Ljubav prema sebi

Ljubav prema sebi…

U današnje vrijeme, kada se toliko priča o ljubavi prema sebi, mislim da malo ko zna šta znači voljeti sebe i da nas je još manje koji znamo tu istu ljubav da sebi damo.

To kažem iz iskustva. Jer i ja sam tek počela da učim o ljubavi prema sebi od kako sam počela da radim sa Adisom.

Kako je sve počelo?

Adisa i ja smo “internet” prijateljice vec skoro 15 godina. Naša dopisivanja i njeno nesebično prijateljstvo, moje poštovanje prema njoj i njenom radu i ulaganju, njena nastojanja da pomogne ženama da budu samostalne i odlučne, mnogo mi je pomoglo da donesem odluku i da pošaljem tu prvu poruku da se obratim za savjet i pomoć.

U vrijeme kad sam zatvorila sva vrata prema svijetu  i kad su jedino moja djeca bile te sjajne zvijezde na mom nebu, Adisa me je prihvatila objeručke, ne kao “internet” prijateljica , već neko ko me poznaje u dušu.

Taj osjećaj da sam dobro došla kod nje  i da znam da će mi dati nesebičan savjet, pomogao mi je da otvorim dušu i  da počnem da učim da gledam sebe. To je nešto što je meni bilo teško da naučim. Ne mogu reći da sam sad tamo gdje bih željela da budem, ali svaki dan je sve bolje i bolje.

20 godina mog života sam posvetila svima osem sebi. Sad kad gledam unazad vidim ženu koja se nije usudila pružiti sebi ni potrebno vrijeme za ozdravljenje poslije operacije, a o drugim stvarima da ne pričamo.

Počela sam da budem “sebična”. Naučila sam da pružam sebi ono što mene čini sretnom , što mi pomogne da se odmorim  nakon napornog radnih dana i da ne osjećam krivicu zbog toga.

Adisa mi je pomogla da probudim onu nasmijanu ženu, koja ne vidi prepreku u životu, koja se ne valja u tim nekim lošim emocijama i uspomenama, kao što sam to znala da radim do sada.

Rad sa Adisom mi je pomogao da oživim želju za boljim sutra, želju da živim za sebe i da sebi “pomognem” da ustanem i otresem prašinu sa koljena i da idem dalje. Jer nije važno koliko puta padnemo, važno je koliko puta se podignemo i idemo dalje.