Ne mijenjajmo stvari oko sebe, mijenjajmo sebe i sve oko nas postati će drugačije!  

I ne pokušavajte mijenjati svijet oko sebe, sve dok ne promijenite sebe. A onog momenta kad počnete raditi na sebi, susresti ćete se sa morem mogućnosti i toliko ćete biti okupirani sobom, da nećete ni primjetiti kada se desio trenutak u kojem je vaše okruženje postalo drugačije..

Ne mijenjajmo stvari oko sebe, mijenjajmo sebe i sve oko nas postati će drugačije!  

Upravo ova rečenica je nešto čime ćemo iziritirati mnoge ljude od sebe, najteža je za prihvatiti, jer kad se zaista suočimo sa njenim značenjem, onda više ni u koga, osim u sebe ne možemo uprijeti prstom. A onda moramo i prihvatiti da samo naše postojanje i bitisanje u zajednici i na planeti Zemlji, zahtijeva i određenu odgovornost; odgovrni smo prema sebi, ali i prema svemu oko sebe.  U skladu sa tim «osviješćenom stavrnošču» moramo kreirati vlastite ciljeve i pokrenuti se. Doći do cilja nećemo «iz kreveta» niti «iz kafane», moramo izaći među ljude, ući u institucije, raditi, često se boriti sa vjetrenjačama, sa neodobravanjima onih oko nas, sa podmetanjima nogu, sa različitim edukacijama, ni nabrojati se ne može šta smo sve «primoran»i uraditi, da bismo postali bolji. A naše «činjenje» postepeno će mijenajti nas, ali i svijet oko nas.

Dešava nam se gotovo svakodnevno da slušamo «jadikovanja». Ljudi se žale na sve i svašta. Promjenili bi oni sve, od fudbalske reprezentacije, obrazovnog sistema, preko policije – do vlade, a nisu u stanju korigovati svoju ishranu i skinuti koji kilogram viška, zbog kojih imaju problem sa visokim pritiskom, kičmom i dijabetesom. Ili odreći se pušenja koje predstavlja ozbiljnu prijetnju njihovim plućima, ili izboriti se sa ovisnošću o alkoholu, pornografiji, rijalitijima, kockom ili nekom drugom pošasti. Da ne govorim da takvi najčešće svoje komantare na socijalnim mrežama pišu arhaičnim jezikom i sa totalnim nepoznavanjem osnovne kulture, a da ne pominjem pravopis.

Pitanje koje se često postavlja je: kako to da su neki ljudi uspješni, neki ne. Neki osviješteni, a neki ne. Svi manje ili više imaju jednake resurse. Svi manje ili više imaju iste šanse. Barem u demokratskom društvu. Kažu da čovjek već u sebi posjeduje sve resurse koji su mu potrebni za uspjeh.

Da smo živjeli prije nekoliko vijekova u doba vladivana kraljevskih dinastija, samo kao pripadnici neke visoke kaste ili klase, imali bi šansu da dostignemo neku značajnu društvenu funkciju ili položaj, da budemo istaknuti član jedne zajednice.

U ovom vremenu je svima, manje ili više omogućeno da se penju stepenicama ka vrhu. Do vrha u nauci, politici, biznisu, sportu, umjetnosti, ljudi u većini slučajeva dolaze samo na osnovu svoga truda, rada, upornosti, talenta, komunikativnosti, kompetentnosti… Rekli bismo da nikad šanse nikad nisu bile veće i više vrata otvoreno. Ipak većina se nikad ne makne sa jednog mjesta, ostane zarobljena vlastitim ograničavajućim uvjerenjima. Ili lijenošću. Ili nemogućnošću i nedostatkom želje da preuzme odgovornost za svoj život.

Samo oni koji čine jednu zajednicu, tu zajednicu mogu i mijenjati. Kako? Pa naprosto početi sa mijenjanjem sebe!