VERBALNA I NEVERBALNA KOMUNIKACIJA

“Uskladite radnju sa riječima, a riječi sa radnjom: i naročito pazite da ne prekoračite prirodnu umjerenost.” (William Shakespeare)

Uz kvalitet sadržaja, gotovo je jednako važno na koji će način  sadržaj biti prezentiran publici; da li je prezentiran sa entuzijazmom, te da li izlagač pazi i na svoju neverbalnu komunikaciju.

Kad se govori o govoru tijela, odnosno o fizičkom aspektu prezentacije i o potrebi da se taj važan faktor javnog nastupa, odnosno prezentiranja unaprijedi, nemoguće je (po Jerry Weissmanu) proći kroz “četiri faze učenja”, a to su:

Prva faza – izlagač ne razmišlja o onome što radi dobro ili što radi lose i potpuno je nesvjestan vlastitie nesposobnosti;

Druga faza – instruktor, trener ili coach govore klijentu šta radi pogrešno i on postaje svijestan vlastitih grešaka;

Treća faza – instruktor, trener ili coach podučava klijenta i on postaje svjestan vlastite sposobnosti. U prvoj fazi podučavanja se dešava da klijentu (budućem prezenteru) takav način izlaganja izgleda neprirodan, kontroliše svoje pokrete i emocije, kontroliše svoje tjelo, odnosno neverbalni način komuniciranja i nesiguran je da to može; Coach potiče klijenta na uporno vježbanje i ponavljanje;

Četvrta faza – presenter naučene vještine implementira u svakom javnom nastupu i pri tome je potpuno nesvjestan vlastite sposobnosti.

Da bi se uopće dospjelo iz prve u četvrtu fazu, potrebno je učiniti prvi korak, a to je pomjeriti se iz vlastite zone udobnosti i krenuti u nepoznato.

IZVEDBA – PREZENTIRANJE

Nakon što su jasno definisani ciljeve i sadržaj prezentacije, postavljena je jasna struktura, te odaberana pomoćna sredstva, počninje priprema finalnog dijela, a to je sama izvedba odnosno prezentiranje onoga što je pripremljeno. Pritom je veoma važno da predavač svojom verbalnom i neverbalnom komunikacijom pokazuje entuzijazam; da dinamičnim, jasnim i glasnim govorom (uz potrebne modulacije i naglašavanje ključnih riječi) održava pažnju slušatelja tijekom cijele prezentacije. Svojim entuzijazmom i neverbalnom komunikacijom pokazuje da vjeruje u ono što prezentirate, a to je prvi korak u procesu uvjeravanja drugih. U ono u što nije uvjeren predavač, sigurno neće povjerovati ni slušatelji.

Prilikom samog prezentiranja veoma je važno pratiti kako publika reaguje (pratiti moguće znakove zadovoljstva ili nezdovoljstva). Ukoliko dođe do pada koncentracije potrebno je promijeniti pristup ili napraviti pauzu.

ŠTA “GOVORI” NEVERBALNA KOMUNIKACIJA?

 Istraživanja upozoravaju na važnost neverbalne komunikacije: slušatelj pamti 10% onog što se govori, 40% kako se govori, a 50% se odnosi na utisak koji ostavlja govornik svojim izgledom.

Zbog ovih veoma upozoravajućih statistika veoma je važno da izlagaž bude svjestan da uvijek komunicira, odnosno da ne postoji niti jedan trenutak kad on ne komunicira sa ljudima koji se nalaze ispred njega i da zna šta sve svojom pojavom, izgledom, gestikulacijom i načinom na koji govori to što govori – ustvari kaže!

Dodir – stisak ruke može iskazati suosjećanje, toplinu, prijateljstvo, ali treba biti umjeren kako ne bi bio pogrešno shvaćen.

Govor tijela – vrlo kompleksna kategorija. Cijeli niz detalja o tome kako se drže ruke, kako su prekrižene noge ili kako je sagovornik uspravan govori o namjeri, stavu ili raspoloženju. Ruke prekrižene na prsima iskazuju određenu nespremnost ili aroganciju. Iskrivljeno stajanje pokazuje dosadu, rezigniranost, pomanjkanje volje za radom, nasuprot uspravnom stajanju koje se tumači kao poruka energije, dinamike i entuzijazma. Dodirivanje nosa prikrivena je nesigurnost.

Glas – sam za sebe govori o spolu govornika, raspoloženju, životnoj dobi, zdravstvenom stanju, obrazovanju, pa i o porijeklu (lokalni akcent). Glas je moguće kontrolisati, ton niži od prirodnog ostavlja dojam pouzdanosti, kulture i pažnje. Ugodan glas veoma je važan, a elementi glasa su jasnoća, boja i visina. Glas ne smije biti piskutav, ali niti pretih. Glas treba modulirati kako bi odražavao emociju i dao uvjerljivost sadržaju. Kultivirani glas implicira kultivirani rječnik.

Kontakt pogledom – gledati slušaoca u oči znak je pažnje, pristojnosti i usredotočenosti na istog. Vrludanje pogledom govori o nezainteresiranosti.

Lični prostor – je zona koju prezentator ograniči svojim kretanjem. Osoba kojoj se netko previše približi, odnosno naruši osobni prostor, osjeća se ugroženom i instinktivno čini korak nazad.

Izgled – kada se radi o poslovnoj komunikaciji – izgled govori o poziciju u hijerarhiji, o stavu prema poslu koji obavlja i stavu prema slušaocima.

Izraz lica – pokazuje stav prema slušaocu ili posmatraču. Jedan prezentator bi trebao shvatiti da je njegov posao sličan kazalištu: kao i glumac, nalazi se  na pozornici, mora biti dobre volje, vedar, raspoložen, nasmiješen, na usluzi slušaocima. Slušaoce ne zanimaju privatni problemi izlagača, žalosti, ljutnje ili slično. Izraz lica ne smije odražavati bilo koji negativni osjećaj. Potrebno je izbjegavati mrštenje,okretanje ili stiskanje očiju, obješena usta.

Šutnja – može biti vrlo rječita i znakovita. Zavisno od situacije može biti ugodna ili neugodna, iskazivati stav prema slušaocima.