Moja 2025. –  godina ostajanja

Moja 2025. 

Zatekla me je u Turskoj, u Alanyi, na obali Sredozemnog mora. Budnu. Nije me pitala šta želim ni koliko još mogu. Dočekala sam je stojeći, spremna da joj pogledam u oči. A ona… Nije me gurala. Nije me lomila. Samo me je držala.

Postala je godina u kojoj sam prestala osjećati potrebu da stalno koračam naprijed. Možda po prvi put u životu, osjetila  sam  jasno  da već jesam tu gdje i trebam biti. U sebi. U svom radu. U svom životu…

Radila sam mnogo ove godine. Predavala, učila, kreirala, osmišljavala, putovala… I osvjestila da ništa od toga više nema onu nekad poznatu napetost dokazivanja. Nisam osjećala potrebu da budem viđena. Pohvaljena, odobrena. Dovoljno je bilo da budem istinita. Da budem…

Završila sam svoju doktorsku disertaciju. Napisala sam posljednju rečenicu, stavila tačku, predala je. I iako još čekam datum odbrane, u meni se nešto već tada smirilo. Kao da sam sebi rekla: „Došla si.“ Ne do neke važne titule, ne ni do neke formalne procedure – nego do unutrašnje jasnoće i naučila važnu lekciju. Shvatila sam da neki putevi ne traže aplauz na kraju.
Traže samo mir. I tišinu. A u toj tišini, neke nove knjige su počele da se pišu same. Ovaj put ambicija je irelevantna. Ovaj put zaista hoću da kažem. Glasno. Jer za razliku od moje prve knjige koja je objavljena 2018. sad ne razmišljam kako će se neko osjećati dok  bude čitao. Sad je bitno kako se ja osjećam. Ona je poput zrelog razgovora sa životom koji se više ne može odlagati.

Ove godine (2025.) bez ikakve žurbe kreirala sam nove edukacije. Birala sam šta da radim, a šta da ne radim. Birala sam dubinu umjesto širine.
Istinu umjesto forme. I lakoću u cijelom tom procesu. A dok sam prolazila kros različite procese i radila to što sam radila, život mi je pokazivao ono najvažnije.

Moja starija unuka je napunila četiri godine. Gledam kako joj se pogled širi, kako joj glas postaje sigurniji. Želim da svijet postane za nju nešto što se ne mora osvajati – nego upoznavati… A onda je, početkom oktobra, došla još jedna. Mala. Krhka. Nova.

Dočekala sam je sa sviješću  i znala da ništa od ovoga što radim nema smisla, ako ne znam ostati. Ako ne znam biti tu.  U trenutku. Ako ne znam pustiti da me život dodirne. I pustila sam…

2025. me naučila da ne moram uvijek biti jaka. Da ne moram uvijek imati odgovor. Da je dozvoljeno biti u procesu – čak i kad se spolja čini da je sve završeno. Nikad nije završeno, ne – dok god dišem…

Vizija pred 2026.

Ne ulazim u 2026. sa velikim planovima ispisanim velikim slovima. Ulazim sa unutrašnjom spremnošću. Znam da me čeka odbrana disertacije. Znam da će doći taj trenutak u kojem će se formalno zatvoriti jedan krug. Ali znam i nešto važnije: ta odbrana neće me definisati. I ona će samo potvrditi ono što već živim.

Znam da ću završiti knjige koje već kucaju iznutra. Znam da će doći nove edukacije – jasnije, dublje, slobodnije. Znam da ću raditi sa ljudima koji ne traže brza rješenja, nego istinu. Ali najviše od svega, znam da u 2026. želim ući mirna.

Bez potrebe da se bilo kome dokazujem. Bez potrebe da bilo šta objašnjavam. Bez potrebe da budem išta, osim ono što već jesam. Čovjek. I znam da je to moguće, osim ako dragi Bog nije odredio da bude drugačije.

Dovim i sa radošću dočekujem godinu u kojoj želim da budem zdrava i da budu zdravi svi koje volim. Želim godinu u kojoj i dalje mogu da radim sa smislom,  volim sa prisutnošću i živim sa zahvalnošću.

Ako bih 2026. mogla nešto  šapnuti dok joj idem u susret, rekla bih: Dolazim ti bez buke, pompe i galame. Ali dolazim cijela…

ADISATUFO.BA