Mindfulness – svjesna prisutnost kao povratak sebi

Danas se sve češće govori o mindfulnessu – kao da je riječ o nekoj novoj vještini koju tek trebamo savladati. A istina je daleko jednostavnija i dublja: svjesna prisutnost je stara koliko i čovjek. Prije nego što je dobila ime, prije nego što je postala metoda ili praksa, ona je već bila dio ljudskog iskustva. Čovjek je oduvijek bio biće svijesti, od kako je stvoren čovjek  je mislio. Oduvijek je znao – da razmišlja. I oduvijek se suočavao s istim izazovom – kako ostati prisutan u trenutku, a ne izgubiti se u mislima.

Naučila sam: misli ne možemo zaustaviti – ali možemo prestati biti njihovi taoci.

Jedna od najčešćih zabluda jeste ideja da je cilj svjesnosti „prazna glava“. To nije moguće – niti je potrebno. Čovjek ne može ne misliti. Misli dolaze spontano, često bez naše namjere. One su dio našegmentalnog procesa, a ne znak slabosti. Ipak, ono što jeste moguće – i ključno – jeste promijeniti odnos prema mislima.

Naučila sam (i iskustveno potvrdila) da misli ne moram zadržavati. Mogu im dopustiti da, kao što dolaze – tako i prolaze. Ne moram ih analizirati, ne moram im se suprotstavljati, ne moram ih slijediti. Mogu ih samo primijetiti – i pustiti. I upravo tu se rađa unutarnja sloboda.

Mi vrlo često živimo u uvjerenju da smo ono što mislimo da jesmo. I na neki način – to jeste tačno. Ne zato što su te misli istina, nego zato što su one vibracija koju odašiljemo prema svijetu. Naše misli oblikuju naš unutarnji stav, naše ponašanje, naš govor, naš odnos prema sebi i odnose prema drugima.

Tijelo kao sidro svjesnosti

Svjesnost ne počinje i ne završava u mislima. Tjelesni doživljaj često je najkraći i najsigurniji put povratka u sadašnji trenutak.

Kroz tehniku body scan uvježbala sam svjesnu prisutnost u tijelu – osjećaj gdje sam, kako stojim, kako dišem, gdje postoji napetost, a gdje smirenost. Ta praksa postala je prirodan dio mene.  I nekako sasvim spontano, počela sam da u namazu primjenjujem svjesnu prisutnost. Tu mi se činilo najprirodnije i najpotrebnije. Potpuna svijest gdje sam tijelom, gdje sam dušom, ali i gdje mi je um, jer upravo je um taj koji zna da odluta. I to nije problem. Problem nastaje tek onda kada toga nismo svjesni i kad ga ne vraćamo.

Prisutnost u namazu

Pročitala sam ili sam čula na nekom predavanju i ovom trenutku ne znam  da li je hadis ili izreka učenjaka – ali jeste rečenica koja duboko pogađa suštinu svjesnosti, a glasi:  „Od namaza imamo samo onoliko koliko smo u njemu zaista prisutni.“

Namaz u kojem jesmo prisutni, nije puko izvršavanje forme, to postaje živi susret. Susret u kojem je čovjek sabran, budan i svjestan pred kim stoji. Fokusirano, jasno, svjesno. Kur’an jasno ukazuje na važnost ove prisutnosti:

„Uspjeli su vjernici – oni koji su u svojim namazima ponizni i skrušeni.“
(El-Mu’minun, 1–2)

Skrušenost nije mehanička radnja. Ona je stanje svijesti – stanje u kojem je čovjek prisutan, sabran, povezan i svjestan.

Poslanik s.a.w.s., upozorio nas  je da namaz može ostati bez svoje suštine ako nema pažnje i svjesnosti:

„Čovjek završi namaz, a ne upiše mu se od njega osim desetina, devetina, osmina…“
(Ebu Davud, sahih)

Drugim riječima: forma bez prisutnosti ne donosi plod.

Svjesnost kao način življenja

Svjesna prisutnost, naravno, ne počinje i ne završava namazom. Ona je prisutna u našoj svakodnevnici: u hodu, u razgovoru, u donošenju odluka, u odnosu prema stresu…

Savremena nauka (neuroznanost) potvrđuje ono što je čovjek intuitivno oduvijek znao, a to je da svjesna pažnja smanjuje stres, jača naš fokus i emocionalnu regulaciju, pomaže tijelu da izađe iz stalnog stanja „opasnosti“. Ali izvan svih studija i termina, ostaje jednostavna istina: ne moramo sebe stalno izlagati unutarnjoj buci. Možemo samo da primijetimo neku misao, ali da je ne hranimo. Možemo da se vratimo vlastitiom svjesnom disanju i svom tijelu. Možemo da budemo ovdje, sada, u ovom trenutku. Dovimo, zikrimo…

Kur’an nas na to stalno podsjeća:

„I u sebi spominji Gospodara svoga, ponizno i sa strahopoštovanjem, i ne dižući glas…“
(El-A‘raf, 205)

To je poziv na unutarnju budnost. Na prisutnost.

Povratak prirodnom stanju čovjeka

Mindfulness, u ovom smislu, nije samo tehnika koju učimo – nego stanje kojem se vraćamo. Povratak onome što čovjek u osnovi jeste: svjesno, osjećajno, misaono biće koje ima sposobnost izbora.

Ne biramo hoće li misli doći. Ali biramo hoće li nas i kuda će nas povesti. I u tom izboru leži naš mir…

ADISATUFO.BA