Hercegovina.

Ustat’ pa spomenut.

Valja iz kamena tvrda i neba visoka tražit glavi selamet, a usta

puno. Iako na naše vlastite oči – pustoš, srce vidi – bogatstvo. Bog daje onima koji ga se sjećaju. I mole Ga. Bezbeli im se ukaže kakav lik dobrohotja, u vodi koju čatrnjavu, hladnu i studenu piju. Srce da pukne! A ne pukne nikad žgoljavom i suhonjavom, plećatom Her- cegovcu, osim kad opazi da kakva lijepa čvrsto nogom gazi, pred kojom se i kamen sklanja. Inače mu je život, onako, potežak, a pod starost “poteci lezi-poteci šjedi” i sa svojim se mislima bori. No, i to opet kako se kome namjesti, jer ne ubire svako nafaku u mjestu rođenja, nit mu je pamet u Dobrijem Zemljama, niti se kopa na mjesto nauma, nego gdje mu, Onaj što mjeru svakome zna, zapisa davno u Knjizi čija se tinta nit sapire, nit gubi. A neko hoće i da zapiše štogod pride, pa nek traži ko hoće znanja. A vazda ima neko da nešto ili nekog traži. Birvaktile, majka je kćeri kazivala: “Neka! Nek se najde!” I nađe se, život. Svuda. Uvijek. Nađe se i Misonoša (od) Dobre Zemlje. Nazvat ću ga tako jer drugog imena nemam, a naučili su me stariji da kad nađem svoje, od toga dalje ne idem. A nađe se i njegov izdanak, i to ne jedan. Vrijedni svi i čestiti. Kako i neće, jer neće kruška daleko od stabla. A ni djeca od roditelja, od majke i babe. Potvrđeno. Bezbeli.