Hercegovina.

Ustat’ pa spomenut.

Valja iz kamena tvrda i neba visoka tražit glavi selamet, a usta

puno. Iako na naše vlastite oči – pustoš, srce vidi – bogatstvo. Bog daje onima koji ga se sjećaju. I mole Ga. Bezbeli im se ukaže kakav lik dobrohotja, u vodi koju čatrnjavu, hladnu i studenu piju. Srce da pukne! A ne pukne nikad žgoljavom i suhonjavom, plećatom Her- cegovcu, osim kad opazi da kakva lijepa čvrsto nogom gazi, pred kojom se i kamen sklanja. Inače mu je život, onako, potežak, a pod starost “poteci lezi-poteci šjedi” i sa svojim se mislima bori. No, i to opet kako se kome namjesti, jer ne ubire svako nafaku u mjestu rođenja, nit mu je pamet u Dobrijem Zemljama, niti se kopa na mjesto nauma, nego gdje mu, Onaj što mjeru svakome zna, zapisa davno u Knjizi čija se tinta nit sapire, nit gubi. A neko hoće i da zapiše štogod pride, pa nek traži ko hoće znanja. A vazda ima neko da nešto ili nekog traži. Birvaktile, majka je kćeri kazivala: “Neka! Nek se najde!” I nađe se, život. Svuda. Uvijek. Nađe se i Misonoša (od) Dobre Zemlje. Nazvat ću ga tako jer drugog imena nemam, a naučili su me stariji da kad nađem svoje, od toga dalje ne idem. A nađe se i njegov izdanak, i to ne jedan. Vrijedni svi i čestiti. Kako i neće, jer neće kruška daleko od stabla. A ni djeca od roditelja, od majke i babe. Potvrđeno. Bezbeli.

U posljednje vrijeme često čujem, u mimohodu dana koji neu- mitno teče, “da nemamo plaho vremena, a ni živaca, da se nosimo sa svojim, nekamoli sa tuđim pričama i problemima”, pa se pitam kako, gdje, na koji način i kada smo izgubili pojam o vremenu jednih sa drugima i kako, gdje, na koji način i kada smo izgubili volju, želju i htijenje da pripovijedamo kako je to nekad bilo? Pitam se, da li su nas iluziorni ideali prošlosti udaljili od realnih ideala sadašnjosti, pa nam je budućnost neizvjesna? Dok nam pogubljeni i pripros- ti pokratke košulje od uvozne sintetike na tuđem znoju zarađene kroje, “ni do koljena” nisu našim precima koji su jeli, želi i pleli od svojih deset prstiju.

Na ovo pitanje, do poznavanja lično autorice Adise Tufo i njezina oca, Avde Sadžaka, nisam znala odgovor. Uvijek su se, tu i tamo, sporadično, ukazivale ljudske siluete koje tek u magli, rijetko podsjećaju na čovjeka Misonošu, rodom i porodom, onog kakvog ga moja pripovjedačka Bosna (a bogami i Hercegovina) pamti, svje- doka jednog vremena koji ostavlja trag dobra gdje god da se nađe.

I eto, na dlanu mu se našla ispisana zvijezda sudbine, a u Dlancu dobra zemlja u koju skri, pod vlastiti vreo, i srcu mio kamen, tešku ljudsku sudbinu, sudbinu putnika:

Narod se spašavao na različite načine. Sadžaci su se raselili od Amerike, Italije, Norveške, Švedske, Njemačke, Danske, Holandije, Austrije i drugih zemalja. Tek nekoliko porodica, koje su do agresije živjele u Dlancu, ostalo je na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Neumitna sudbina koja se bilježi protjerivanjima, egzodusima, paljenjima, u ime ideologije zla, učinila su nedjela, što se ideologijom i htjelo, u konačnici, učiniti; nevremena su pomjerala ljude, prljala cipele putovanjima beznađa, nanosila teške puteve i daleke putove. Ali nisu pomjerila srce, nijjet, naum, djelo. Jer Onaj koji nad svima i nad svime bdi, ne da!

Takvima, i kćerima njihovim, i sinovima njihovim, prsti vezu dla- novima srca najljepše dove, tamo gdje se dova prima:

…pomislih kako bi moj dedo Salko Sadžak, otac moga oca Avde, bio pon- osan i sretan, da se u selu Dlanac čuje ezan sa munare. Istina, u Dlancu nikad nije bilo džamije, ali ja sam tada donio nijet i uputio dovu Allahu dž.š. da, ako je On zadovoljan sa mojim nijetom i ako je to hajr, mi omogući da realizujem taj nijet.

I bi dova. I bi džamija. I bi otac. I sinovi i kćeri. I bi vrijeme. I svjedok jednog vremena. Da se imalo, imalo se, nekad uz prst nekad uz motiku, a nekad uz stap (za mlaćenicu). Sjećanja su ostala urezana jednoj djevojčici koja će, mnogo godina kasnije, ne znajući za sud- binske puteve, tamo negdje u nekoj dalekoj zemlji, listati pismena dobroga Misonoše, koji u djeci nanovo, nakon preseljenja, poteče riječima:

Napiši i ti nešto o našem ocu, neka svoja sjećanja, piši o ljubavi, o njegovoj ljubavi prema nama, porodici, prema Hercegovini. Piši kako je tu ljubav na

nas prenio.

** *

Dlanac dlanova Misonoše (od) Dobre Zemlje, i od sinova nje- govih, i kćeri njegovih, ostao je čist: nijjetom, naumom, djelom. I Slovom čistim potvrđen, osvjedočenom knjigom jednog vremena, toplom i živom autobiografskom pričom:

Ja tu nisam imao grunta, ništa što je pripadalo meni, ali dio mene je ipak bio tu, jer po tom kamenu su koračali moji preci, tu blizu su grobovi mojih djedova, njihova krv je u mojim venama i venama mojih sinova. U meni se probudila želja da na neki način pomognem i učestvujem u obnovi mog rodnog sela. (A. S.)

U toj borbi, dunjalučko srce je prestalo. Odredbom Početka svih stvari. Tako to ide u ovoj dimenziji. No Misonoše znaju i biraju svoj, pravi, mliječni put, da osvjetljavaju nama koji gledamo odozdo odakle nam se vedri. Hvala Bogu na tome.

Kćer Misonoše, prije negoli će se desiti rastanak, i to ne slučajno, jer Sadžak je vazda znao dobro rasporediti, dobi poseban zadatak:

… babo me je zadužio da objavim ovo štivo ukoričeno. Dogovorili smo se budemo koautori knjige. On je jedan dio napisao, a onaj drugi dio treba da napišem ja. Ostavio je i novac za uređivanje i štampanje. Na sve je mislio. Dao mi je i određene instrukcije u vezi distribucije knjige. Preuzela sam taj amanet… (A. T.)

Od amaneta, do amaneta, svako u lozi Sadžaka traži selameta. I nalazi. Jer dobro (djelo) se dobrom (čovjeku) vraća. Uvijek. Valja nam samo pričekat. Dok pišem ove retke, molim Boga da dočekamo u rukama ovo svjedočanstvo. Jer vrijedi jedan cijeli život.

A Misonoši rahmet. Ustat pa spomenut!

U Travniku, 25. januar, 2023. godine 03:35h mr. Đenana Durek