RETROSPEKTIVA

RETROSPEKTIVA

24-25.novembar 2020. oko ponoći pišem

Previše je toga obilježilo moj život u posljednjih mjesec i nešto… Nisam pisala ovdje, mada sam objavljivala često na facebooku i instagramu.

Dešavale su se lijepe i manje lijepe stvari, ali je jedna jako teška, obilježila ne samo ovaj mjesec novembar, nego i ovu godinu i mnoge godine najvjerovatnije.

16.novembra, od poslijedica pandemije virusa Covid_19,  na bolji svijet preselio je moj babo. Sve ono što sam pisala na svom fb profilu tim povodom, objediniću u jedan tekst i zajedno sa fotografijama sa njegove dženaze, arhivirati ovdje, da se sačuva, jer ni ja ne znam kad ću – ni koliko mi je još vremena ostalo. Ne zna niko. Moj svijet od dana njegovog preseljenje više nikad neće biti isti, ali prihvatam da je to Allahova odredba i da nije moglo biti drugačije. A faliće mi dok god dišem. Svi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti.

Hiljade ljudi mi je pisalo da susosjeća sa mojom boli. Zvalo telefonom. Rijetko sam se javljala na telefon. Patila sam u tišini i znam da ovo moram da odbolujem. I dalje bolujem i bolovaću dugo još. Ovo su dani kad nisam jaka.

Naš mjesni imam je tražio da se zbog sutacije sa pandemijom ne stavlja na umrlicu vrijeme dženaze. Nismo stavili, a ipak je bilo mnogo ljudi. Ispraćen je dostojanstveno, onako kako je i živjeo… Za manje od 24 sata okupili smo se oko Kur'ana i proučili hatmu. Dok je trajala dženaza, sva ženska čeljad iz naše najuže porodice, učila je u njegovoj kući Kur'an i dove. Plakali jesmo, jer nismo mogle drugačije. Previše smo voljele… Previše je boljeo rastanak. Evo svaku večer, iza jacije, skupimo se u njegovoj kući, učimo Kur'an i dovimo. To su naše hedije njemu. Molimo Allaha da mu oprosti grijehe i da mu olakša boravak u Berzahu i da nas sve zajedno ponovo u Džennetu sastavi … Molimo … Mi vjerujemo da se samo jednom umire, ali dva puta živi. Vjerujemo da ćemo opet biti zajedno. Na nekim boljim mjestima, u nekom boljem svijetu, … Vjerujemo…

Detalj sa babine dženaze 18.novembra 2020. Sohodoli – Butmir

2.novembra, navečer sam dobila prve simptome korone, a već 3.novembra nisam mogla ustati iz kreveta. Kašalj, bolovi u kostima i temperatura. Bilo mi je jasno da sam se zarazila. Od nagađanja gdje i kako nisam imala ništa, bila sma zaražena i valjalo se uhvatiti u koštac sa činjenicom da me virus nije mimoišao, a nadala sam se da hoće, da ću ja to nekako iskulirati. Ali ne dade se… Testirala sam se tek 4.novembra (na preporuku dr.iz ambulante porodične medicine da ne idem na test prerano) i isti dan slikala pluća. Do Covid ambulante na Ilidži (mada sam imala uputnicu) nisam uspjela doći. Otišla jesam, ali na nogama nisam mogla stajati, a ne svoj red dočekati. Sigurno je 20 ljudi bilo prije mene. Otišla sam u “Eurofarm” uraditi test, a onda u “Sanasu” slikati pluća. Mada sam kašljala i imala temperaturu, pluća su tada još bila ok. Isti dan sam počela piti Sumamed i u narednim danima sam popila dvije kutije. Test je bio pozitivan. Izolacija je ionako počela 2.11. uvečer. Temperatura je trajala 5-6 dana, možda i više, ali obamrlost traje još. Nisam pila samo Sumamed, nego još čitavu paletu lijekova i suplemenata. Ja sam se izvukla, babo nije… Njega sam zadnji put vidjela 2.novembra. Pravila sam mu ćufte za ručak. Mama je tad još bila u gipsu i jako jako loše. Rekao mi je da su preukusne i da mu sva kuća miriše. Da sam samo pomislila da je to zadnji put da ga vidim i da mu nešto napravim, a nisam… Nadala sam se ja da ćemo mi još trajati… Nije po našem nikad. Uvijek je kako Allah odredi. Elhamdulillah. Drugo niti smijem niti mogu reći.

01.11.2020. Večer prije pojave prvih simptoma zaraze virusom Covid_19 Ilidža, Centar

27.oktobar je dan kada je predizborna kampanja bila uveliko u toku i kad je MO Butmir imao šetnju sa kandidatima SDA kroz moju mahalu. Kako sam ja od osnivanja (i do danas, samo) članica SDA, naravno da sam željela podržati lokalne izbore. Nisam imala nikakvu obavezu, nisam imala nikakvu ulogu u kampanji, nisam bila kandidatkinja niti članica OIŠ-a, niti sam trebala ikome u cijeloj toj priči. Ali nekad na početku kampanje, isprovocirana tekstovima onih koji svoje ulaske u kampanju za lokalne izbore baziraju na pljuvanju svega što je SDA ikada uradila, te na žestokom izjednačavanju Alijine politike sa politikom ratnih zločinaca Tuđmana, Bobana, Miloševića, Karadžića i inih… , a i onako vična peru i retorici, napisala sam jedan tekst podrške stranci i kandidatima SDA koji se mogao iznijeti u vidu jedne vrste performansa  i te večeri sam ga podjelila sa prisutnima. Tu, na jednoj livadi u centralnom dijelu Butmira, na skupu kojim se obilježio završetak predizborne šetnje kroz Butmir. (Govorila sam posljednja. Da onako kroz umjetnički izraz i iskaz, na svoj način stavim pečat na sva predhodna obraćanja). Prije mene su bili politički govori, a ja sam podijelila emociju. Da ne bude samo moja, da svima pripada… Svjesno sam rekla – to što sam rekla. Rekla sam istinu i podržala političku opciju koju volim, mada ona mene nije baš puno voljela, ali meni to i nije bilo toliko bitno, ionako sam gradila i izgradila svoj svijet van politike.

Nakon silaska sa bine ljudi su mi čestitali, ljubili ruke, … To što sam se uopće petljala u politička dešavanja, bilo je isključivo zato što ne volim stajati po strani. Nego (kao ona ptičica što je u svome kljunu nosila kapljicu vode da ugasi buktinju u kojoj je bio Ibrahim a.s.) tako sam i ja željela javno pokazati svoje opredjeljenje. I dati neki doprinos. Bez obzira što svi kažu nemoj, nije vrijeme i slično, bez obzira što je krajnji ishod bio manje više svima poznat, bez obzira što meni lično ni iz džepa ni u džep – bilo šta da se desi, ja nisam ostala samo posmatrač. Ja ne radim ništa radi drugih i ne, nije istina da sam vojevala tuđe bitke. To je bila moja borba i moja kampanja i ja sam pozivala na jedinstvo i na izgradnju BiH na temeljima koji JESU temelji BiH. Krv i kosti (uglavnom) nevinih ljudi. Cijena nezavisnosti je bila veoma visoka. Podjele znače slabljenje (ionako slabog).

Gadili su mi se  i dalje mi se gade, svi oni koji su jednom g…… sjedili na dvije stolice, klateći se i tamo i ovamo – čekali da vide šta će biti – pa će onda k'o “obejaniti” ili objelodaniti da su oni oduvjek za tog i tog (za “pobjednika” koji god da je). A u ovoj igri pobjednika ionako nema… Gubi većina. Najprije vlastito dostojanstvo, a onda sve ostalo… Samo rijetki ostaju uspravni.

Niti jednog momenta se nisam zavaravala da je SDA idealna. Niti sam mislila, niti mislim. Niti je opozicija idealna. Sve to čine (nesavršeni) ljudi. Dok se mi ne promjenimo, nikada do istinske promjene neće doći. I šta radimo sad? Cjepkamo se. Mi nesavršeni, izlomljeni, polupraznih novčanika, hrvemo se k'o psi oko već oglođane kosti i samo smo dio nečijeg scenarija. Biće šeitanskog… Nema veze ni ime, ni prezime, ni nacija, ni vjeroispovijest… Sve su to te koščice koje bacaju među nas oni koji imaju koristi od našeg nejedinstva i nesloge. Jednom smo to vidjeli i osjetili poslijedice, a sad gledamo opet. I ako vrisneš “ne diraj nam temelje” – ne valjaš! A temelji su nam isti. I nama i “njima” … Kosti i krv. Jedan smo narod.

Detalj sa predizbornog skupa u Butmiru 27.10.2020.

Mene je moj performans prilično “popularizovao”, a nije mi bila namjera. Ipak je bilo čak i zanimljivo gledati pojedine petoparačke portale kako stavljaju bombastične naslove i dijele video sa youtube kanala sa mojim eimenom. Moj drug advokat kaže, “hajde da reagujemo”. Video je preuzet sa tvog kanala bez dozvole, mada je video patriotski i daleko od nekog nakaradnog sadržaja sasvim nesvojstvenog meni, pokušavaju bombastičnim naslovima povećati čitanost i gledanost. Mene minimalizirati. Zapalo ih! Ma ljudima ionako da je “hljeba i igara” čitaju i zabavljaju se… Nisam se oglašavalo po ovom pitanju, nije mi bilo bitno. Isprozivali su me pošteno, nada mnom je izvršen medijski linč i javno “čerečenje”. Niko se nije oglasio, niti jedna organizacija koja je uvijek glasna kad se ovako nešto uradi ženi, ovaj put je ostala nijema. Ja se nisam oglašavala, jer sam to čekala. Da se oglase drugi. Čekala i ne dočekala… Da sam iz neke lijeve političke opcije, ne bi to bilo tiho. Ovako – “pljujte po njoj do besvjesti.” (a nikad se nisam osjećala lakšom – sapraše mi grijehe nabrzinu i temeljito, kao niko nikada prije, elhamdulillah) Ja pljuvala po njima nisam i neću, previše je to nisko da bih i pročitala o čemu su govorili. Svako ionako daje ono što ima i što u sebi nosi. Pokazali su ko su! A i ja sam.

Sad ovo elaboriram, jer prije nisam. Ali kad već počeh, napisaću još koju rečenicu. Svi znaju kakve su sve naslove portali objavljivali i kakvi su sve gnusni i neosnovani komentari pisani. I pustilo se sve… Oglasio se OO SDA Ilidža sa jednim postom kojim osuđuje napad na mene i to je bilo sve. Da, i General je na skupu u Rakovici javno osudio napad na mene. Naglašavajući da osim istine, ništa drugo nisam rekla.

Drugi valjda ne osuđuju, raduju se. Šta li…? S druge strane moji inboxi su prepuni riječi podrške. Stotine poruka od ljudi iz BiH, Srbije, CG, Kosova, Hrvatske, Slovenije, cijele Evrope, Amerike, Australije; svih onih gradova i gradića gdje sam svojom nogom kročila. Svi razumiju šta sam rekla, samo me ovdje, u mojoj općini baš i ne razumiju…

(Razumiju itekako, nego sam pogodila u centar, pa zaboljelo…)

E poslije Butmira, bilo je još samo par skupova na kojima sam imala priliku izaći na binu. Naravno kraće i drugačiji performans, jer nisam više u svojoj mahali. Bila sam i u Rakovici i Centru Ilidže i Blažuju i dobila temperaturu… Da me nije korona zaustavila išla bih ja do kraja i svaku večer govorila Fikri, “…ako stanu protiv tebe – pobijedi ih!”

Nisam ja to rekla samo njemu, nego svima nama. Zajedno. Isto kao što sam na Ilidži rekla – jedan smo narod! I jesmo. Meni je jasno da smo jedan narod i ništa mi na svijetu nema mrže nego podjele. Po bilo kom osnovu. Ljudi se jedino dijele na ljude i neljude. Ja nikad ne bih izabrala nekog ko “danas ovako – sutra onako”. Kako koji vjetar puhne, on se tako savije. A to savijanje i podanički mentalitet, ovdje (na Balkanu) nije ništa novo… Nažalost.

Ljudi hoće promjene i ova omladina obećava promjene i izglasali su promjene. MašaAllah! Ja ne bih smjela nikad nikome obećati promjenu bilo čega osim sebe.

“Allah swt, neće izmjeniti stanje jednog naroda, dok taj narod ne promijeni sebe.” Tačka!

E sad ti meni reci kako misliš promijeniti naše stanje – kad smo mi sve jedno te isti. A kakav narod takve mu i vođe. Opet tačka!

Nisam ja imala (i nemam) ništa lično protiv bilo koga iz opozicije. Neke ljude među njima privatno prezirem, u mojim očima su manji od ništa, ali neke izuzetno poštujem. I svakom svačije.

Promjena dolazi. Promjenila se samo g….. na stolicama, a sve ostalo odgojeno i zadojeno i stasalo u SDA. Kakava promjena. Samo podjela. I nasjedanje na  šuplju priču da je “za sve kriva SDA”. SDA nikad nije bila vlast. Uvijek dio vlasti i uvijek sa velikom tendencijom koračanja linijom manjeg otpora i popuštanja svima redom i zadovoljavanja različitih apetita. Zato je sad platila ceh. Sve jednom dođe na naplatu.

Ali zar će sad sa novim g……. na “glavnim stolicama” nestati korupcija, nepotizam; zar ćemo konačno imati “pravo na pravdu” i hoće li se stati u kraj “namještenim tenderima”, stranačkom zapošljavanju, …  Neće. Jer nije to ni do koga, nego do nas. I ako nismo učesnici i dio te priče, sama činjenica da šutimo govori o nama svima – sve. Cilj je bio srušiti SDA. Ok. Operacija završena uspješno! Ok.  Šta sad?

E kad objaviše rezultate, samo pomislih “Allah zna u čemu je hajr”. Pomislih, baš da vas vidim u ringu. Biće “dukat da uđem – dva da izađem”.  A ako (kojim slučajem) ne bude tako – biće mi drago, čestitaću (sa sveg srca). Naumpade mi jedna stara izreka onako poznata u narodu, a sad bi se mogla upotrijebiti: “Dabogda kćeri da te kadija uzme, cigani se oko kuće motaju…”

Nikako ne može biti da ovo nije dobro za SDA. E, kako će se sad Stranka očistiti i kako će se vidjeti ko je tu bio iz uvjerenja, ideje, ljubavi, a ko “nebili hajrovao”. Oni što traže ličnog hajra u stranačkoj pripadnosti i treba da idu gdje im je bolje. Oni prelijeću po već znanoj putanji. Ptice selice.

A ipak se lično nadam da će sva ona divna i obrazovana omladina, koja će sad ući u vijećničke klupe, uraditi i poneki hajr. Radili su i ovi do sada. Sve su to naša djeca. Iz naših mahala… Nisu marsovci. Mi rodile i odgojile. (ne baš ja lično, ali moje komšinice, drugarice, žene iz busa, … ma sve odavde poniklo, kako zadojile, tako i dobile)

Dosta za ovaj put. Ovo su teme na koje ću se vraćati. Mjesec koji nikako neću pamtiti po dobrom. Ovdje su smještene moje lekcije. Važne lekcije. Zato treba analizirati. Kad god je boljelo, nije boljelo uzalud. 

I ovo što me korona zaustavila kad sam samo željela pomoći u kampanji – teško mi je palo, ali moram naučiti lekciju koja mi je namjenjena.

I ovo što mi babo ode ovako iznenada, bez selama, kad ni pomislila nisam da se takvo nešto može desiti – velika je lekcija – životna lekcija – i ja moram uzeti ono što je meni namjenjeno. Nije to samo ova bol i praznina sa kojom mi valja živjeti do kraja života, veće je od toga i moje je.

Namjenjeno meni, sićušoj Allahovoj robinji, koja i dalje, bez obzira na krvava i bolna stopala, uporno i sa osmjehom, po trnju korača…