GORA

GORA

Rođena sam u Sarajevu 05.09.1966. Tu sam odrasla, školovala se, udala, rodila djecu. U Sarajevu i danas živim. I tokom agresije na BiH bila sam ovdje. Imam dva mlađa brata.
Otac je, kao mali dječak, došao sa svojim roditeljima, bratom i sestrom iz Hercegovine; rodio se u jednom malom selu (Dlanac) kod Stoca. Njegova porodica se bavila stočarstvom. Pobjegli su 1942. od dušmanske kame, spašavajući gole živote i obreli se u predgrađu Sarajeva. Otac je u Sarajevu završio i osnovno i srednje obrazovanje i mašinski fakultet. Penziju je zaradio u Energoinvestu. Sad mu je 85.godina, proputovao je pola svijeta i živjeo veoma dinamičnim životom.
Mama je rođena u Divičanima, pokraj Jajca. Njen otac (Jusuf ef. Kadribašić) je bio imam (hodža) i zbog prirode njegovog posla, djetinstvo je provela u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima. I on je penzionisan u Sarajevu, do kraja života nena i dedo živjeli su na Bjelavama. Mama je srednju školu završila u Sarajevu, upisala fakultet i upoznala mog oca. Tu je bio kraj njenog formalnog školovanja, ali ne i obrazovanja, učila je i radila cijeli život. Sad je penzionerka.
Roditelji su me naučili da puno čitam. Ustvari, kad sam ovo napisala, osjetila sam da nisam najsigurnija da su baš oni za to zaslužni. Ja sam jednostavno uvijek puno čitala, istraživala, sve me je zanimalo. Od tih mnogih mojih interesovanja, koja su vremenom isplivala na površinu, jedno ipak nije. Mene je uvijek veoma zanimala historija. Historija moje porodice, muževe porodice, historija Bosne i Bošnjaka, ali i drugih naroda koji žive na ovim prostorima, zatim historija susjednih zemalja, konstitutivnih naroda, manjina, … Zanimala me je jednako i novija historija, ali i ona mnogo starija, često vezana više za legende, nego za stvarne historijske činjenice.
Ljetos sam bila predavač na jednom dvodnevnom seminaru i na njega su se, pored žena iz BiH, prijavile i dvije žene iz Srbije (Novi Pazar) i jedna sa Kosova. Bila sam iznenađena tom prijavom sa Kosova. Kosovo je ipak daleko, a putevi loši. Rekla mi je da je tema zanimljiva i da misli da će ona nešto od toga moći prenijeti u svoju lokalnu zajednicu. Rekla mi je da je veoma politički aktivna na lokalnom nivou. Bila je jako zanimljiva i prilično dobro (mada sa jakim akcentom) govorila je bosanski jezik. Pitala sam je je li Bošnjakinja?! Odgovrila je da nije, ona je Goranka! Goranci govore svojim Goranskim dijalektom, jezikom koji podsjeća na makedonski, ali to nije.

ŠAR PLANINA
Prvi put sam u životu čula, da postoji narod na ovim prostorima koji se zove Goranci. A onda sam “googlala”, istraživala, pomalo čitala. Ko su Goranci? Ljudi koji mahom žive na Kosovu, nisu ni Bošnjaci ni Albanci. Naseljavaju dijelove Šar Planine. Moja poznanica je došla iz Općine Dragaš. Ljudi iz tog kraja masovno napuštaju svoja ognjišta. Uglavnom odlaze u Njemačku. Ljeti se vraćaju u svoja sela, žene se i udaju i opet odlaze put bijela svijeta. Kažu da je ljeto među Gorancima vrijeme svadbi i veselja. Veliki broj Goranaca predano čuva svoju tradiciju. Žene su im vrijedne i veoma vješte u ručnim radovima. Nošnje živopisne.
Goranci nisu Bošnjaci, mada su mahom muslimani. Čak ih i Srbi svojataju, jer Goranci slave Đurđevdan. Ali on kod njih ima nekako sasvim drugačiju konotaciju u odnosu na srpski narod. Politički su podijeljeni između Albanaca i Srba, ali to nije bitno za moju priču.
Krajem ovog mjeseca trebala bih zbog projekta koji se realizuje preko “ Ženske balkanske asocijacije” sa sjedištem na Kosovu, u kojoj aktivno djelujem, da putujem na Kosovo. U Prizren. Dragaš je od Prizrena udaljen oko 45km. Voljela bih posjetiti taj kraj. Voljela bih da vidim sve ovo o čemu sam čitala. Prelijepe predjele Šar Planine, živopisne narodne nošnje. Voljela bih upoznati te ljude. Jedna Goranka mi kaže da su neke od njih veoma otvorene, da izlaze, druže se i putuju; dok su druge veoma konzervativne i najčešće se druže samo u najužim ženskim krugovima i isključivo sa ženama sebi sličnima. Emancipacija žena i osnaživanje žena u bilo kom pogledu ih ne zanima. One su sretne u svom svijetu.

GORANKE
Izdavačka kuća Connecttum iz Sarajeva, izdala ja tri knjige autora Namika Doklea koje govori o teškom životu Goranaca. Jedva čekam da ih kupim i pročitam. Nadam se da će to biti prije nego krenem na put u Prizren.
Nikad u životu nisam bila na Kosovu. Nikad nisam ni znala puno o Kosovu. U Sarajevu ima dosta buregdžinica i poslastičarnica, koje uglavnom drže ljudi koji su došli sa Kosova, ali oni su odavno naše komšije. Rijetki se bave nekim drugim poslovima, ili se meni tako čini. Ma ja nikada nisam ni razmišljala ni analizirala odakle je ko. Nisu mi smetali ni drugi jezici, ni drugačiji akcenti, najvažnije je uvijek bilo da se razumijemo. Moji putevi su uglavnom vodili u Hrvatsku, Sloveniju, Italiju, … , prema istoku rijetko. Već nekoliko godina češće putujem istočno i zaista sam jako zainteresovana za historiju tih krajeva, naročito za ljude, tradicije, stilove oblačenja, kulturu i umjetnost …
Sve što se desilo u prošlosti, sve se to reflektuje i na budućnost. Gorance sam otkrila tek prije kratkog vremena, a zaista ću se potruditi da ih upoznam.
Na početku sam napisala nešto o svom porijeklu, želeći reći čitaocima ovih redova da mene zanimaju ljudi, bez obzira odakle su i iz koga su kraja, kojim jezikom govore, koje su vjere ili nacije. To nije nešto što je vezano za mene i moju porodicu. Da bismo shvatili sebe, nužno je da shvatamo i svijet oko sebe. A svijet oko sebe nikada nećemo shvatiti, sve dok ne upoznamo ljude i njihove lične priče, dok ne uđemo u njihove kuće. Previše smo se zatvorili i udaljili jedni od drugih… Postali smo odličnan materijal za različita “potkusurivanja” , a može biti i sasvim drugačije… Ako se samo malo potrudimo…
ADISA TUFO