Kategorija:Printani mediji

INTERVJU OBJAVLJEN U VEČERNJEM LISTU (BIH)

Adisa Tufo dobila je priznanje u kategoriji “Ponos BiH”, u potkategoriji “Pothvat” 18. Večernjakova pečata. Ova uspješna žena, poduzetnica, ekonomistica, književnica, motivatorica… za Večernji list dala je veliki intervju o svom životu. Ona o svojim uspjesima predaje u svim zemljama okruženja na kongresima i konferencijama, sudjeluje na znanstvenim skupovima, dobiva priznanja i nagrade te piše i govori o načinu na koji ona posluje, a tu temu obrađuje i sa znanstvene strane. – Svaki se uspjeh može modelirati. Isto kao što ja učim na nekim primjerima, tako mogu drugi učiti od mene. Kad znanje dijelimo, ono se multiplicira i svijet postaje bolje mjesto za život – kaže nam Adisa kao uvod u veliki razgovor o svemu.

Da krenemo od posljednje nagrade, a to je Večernjakov pečat u kategoriji “Ponos BiH”. Kako ste doživjeli događaj u Mostaru, a osobito taj trenutak kad ste primili priznanje?

– Tek nekoliko minuta prije nego sam izašla na scenu primiti priznanje, doznala sam da će “Večernjakov pečat – Ponos BiH” baš meni biti uručen. Bila sam nevjerojatno uzbuđena i sretna i to ni jednog trenutka nisam krila. Blagi šok, nevjerica, ushićenje, ljubav, ponos, sve se to miješalo u meni i zaista sam se u tim trenucima jako dobro osjećala. U Mostar sam došla bez ikakvih očekivanja glede priznanja, čak je i sama nominacija za mene bila velika jer su uistinu među laureatima sve najistaknutija imena iz BiH i okruženja. Svaka od tih osoba mogla je dobiti ovo priznanje, a, eto, među rijetkima sam baš ja odabrana i jako sam zahvalna i sretna zbog toga.

Direktorica ste tvrtke Čip sistemi koju ste pokrenuli sa suprugom 1996. godine, a koja zapošljava visokokvalificirane radnike, inženjere i mnoge druge. Danas je tvrtka uspješna. Međutim, bilo je, kao i u svakoj tvrtki, i teških trenutaka. No tu su se na djelu pokazale vaše liderske sposobnosti. Uzeli ste, kako naziv vaše knjige kaže, “vruć krumpir” i ostvarili pothvat. Pa recite nam tajnu, kako je jedna obiteljska tvrtka postala uspješna kao što je danas?

– Točno, Čip sistemi su dugo na tržištu BiH i od samog počeka to je bila jedna mala stabilna obiteljska tvrtka koja je zapošljavala od 5 do 10 radnika i radila uglavnom manje poslove. Bez nekih oscilacija u poslovanju tako je trajalo godinama. Ravna crta. Posao je vodio moj suprug na jedan autokratski način. Smatrala sam kako je takav način rukovođenja i upravljanja procesima odavno prevladan. U biznisu je potrebno konstantno ići naprijed, nema stajanja. Jer ako ste vi stali, drugi nisu sigurno i pitanje je dana kada ćete biti izbrisani s tržišta. Tako se i dogodilo. Prije nešto više od šest godina na čelo tvrtke došla sam ja i procesi rekonstrukcije i velikih promjena su počeli. I još uvijek traju. U onome što je izgledalo kao “neprilika” ja sam prepoznala šansu i primjenjujući najsuvremenije metode u poslovanju – krenula naprijed. Danas imamo oko trideset zaposlenika, prije tri godine izgradili smo novu poslovnu zgradu, proširili djelatnosti i opseg poslovanja, povećali sve kapacitete i, uz konstantnu edukaciju menadžmenta i svih zaposlenih, idemo naprijed.

Poduzetnici nam se često žale na nedostatak radnika, radnici na niske plaće. Kako vi na sve gledate i imate li problema s tim u vašoj tvrtki?

– Još se nisam susrela s tim problemom, ali, kako se stvari događaju, vjerojatno ni mene nedostatak kadra neće zaobići. Čip sistemi su otvorili svoja vrata strukovnim školama i sveučilištima i nama često učenici i studenti dolaze na praktičnu obuku. I to baš oni učenici i studenti koje imamo namjeru eventualno zaposliti. Nije rijedak slučaj da su takvi i ostajali kod nas. Dalje, otvoreni smo prema javnim pozivima koje raspisuju resorna ministarstva i u nekoliko navrata smo, uz poticaj, zapošljavali pripravnike, a oni koji su se tijekom svog pripravničkog staža pokazali odličnima su i ostali kod nas kao stalni zaposlenici. Mi smo danas relativno mlad tim, ali mladost i je puna energije i kreativnosti i treba joj dati priliku da iskaže i pokaže sav svoj entuzijazam. Plaće su solidne, ali nisu onolike kolike bi trebale biti u odnosu na potrošačku košaricu i ja se nadam kako će se dogoditi neke promjene te da nam neće tržište uporno nametati ovako niske cijene naših proizvoda i usluga. Ako se tu nešto ne promijeni, svi će otići jednom. Poslodavci traže od države da poduzme mjere kako bi se gospodarstvo zaštitilo, ali, nažalost, učinci su veoma mali, rekla bih, nikakvi.

Vidimo da je društvo u krizi, mladi se iseljavaju, politička pitanja se ne pomiču s mrtve točke, vlada beznađe, i to ne samo u BiH nego i u zemljama okruženja. Kako pokrenuti stvari?

– Prvo bih naglasila kako je ovdje pojedinac u krizi, i to velikoj, pa se to projektira na cijelo društvo. Neka čudna kriza identiteta vlada cijelom regijom. Ljudi su pomalo pogubljeni, rekla bih kako većina ima neka pogrešna uvjerenja. Država je korumpirana, politička situacija čini se bezizlazna. Ja ipak vjerujem u bolje… Migracija je normalna pojava i ne može se zaustaviti. Bilo je i bit će je uvijek. Sad je malo više izražena, ali očekujem kako će se mnogi od onih koji sada odlaze, kad vide da ni vani ne “cvjetaju ruže”, vratiti. Mi smo narod izašao iz socijalizma i posljedice su velike. U zapadnim zemljama naši će ljudi naučiti lekcije, a mi koji smo ovdje također ih učimo na svojoj koži. Bez rada nema uspjeha, bez rada se ne može naprijed. Ako ne sijemo – nećemo ni žnjeti… Neće se ništa lako ni preko noći pokrenuti naprijed, ali promjene se ipak događaju. Svakodnevno. Ti su koraci mali i prespori, ali su naša stvarnost. BiH je na granici s Europskom unijom, neće uvijek biti na granici, jednom će biti i dio toga. Neki procesi se ne mogu zaustaviti, bez obzira prouzročili ih mi ili ne.

Spomenuli smo knjigu “Vruć krompir” koja je inspirirajuća za mnoge. Također, vlasnica ste i nekih internetskih portala, borite se za prava žena i motivirate ih da hrabro krenu naprijed. Nažalost, primijeti se da u BiH one često ostaju u sjeni pa moramo priznati i da Večernjakov pečat stotine sati potroši na potragu za uspješnim ženama, osobito u gospodarstvu. Iako znamo da mnoge kvalitetno i puno rade, praktički drže sve konce u tvrtki, one često ne žele istupati nigdje nego ostati u sjeni muškaraca. Zašto je to tako i što ženama kojima ste inspiracija poručujete u svojim govorima?

“Vruć krompir” je i napisan kako bi motivirao žene da izađu iz sjene. Da im kaže da mogu i da su jednako vrijedne i da “njegova visost” muško nije ugrožena ako “žensko” u javnosti kaže i pokaže što može i koliko može. Da, u BiH žene stoje postrani i ne smeta im da “okite muža svojim perjem”. Za ovih šest godina, koliko sam na čelu obiteljske tvrtke, svašta sam i čula i vidjela i doživjela na svojoj koži. Sigurna sam kako bi malo žena izdržalo to što sam ja prošla. Svi su “najpametniji” i svi “nabolje sve znaju”, a ženi je definitivno “mjesto uz štednjak” i ako želi pojaviti se u javnosti sigurno nešto mora žrtvovati. Mnogi su mi uspješni i poznati muškarci (pa i žene) iz BiH postavili to pitanje – nauštrb čega je ovo što radim?! Od žene se očekuje da bude superžena, a to podrazumijeva da je u svemu izuzetna, dok se od muškarca očekuje da zarađuje i to je dovoljno. A koliko god da donese, ženi treba biti dosta! Ovakav način razmišljanja je prevladan. Žena i muškarac nisu i ne trebaju biti jednaki, jednostavno su različiti i to treba prihvatiti kao ljepotu i realnost, ali i žena i muškarac moraju, baš u svemu, imati jednaka prava i jednake prilike. I moraju se osjećati jednakima, a ne dopustiti ni u jednom trenutku da zbog svoje “ženskosti” budu stigmatizirane. Ja izlazim u javnost i ne obraćam pozornost na sve zlurade komentare. Radim to zbog svojih kćeri, zbog svih žena i djevojaka i svih onih djevojčica koje se tek trebaju roditi. Ne želim da svoje krupne oči obaraju pred bilo čijima. Svi imamo jednaka prava na uspjeh i ako ga postignemo, trebamo znati i uživati u njemu. Sretne žene sretnu djecu rađaju…

Pripremate i novu knjigu. O čemu će ona govoriti?

– Radni naslov nove knjige “Ja životu u oči gledam” sam po sebi puno govori. Za koji dan će izaći iz tiska drugo izdanje “Vrućeg krompira” koji je dosta dopunjen i izmijenjen u odnosu na prvo izdanje i neću žuriti s novom knjigom, pišem je i puštam je da zrije. Svaki dan naučim nešto novo i želim to u nju utkati. Da budem što uvjerljivija. Često me pozivaju da govorim, da održim neko predavanje, u BiH i u svim zemljama regije. “Na terenu” doznam s kakvim se sve problemima žene susreću i koliko je ogromna potreba za osnaživanjem žene. Meni žene puno pišu. Traže savjete i podršku. Nekoliko puta sam bila i mentorica mladim poduzetnicama. Certificirani sam coach. Ono što najčešće susrećem je strah. Strah od neuspjeha i strah od tuđeg mišljenja. A kad se toga oslobodimo, jednostavno poletimo. Čovjek zaista posjeduje sve resurse koji su mu potrebni za uspjeh. A ja pomažem ljudima da to osvijeste i o tome pišem.

Kad ste spomenuli taj strah tuđeg mišljenja, nosite hidžab hrabro i samouvjereno. Međutim, imate li problema zbog toga, ipak djelujete diljem regije, pa i svijeta?

– Često me pitaju imam li zbog hidžaba problema i susrećem li se s nekom vrstom diskriminacije. Ne, nikada se nisam osjećala bolje ili lošije ili mislila da sam drugačija zato što nosim hidžab niti mi je on bio prepreka na bilo kojem mom putu. Ja se jednostavno tako odijevam i nisam primijetila da me zbog hidžaba ljudi manje vole, naprotiv.

Uz sve navedeno, znamo da se bavite pčelarstvom i proizvodite organsku hranu. Koliko je to zahtjevno i odakle ljubav prema pčelarstvu i proizvodnji hrane?

– Pčelarstvo je negdje u mojim genima. To jednostavno volim i ne bih znala objasniti zašto. Pčele su u mom dvorištu, odmaraju me. Uvijek je tu od 30 do 50 pčelinjih društava. Suprug mi pomaže u logistici, oko sanduka, okvirova i vrcanja ima mnogo posla, ali košnice otvaram isključivo ja. Imam i plastenik. Uzgajamo povrće koje jedemo. Ono što sami proizvedete uvijek ima poseban okus. Jedinstven. Voljela bih se više baviti poljoprivredom. Dijete sam s asfalta, rođena i odrasla u Sarajevu, ali sam uvijek bila na neki način vezana za selo i jako sam intenzivno doživljavala svu blagodat koju selo nudi. Vjerujem kako ću i pčelinjak proširiti, ovo što imam je previše malo košnica kako bih mogla realizirati sve ideje koje imam. Primjerice, sad pripremam korporativne darove za poslovne partnere. To su veoma lijepo dizajnirane kutije u kojima će se nalaziti male staklenke s medom i još nekim mješavinama i proizvodima koje isključivo ja radim ili netko od članova moje najuže obitelji. To je nešto originalno i jedinstveno i svima će se svidjeti. A mi uživamo u tome i jako smo ponosni na te svoje uratke.

U vašoj biografiji piše ekonomistica, poduzetnica, menadžerica, liderica, blogerka, umjetnica, prirodnjak… Nekako kad sve iščitavamo teško je zaključiti kako uspijete u 24 sata sve poslove obaviti, ali vidimo da vam to ide. Recite nam tajnu?

– (Smijeh) Uvijek isto pitanje. Jednom sam pročitala da je netko rekao: “Ako radite posao koji volite, nećete morati raditi ni jedan dan u svom životu.” E, tako se ja baš osjećam, radim ono što volim i uživam. Ekonomistica sam po struci, trenutačno na magistarskom studiju iz oblasti poslovne psihologije; doktorirat ću ipak na nečemu iz ekonomskih znanosti. Poduzetnica sam – jer konstantno pokrećem nešto novo i inovativno, ne bojim se svoje ideje realizirati. Ako neka i ne uspije, nema veza, ja idem dalje. Novih ideja uvijek ima. Da, menadžerica sam, vodim obiteljsku tvrtku i to za sada jako dobro radim. Pišem blog i kolumne, volim crtati, slikati i radim kaligrafiju. Mojih radova ima svugdje po BiH i Europi. Volim planinarenje i biciklizam. Prirodu uopće. I svašta još volim… A kako mi to polazi za rukom? Rekla bih da sam posvećena osoba i kad nešto radim, bez obzira što je to, radim uistinu onako kako najbolje mogu i znam. Trudim se naučiti i raditi kvalitetno. Nema veze što je to što je trenutačno u mojim rukama, dok traje, to mi je najvažnije na svijetu. Dalje, ja se nikada ne okrećem iza sebe, ne žalim za naizgled propuštenim prilikama. Ono što se dogodilo nije me moglo zaobići. A ono što nije, nije ni trebalo… Živim sadašnji trenutak, ali uvijek fokusirana na budućnost. Trudim se biti korisna ovom društvu i svojim postojanjem ostaviti neki trag.

Rekli ste u jednom od intervjua kako vam je vjera najviše pomagala u teškim trenucima. Vaše riječi su: “Čovjek vjernik nikad se neće uzdići iznad drugih, nikad neće sebe smatrati boljim od drugih, neće drugima činiti ono što ne bi volio da netko učini njemu”. U današnjem svijetu snažna poruka, pa za kraj ovog razgovora osvrnite se svojom završnom riječju i na tu poruku.

– Da, vjera je dio mog identiteta. Istinski vjernik je dobar čovjek. Dobro nosi u sebi i samo dobro daje i uglavnom dobro i vidi. Ja jako volim ljude i to ljudi s kojima dolazim u kontakt osjete. Širim ljubav i u svakom ljudskom biću, vidim ono najbolje. A svatko ima barem trun dobra koje u sebi nosi. Volim to dobro probuditi u čovjeku. Svi smo samo ljudi i svima nam je isto dano. I ako već želite, za kraj ću citirati jedan odlomak iz knjige “Vruć krompir”:

“I koračaj s osmijehom. Vidjet ćeš kako je sve lakše. Osjetit ćeš koliko ćeš pozitivnih vibracija privući, nećeš znati objasniti, ali će se lijepi trenuci jednostavno početi događati. Pomiluj dijete. Poljubi dragu osobu. Pokloni nekome cvijet. Izreži nešto od papira i daruj s ljubavlju. Nasmij se policajcu u prolazu. Pomozi starici da prijeđe ulicu. Izmrvi stari hljeb i nahrani ptice. Nahrani mačku ili promrzlog psa. Slavi život… Zbog samo jednog osmijeha život će ti postati sadržajniji i ljepši. Samo jedan jedini osmijeh promijenit će čitav tvoj svijet…”


DNEVNI AVAZ: Nikad me nije bilo strah da ostvarim svoje snove

https://avaz.ba/kolumne/licnost-dana/490361/poduzetnica-za-primjer?fbclid=IwAR1Mj_TfzEQGQsGo5ran0Q-ydOqdK0VO9rxV2rtPqBH7Sa6PE-o0qrgUvAU

Kao jedna sasvim obična žena iz Sarajeva shvatila sam da sam jedini trun u svemiru na koji mogu utjecati i od tada se bavim isključivo sobom, svojim životom i porodicom. Ne štedim se, pokušavam maksimalno doprinijeti društvu. Nikad me nije bilo strah da ostvarim svoje snove.

Tim riječima započela je razgovor za „Avaz“ Adisa Tufo, jedna od najpoznatijih bh. poduzetnica te menadžerica i direktorica firme „ČIP sistemi“.

Sretna i ponosna

– Život mi je protkan učenjem, čitanjem, pisanjem i konstantnom edukacijom. Preduzetništvom sam se počela baviti prije nešto više od šest godina, kada sam došla na čelo porodične kompanije, koja je u tom trenutku bila u prilično lošem stanju. Kompanija je moj život, jednako kao i moja porodica. Sve to volim – kazala je Tufo.

Na manifestaciji nedavno održanoj u Mostaru Adisa je dobila priznanje „Večernjakov pečat – ponos BiH“. Kaže da joj je to jedna od najdražih nagrada, jer je izbor bio neizvjestan do posljednjeg trenutka.

– “Uspješne žene BiH 2017”, “NajŽena XXI veka jugoistočne Evrope 2017”, “Dama godine 2018”, samo su neke od nagrada i priznanja koja sam dobila. Rado sam se odazvala pozivu da dođem u Mostar, bila sam zaista uzbuđena, sretna, ponosna i nisam to ni pokušala sakriti – kazala je Tufo.

Za nju je Bosna i Hercegovina zemlja neograničenih mogućnosti ako je čovjek svjestan svojih potencijala. Tufo smatra da u BiH itekako postoje uspješni ljudi prvenstveno zahvaljujući svom znanju i angažmanu.

Živite san 

– Motivaciju i inspiraciju da napredujem nalazim u svakom danu u kojem se probudim. Toliko je lijepog oko nas, ako želimo to vidjeti. Obrazujte se, radite na sebi. Na svojoj individualnoj unutarnjoj snazi i ljepoti. Poručujem djevojkama da se ne trebaju nikad truditi da se utope u masu i žive u prosječnosti. Sanjajte i živite svoj san. Imate pravo na sreću – kazala je Tufo.

Hidžab je dio mene već 15 godina

Adisa ističe da nikad nije osjetila nijedan neugodan pogled niti došla u neugodnu situaciju zato što nosi hidžab.

– Hidžab je dio mene i mog identiteta. To je moj izbor već više od 15 godina. Nijednog momenta nisam ga doživjela kao ograničenje ili neku svoju stigmu. S hidžabom mogu biti aktivna na svakom polju. S hidžabom sam postala uspješna u svijetu biznisa i za svoj rad dobila brojna priznanja, bila sam bila predavač i govornik na mnogim velikim kongresima i konferencijama u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, BiH. Slobodna sam žena – kazala je Tufo.

Pčelarstvo i poezija

Pored svih obaveza, Adisa nađe vremena za poeziju i prozu. Početkom 2018. objavila je knjigu „Vruć krompir“.

– U mnogim stvarima zaista uživam. Najčešće su vezane uz umjetnost i prirodu. Puno čitam. Pčelarka sam već deset godina, imam uvijek između 30 i 50 košnica. One su moja druga ljubav. Imam i internet-portal koji ima za cilj da inspiriše i motivira žene i mlade na veći vlastiti angažman u društvu – ističe Tufo.

 

Avaz.ba

Intervju objavljen u ilidžanskom časopisu “ZMAJ”

Adisa Tufo, rođena 1966. na Ilidži, gdje i danas živi i radi,  generalna je direktorica uspješne bh. kompanije ČIP Sistemi, aktivistica i predsjednica Udruženja Poduzetnice IN, te zaljubljenica u umjetnost i prirodu.

Iza Vas su godine uspješne poslovne karijere, priznanja iz BiH, ali i regiona za društveni i poslovni angažman. Sto je po Vama uspjeh?

Uspjeh je stvar stava! Pozitivan stav, fokusiranost i istrajnost, dovešće vas do onoga čemu težite. Ciljevi i kriteriji su nam različiti, nečije mnogo, nekome je malo, ali je to u suštini nebitno. Čak je nebitno ni to da li nas drugi doživljavaju ili ne kao uspješnu osobu, bitno je da smo mi zadovoljni sa postignutim i da u duši osjećamo mir. To je uspjeh…

U Vasim intervjuima ističete svoj dolazak 2013. na čelo porodične kompanije i pokretanje jedinstvenog brenda za hobiste i kreativce. Vi ste s jedne strane imali hobi i strast, a sa druge strane želju da od toga napravite poslovni pothvat. U kojem trenu ste odlučili pokušati?

Nisam uopće razmišljala na takav način. Nisam ništa pokušala. Jednostavno sam htijela da to napravim i napravila sam. Kompanija u koju sam došla je doživjela svoj razvoj upravo iz razloga koji sam spomenula. To sam htijela i onda sam počela da koristim sve raspoložive resurse da to i ostvarim. I one koji to nisu bili. Našla sma način da do njih dođem. To su još uvijek procesi. Zajedno rastemo i ja i moja kompanija.

Blizi nam se 8. mart, Međunarodni dan žena, a Vi ste žena u biznisu i ne možemo a da ne pitamo koje je Vaše mišljenje o ženama u poduzetništvu? Jesu li poduzetnice prihvaćene i ravnopravne? Gdje su zapravo žene općenito danas, gdje bi po Vašem mišljenju mogle ili trebale biti? Smatrate li da žene danas imaju jednake prilike kao i muškarci?

Dan žena je veoma značajan i bitno je što se obilježava, ali je jako tužno što se zloupotrebljava i karikira na veoma ružan način. Nije tako davno bilo kad žene uopće nisu imale parvo glasa, nije tako davno bilo kad su šanse za mjesto pod suncem bile različite za djevojčice i dječake. Nažalost poslijedice te mračne istorije čovječanstva i danas mnoge žene osjete na svojoj kože. Bez obzira na činjenicu da su zakonske regulative u većini zemalja drugačije, ipak nam nisu iste šanse. Poduzetnice jesu prihvaćene jer one uglavnom i ne dozvoljavaju drugu opciju, jesu i ravnopravne – profit ne poznaje rodnost. Ali da priliku da se ostvare kao poduzetnici – imaju jednaku muškarci i žene – nemaju. Žene su danas na onom mjesti za koje su se same izborile. Niko im to nije servirao na tanjiru. Ako budemo i dalje pomijerale granice, prvo lične pa onda one u društvu i jednako odgajale djevojčice i dječake, ovaj sijet će definitivno biti – bolje mjesto za život.

 Svojim drustvenim angažmanom, ostvarenim saradnjama u regionu ostavljate utisak da je doslo vrijeme žena, uspješnih i vodećih poduzetnica. Vi i aktivistice Udruženja Poduzetnice IN, pisete i govorite o uspješnim ženama i njihovim pričama putem portala www.poduzetnice.ba. Koliko je bitno da govorimo o zenama u biznisu?

Spadam među one žene koje ne poznaju granice. Nemamo ih u svojim glavi i vidici su nam veoma široki. Trebamo ih pomjerati svakodnevno. Dolazi vrijeme liderki, hrabrih žena, otvorenog uma, koje odbacuju stereotipe i spremne su mijenjati svijet. Sigurno je da sam svojim pojavljivanjem u javnosti u društvu uspješnih žena iz zemlje i regiona, ukazala na mnoge uspješne žene koje se ponekad teže otvaraju ili stidljivo pokazuju šta su sve napravile. Veoma je bitno da sve žene budu vidljivije, da ne žive iz kulisa i da ne budu prepoznate samo kao supruge i majke, nego da ih društvo prihvata na osnovu ljudskih i profesionalnih vrijednosti, koje one svakako posjeduju.

 Spomenuli smo da ste predsjednica Udruženja Poduzetnice IN, možete li nam reći koji je primarni cilj Udruženja, te nam približite projekte na kojima radite?

Udruženje za demokratiju, poduzetništvo i kulturu PoduzetniceIN, je osnovano sa ciljem da okupi poduzetne žene i muškarce, te menadžerice i menadžere, koji žele kroz različite projekte i aktivnosti, da daju svoj doprinos zajednici. Najviše radimo na projektima edukacije i osnaživanja žena i mladih, zatim na regionalnoj saradnji i umrežavanju sa nevladinim organizacijama iz zemlje i regiona, koje imaju ciljeve slične našima. Uradili smo nekoliko veoma značajnih projekata, nekoliko ih je sad u toku, ali svako od tih projekata ima jedan najvažniji cilj: osnažiti ženu ili mladog čovjeka, pomoći da stekne nove vještini, raditi na samopouzdanju i motivaciji, da budu u mogućnosti postići najviši stepen samoostvarenja.

S kojim se to poslovnim izazovima susrecu zene poput Vas? Koji su Vas izazovi pokrenuli da biste danas bili to sto jeste?

Nijedan uspješan čovjek nije postao uspješan preko noći. Postoje različiti putevi sa različitim izazovima, a uspješnima se zovu oni koji su ispreskakali ili polomili sve prepreke. Milion je izazova svaki dan, ali definitivno kako bismo drugačije znali da postojimo… U jednom trenutku svog života fokus sam stavila na sebe, uživala u svemu onome što imam, uopće ne razmišljajući o onome što nemam. Kad tako napravite onda ništa drugo ne osjećate nego zahvalnost. A kad ste konstantno u tom pozitivnom stanju, onda je sve lako, jednostavno vi ste pozitivni i dešavaju vam se samo takve stvari. A vrijedi i suprotno, izbor je vaš…

Često možemo čuti izreku kako je žena ženi vuk. Koliko je bitna zajednicka potpora?

Žena ženi je uistinu često vuk – nažalost, ali je sreća da imamo i puno pozitivnih primjera koji daju nadu da može biti i drugačije. Znam da je česta pojava da ženama najviše podmeću nogu upravo žene. Sve bi bilo puno lakše da među ženama postoji podrška, kao među muškarcima…

Ako me pitate za moje lično iskustvo, ne mogu se baš požaliti. Nailazila sam na svašta, ali ljudi koji su se maknuli iz mog života – jednostavno tu nisu ni trebali biti. Oni koji su me podržali radi eventualnog interesa, pa vidjeli da ja tako ne igram, također su otišli, ali zato oni koji su tu, oni zaista i vrijede mog društva, moje podrške, mog vremena i pažnje… Moramo prihvatiti stvarnost onakvu kakva jeste i shvatiti da nismo svi isti. Ljudi jednostavno različito doživljavaju život i u biti su skloni niskim strastima. Samo treba biti oprezan, ništa više…

 I ove godine ste ucesnica Konferencije poduzetnica Hrvatske i regiona, a pored Zagreba 2018. svoju uspješnu priču ste podjelili sa cijelim regionom – sta mislite o takvim konferencijama, koliko/kakav je njihov značaj?

Networking je danas neophodan i nezamijenjiv. Veoma je važno da se umrežavamo i u zemlji i regionalno, ali i globalno. Svako prema tržištu i onome što u konačnici želi postići. Moj fokus je na ženama i ženskom poduzetništvu, afirmaciji mladih i modernizaciji poslovanja i odnosa prema resursima, pa po svom afinitetu biram i događaje na kojima ću se pojaviti i govoriti. Nismo svi za sve i ne možemo se sa cijelim svijetom umrežiti. Nekako se to samo posloži. Ali je definitivno važno da se ne zatvaramo i da mislimo da sami možemo nešto. Ne, sami možemo nimalo ili veoma malo, a kad smo umreženi – cijeli svijet je naš. Naravno, treba se pokrenuti, a to je nekako ljudima sa naših prostora najveći problem. Još mi nemamo dovoljno popunjene seminare, kongrese i konferencije u BiH, u regionu je ta slika nešto bolja.

Svoj zivot ste posvetili ucenju, sticanju novih znanja i vjestina. A ubrzo cete i zvanicno dobiti certifikat life coacha; kako je krenuo Vas put otkrivanja sebe, kako/zasto ste se odlučili krenuti na NLP, sta on predstavlja i sta mozemo ocekivati od Vas kao life coacha?

Prošla sam niz edukacija; i formalnih i neformalnih. Učim stalno i ne želim da taj proces prestane dok god dišem. Kroz učenje i rad na sebi osvijestila sam mnogo toga. Naučila ko sam i shvatila da konačno nije ništa, dok god je čovjek živ. Shvatila sam da samo mijenjajući sebe – mjenjamo i svijet oko sebe. U suštini , mjenjamo svoje percepcije i svoja uvjerenja. NLP edukacije su počele kad i moj master studij iz oblasti poslovne psihologije. Da, uskoro ću imati i zvanja certificiranog business coacha i life coacha. Onda ću početi i zvanično djelovati kao coach iz ovih oblasti i sugurno je da ću imati više alata na rapolaganju, pomoću kojih ću biti u stanju, onima koji budu željeli pronaći svoj put i smisao i biznisu ili u životu, na tom putu i da pomognem ili “da posvijetlim put”.

Koliko je važno stalno učiti i raditi na sebi?

Najvažnije je biti zdrav i nikad ne prestati raditi na sebi.

Šta je to što preporučujete ženama koje žele pokrenuti vlastiti posao?

Da rade na svom samopouzdanju. Ako Vi vjerujete da ćete uspjeti – onda ćete i uspjeti. Ako Vi sumnjate, bolje da nikako ne počinjete, jer za Vas je uspjeh nedostižan. Sve počinje od onoga što smo mi i što u sebi nosimo. Mi smo ta kolajna na koju ćemo redati ili bisere ili kamenje, izbor je naš. Zato prvo samopouzdanje, pa onda sve ostalo…

naslovnica izdanja br.2 / ZMAJ 2019.

ADISATUFO.BA