Kategorija:Lifestyle

MOJA PRIČA

Rođena sam u Sarajevu prije 53 godine, odrastala u patrijarhalnoj porodici sa zaposlenim roditeljima i dva mlađa brata. Živjeli smo u gradskoj sredini i mada su moji roditelji bili veoma obrazovani i napredni, ipak se u našoj porodici strogo poštovala hijerarhija. Otac je bio neprikosnoveni vladar i donosio je odluke o svemu i za sve nas. Mi smo slijepo slušali i nekada krišom pravili neke sitne «prekršaje» cijelo vrijeme osjećajući da nam on stoji iznad glave, bez obzira što je u tim momentima nekad znao biti stotinama ili hiljadama kilometara daleko, osjećaj krivice nas nije napuštao. Nije bio nasilan ni agresivan čovjek, ali je bio i ostao autokrata sa jakom ličnošću i snažnim autoritetom. Ženski i muški poslovi, ženske i muške sfere interesovanja, ženski i muški razgovori – također su bili strogo podijeljeni. Ne znam da li bi u to vrijeme itko mogao i pomisliti da ću 2019. godine biti ovo što sam danas. Uspješna, obrazovana i ostvarena žena, koja živi svoj san.

Nije moj život nikada bio ispisan ružičastim mastilom. Naprotiv, dugo dugo su to bile samo neke nijanse sive sa utisnutim bojama crvenih karmina. Ni srednju školu nisam mogla odabrati. I mada sam bila izuzetno talentovana i maštala o umjetničkoj, otac je odlučio da to bude srednja ekonomska, da imam neki «hljeb u rukama». Nakon završene srednje škole maštala sam o Akademiji likovnih umjetnosti, ali uzalud. Opet njegova odluka da upišem ekonomski fakultet. Mene, umjetničku dušu, sanjara i poetu, sve je zanimalo u devetnaestoj godini života, osim ekonomije. Ali znala sam da moram slušati. Znala sam da ne postoji nikakav način da se oduprem očevoj odluci. Poslije godinu dana studija zaposlila sam se u banci i nastavila studirati vanredno. Ali to se nekako razvuklo i onda je došao rat i prekinuo sve moje snove…

Udala sam se krajem 1992.godine, sa punih 26 godina. Moj suprug je bio isključivo moj izbor. Nakon agresije nas dvoje smo pokrenuli vlastiti biznis. Imali smo tada jednu kćerku i žarko sam željela da imamo još djece. Željela sam nastaviti započeti studij, željela sam toliko toga, ali uglavnom sam morala slušati, granice su bile jasno postavljene, a o nastavku studija nisam smjela ni razmišljati. Kad god bih otvorila temu nastavka moje formalne edukacije, uvijek bi se muž ironično nasmijao i pitao me zašto?!, zar mislim da će mi zbog toga biti veća plata (aludirajući na to da sam zaposlena u porodičnoj firmi i da moja primanja ne zavise od nivoa moga obrazovanja, nego od količine i kvaliteta mog (njegovoga) rada i (njegove) snalažljivosti na tržištu – što je djelimično i bilo tačno). Ipak sam u kontinuitetu nastavila sa neformalnom edukacijom. Godine su prolazile, rodila sam još jednu kćerku, djeca su rasla…, pored svakodnevnih obaveza (posao, škola, njihove vannastavne aktivnosti, …) puno sam čitala, išla na različite kurseve i edukacije. Moj izbor su uglavnom bili jezici (mada tu nisam nikad bila sjajna) i različite tehnike slikanja (e to mi je išlo za rukom). Naravno i informatičko usavršavanje, te neke lifestyle vještine. Konstantno sam gutala svaku knjigu koja bi mi došla u ruke, nebitno kojeg bi žanra bila. Sve su bile vrijedne moje pažnje. Bila sam gladna znanja i sigurno, nekako iznutra gladna putovanja, gladna otkrivanja nekih novih nepoznatih svjetova…

Slikala sam u svom ateljeu, uljem, akrilom, slikala na vodi, radila kaligrafiju, dekupaž, … Formirala sam svoj pčelinjak, naučila dosta o pčelarstvu i dosta vremena provodila družeći se sa pčelama, čudom božjeg stvaranja i učila od njih. Nabavila sam i plastenik i uzagajala organsko povrće. Uživala sam u tome da sama proizvedem hranu koju jedu moja djeca. Život je bio lijep i ispunjen, nikada nije postojao trenutak u kome sam osjećala dosadu, letargiju ili bilo šta slično. Nije moj život išao onim putem koji sam ja zamišljala, o kojem sam maštala kao djevojčurak, ali je bio ispunjen stvarima koje sam voljela i u kojima sam znala uživati.

U našoj kompaniji, mada sam formalno bila u radnom odnosu i formalno imala rukovodeću funkciju, u stvarnosti to nije bilo tako. Muž je bio taj koji je sve vodio i koji je o svemu odlučivao.  Kuća je bila moja teritorija i moj svijet. I pored toga, u svakom sam danu zaista imala hiljadu razloga da budem sretna. Pazila sam da nikad ne pomislim šta nemam, nego da uvijek gledam ono što imam i da mi osmijeh ne silazi sa lica. Puno sam radila na sebi, na jačanju ličnih kompetencija. Naučila sam da od drugih ne očekujem ništa, da fokus stavim na sebe i da sva očekivanja usmjerim u svom pravcu. Na taj način sam postigla da me ljudi ne mogu razočarati, a da od sebe uvijek očekujem maksimum. E tako sam postala ova današnja…

Ne pružajući otpor životu kojim sam živjela, nego uživaući u svakom danu okružena onima koje sam voljela.

Nisam nikada završila likovnu akademiju, ali sam imala dvije krasne kćerke i mnogo ljubavi od njih. Na njih sam trošila energiju. Da, još nešto, desetak godina sam redovno trenirala i vozila brdski bicikl. Planinarila sam i relativno kasno naučila skijati. Bila sam u top formi i prezadovoljna svojim izgledom. A tada sam već imala 46 godina.

Početkom 2013. suprug se penzionisao i ja sam i formalno i pravno stala na čelo porodične firme. Nisam bila zadovoljna stanjem u kojem se firma nalazila i željela sam mnogo toga da promijenim. Počela sam da pišem biznis planove, da učim o menadžmentu, da ozbiljno čeprkam po moždanim vijugama i tražim ono nedovoljno znanje iz ekonomije. Sve što sam poželjela da napravim sa veoma ograničenim resursima koje sam imala, zvučalo je kao utopija. Svima osim meni. Ja sam svaku svoju želju vizualizirala, a kasnije i materijalizovala. Govorili su da sam hrabra, da sam luda, da sam pretjerala, ali ja nisam niti htjela niti znala stati ni prestati. Sve dok nisam ostvarila sve ono što sam zacrtala. A postigla sam puno. Puno sam osnažila brend porodične firme, pokrenula još nekoliko djelatnosti, sve je postalo hit. Napravila sam krasnu poslovnu zgradu. Na svim televizijama sam bila rado viđen gost. Mnogi su pisali o meni. Moja priča je bila puna pozitivne energije i optimizma. Pokazala sam da žena može bilo šta napraviti, samo ako to može poželjeti i ako ima hrabrosti da učini prvi korak. Da, tada nekad sam upisala i fakultet. Ovaj put je ekonomija bila moj izbor. Trebala mi je itekako. Diplomirala sam u roku i ubrzo na istom fakultetu upisala i master studij iz oblasti poslovne psihologije. Uskoro ću imati i diplomu magistra, a onda planiram doktorat akoBogda. Uporedo sam završila i Cambridge business academy i stekla zvanje certificiranog menadžera, te zavšila nekoliko levela na NLP i coaching akademiji, te sam registrovana kao internacionalni life i biznis coach. Proputovala sam cijeli region i povezala se sa ogromnim brojem jakih žena i svih zemalja regiona. Da, osnovala sam i vodim nevladinu organizaciju koja se bavi osnaživanjem žena i mladih, te promovisanjem pozitivnih vrijednosti u društvu (PoduzetniceIN), a najprije demokratije i kulture, kao temeljnih vrijednosti jednog društva. Održala sam na desetine predavanja na svim većim kongresima i konferencijama u BiH i u mnogim zemljama regiona. Govorila sam za govornicama u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini … Već je hiljade i hiljade ljudi prisustvovalo mojim predavanjima, seminarima, radionicama… Proputovala sam mnoge zemlje. Obilazila sam industrijske zone, sajmove i mnoge druge značajne ivente iz oblasti biznisa. Ispred mene se otvorio jedan sasvim novi svijet, svijet nevjerovatnih mogućnosti i ja sam uživala kao djevojčica koja otvorenih očiju sanja svoj san. Napisala sam knjigu «Vruć krompir» priču o ljubavi, strasti, poduzetništvu i snovima jedne žene. Sa njom sam ponovo obišla Bosnu i Hercegovinu, region i nekoliko evropskih zemalja. Ni sama ne znam koliko smo u ovih nekoliko godina, moja kompanija i ja dobile priznanja, certifikata i zahvalnica. Zaista bi mi trebalo dosta vremena da ih se svih sjetim i nabrojim. Svoje, one važnije, uglavnom znam: 2017.godine u Sarajevu mi je uručeno priznanje Uspješna žena BiH; iste godine u Beogradu sam dobila priznanje NajŽena 21.veka, a naredne godine opet u Beogradu Dama godine 2018; Povelju za naučni rad i društveni angažman na Kopaoniku u Srbiji 2019; a iste godine u Mostaru (BiH) sam dobila prestižnu nagradu Večernjakov pečat – Ponos Bosne i Hercegovine i moram priznati da mi je to do sada najdraže priznanje, jer je došlo od predstavnika «sedme sile», novinara koji su itekako sve ove godine pratili moj rad.

Prije nekoliko mjeseci smo dobili i jedno posebno priznanje od UN-a kao kompanija koja u svom poslovanju implementira «ciljeve održivog razvoja», a ja sam dobila certifikat kao «biznis lider održivog razvoja» u kategoriji «ljudi». Naravno da pored toga provodimo politiku kvaliteta i poslujemo u skladu sa evropskim standardima. Čak nam je uručen ISO 26000:2010 kao društveno odgovornoj kompaniji i na to sam veoma ponosna. Učestvovali smo u projektima socijalne inkluzije, projektima dualnog obrazovanja i sl. Otvorili smo vrata svoje kompanije đacima i studentima koji žele volontirati i praktično se obučiti za određene poslove.

Nekada u ime kompanije na čijem sam čelu, nekada u ime Udruženja koje vodim, najčešće u svoje lično ime, a na osnovu svog bogatog iskustva i stečenih referenci i kompetencija, bila sam angažovana na mnogim projektima koje implementiraju nevladine organizacija, a podržava UN, UNDP, EBRD ili neke druge evropske ili svjetske organizacije ili fondacije koje djeluju u Bosni i Hercegovini i regionu.

Danas sam poduzetnica, generalna direktorica porodične kompanije, predsjednica nevladine organizacije “PoduzetniceIN”, diplomirana ekonomistica, uskoro i magistrica poslovne psihologije, certificirani menadžer, certificirani NLP practitoner, certificirani life § business coach, mentorica, predavač, trener, motivator, autor, pčelarka, … Naravno kćerka, sestra, supruga i majka. Ali danas sam puno zadovoljnija i puno ispunjenija. Žena sa puno više karizme i samopouzdanja. Danas jesam i supruga i majka, ali i uspješna žena u poslovnom svijetu. I svoje granice sama postavljam! Svaki dan je i dalje ispunjen izazovima, izazovima koji se zovu – život. Dani prolazi u rješavanju svakodnevnih problema, a kada njih jednom ne bude, onda neće biti ni nas. Radujem se svakom danu u kojem se probudim zdrava, okružena onima koje najviše volim i sa jasnim ciljevima ispred sebe… Između ostalog, planiram da, akoBogda, ostatak svog života provedem i dalje putujući svojom zemljom i regionom i radeći na osnaživanju žena svih starosnih skupina, bilo koje vjere ili nacije.

Sve smo mi Balkanke slične. Slično odgojene i sličnom naučene, nije nas baš puno uspjelo isplivati na površinu, ali ove koje jesmo držimo se snažno jedne drugih i nesebično pružamo ruke drugim ženama i pozivamo ih da krenu ovom stazom koju smo im mi utabale. Sretne, obrazovane i osnažene žene sretnu djecu rađaju, a mi planetu zemlju želimo ispuniti pozitivnom energijom i ljubavlju.  Želimo više žena u privredi, u politici, u medijima, sportu, kulturi, u svakoj sferi društvenog života. Želimo da sve djevojčice imaju jednake šanse kao i dječaci; i neka svi žive onako kako žele, a ne onako kako moraju. Jednom će nam novinari prestati postvljati pitanje koje nikada neće postaviti našim muževima, a često kažu: «kako vi kao supruga i majka možete biti i uspješna biznismenka ili uspješna političarka?»

Jednom će prestati, a dok god pitaju – mi itekako imamo posla…

ADISATUFO.BA

 

FUCK UP NIGHTS SARAJEVO

15.oktobra u UNITIC-u održan je drugi po redu sarajevski  “Fuck up nights”.

 

Naravno da sam se odazvala na poziv jednog od organizatora Senada Alibegovića i uzela učešće na ovom događaju. Nisam se posebno pripremala, odlučila sma da ću ispričati svoju priču na način na koji budem inspirisana.
Nakon objave najava na društvenim mrežama za ovaj event, u moj inbox su počele da stižu poruke dušebrižnika kojima se nije dopadala ideja da vide mene na jednom ovakvom eventu “neprikladnog naziva” . Mene baš i nije bilo briga da li će neko reći da je prilično ili neprilično, shvatila sam suštinu i važnost svakog događaja koji o “ćorcima” govori afirmativno, a suština je da ne postoji neuspjeh, već samo iskustvo ili bolje rečeno (enelpeovski) ne postoji neuspjeh-samo povratna informacija. U publici sam očekivala mlađu publiku i tako je i bilo. Više od 250 mladih ljudi, nasmijanih, otvorenog duha, puni ideja, samo čekaju na ohrabrenje. I dala sam im sebe! Nisam se štedila. Govorila sam puno duže nego je bilo predviđeno i nego sam planirala. Salom se cijelo vrijeme čuo smijeh i aplauzi koji su me motivirali i ohrabrivali da govorim dalje…

Prije mene su govorile Maja Gerin, Aida Redžepagić i Dženita Šebo. Sve tri hrabre i uspješne žene. Divno je bilo biti u tom društvu. U publici je bio šef misije OSC-a , ambasador Bruce G. Berton. Imao je prevoditeljucu koja je prevodila sve što sam govorila. Smijao se i bilo je i njemu zanimljivo.

U publici je bilo mnogo osoba sa oštećenim sluhom i cijelo vrijeme je svaka riječ prevođena i na znakovni jezih. Zaista impresivno.

Fuckup Nights kao globalni pokret i serija događaja, na kojima se o neuspjelim poslovnim poduhvatima priča na slobodan i otvoren način, aktivan je od 2012. godine u više od 250 gradova širom svijeta. Projekat je nastao sa ciljem da se društveno neodobravanje koje se povezuje sa pojmom neuspjeha promjeni i neuspjeh postane sastavni dio procesa građenja uspješnih poslovnih priča. Dokaz da je promjena razmišljanja o neuspjeha prisutna moguće je pronaći u ogromnom uspjehu koje Fuckup Nights događaji imaju širom svijeta, a koje sada imamo i u Sarajevu.

ADISATUFO.BA