Kategorija:Interesovanja

Politika: Šta je treće?

Već nekoliko dana želim da zabilježim svoja razmišljanja vezana za politiku i političku situaciju u BiH. Ne moramo biti naročito pametni niti načitani, da bismo zaključili da nešto nije ok. A opet ne moramo biti ni dio političkih procesa, pa da ne vidimo koliko je situacija bezizlazna ako se stalno podgrijava nacionalni ključ, prilikom formiranja vlasti. Onda, veoma je lako zaključiti da ni u tom nacionalnom ključu nema nikakve pravednosti, jer npr.Bošnjacima je tu nanesena velika nepravda, Bošnjaka jeste najviše, a teritorijalno su zbijeni, i samo trećina su u odlučivanju. A onda neki od pripadnika manjinskih naroda, kao što su židovi ili romi, nemaju nikakvu mogućnost da budu kandidovani i birani na bilo koju funkciju. Dalje, nikome ne smeta da jačaju, izrtazito nacionalne hrvatske i srpske stranke, a bošnjaci se razbijaju u paramparčad i svi kritikuju SDA, Bošnjaci najviše. I sve pod velom demokratije. Odavno nam je jasno šta ta demokratija znači i šta predstavlja. Sad vidimo šta se dešava u “demokratskoj” Americi. Rasizam ni dan danas nije umro. Čovječanstvo je krenulo nizbrdo… Sumnjam da će stati.

Dakle, pratim intenzivno godinama već, politička dešavanja u BiH. Družim se sa ljudima aktivnim u politici i iz političke opcije kojoj pripadam, a i iz drugih političkih partija. Pozicije i opozicije. I ženama i muškarcima. Podjednako. U čemu je razlika i kave su sličnosti?

Ljudi koji su na vlasti, trude se da te pozicije zadrže. Način i cijena da taj cilj i ostvare, manje više je nebitan. Za komadić vlasti, ni jedna “cijena” nije visoka.

Oni koji su opozicija, trude se da budu pozicija. Također način i “cijena” da dođu do rezultata koje su sebi zacrtali, sasvim su nebitni. Udara se nisko, da niže ne može i nešto što je u sportu poznato kao fer-plej ili pravila igre, ovdje aposlutno ne važi.

Ciljevi i jednih i drugih, opravdavaju svako sredstvo.

Nisam od onih što stoje po strani i samo posmatraju.  Ako me nešto zainteresuje, nastojim da to i naučim. A ako nešto želim kritikovati i ako nešto vidim kao negativno, najčešće šutjeću – osim u slučaju kada vidim način i mogućnost da unaprijedim postojeće stanje. Ako ne vidim način, neću ni kritikovati one koji nešto rade i imaju kakve takve rezultate.

Uvijek sam smatrala cveoma neumjesnim ponašanje navijača dok gledaju gledaju fudbalsku utakmicu ispred TV ekrana i komentarišu negodujući svaki  potez trenera, igrača na terenu ili sudija i sve bi oni ko nešto bolje, a pojma o fudbalu nemaju.
E, tako ja nekako vidim one što pljuju po političarima, a nikada nisu pokušali organizovati ni akciju prikupljanja smeća u svojoj ulici, a kamoli neku predizbornu kampanju ili samostalno donijeli odluku koja je imala kakav-takav pozitivan rezultat u sredini u kojoj žive.

Između totalnog pacifizma i nezainteresiranosti za politiku i one druge krajnosti kad niko nije dovoljno dobar, mora postojati i nešto treće.

Šta je to treće?

 

******

 

 

 

MOJA RECENZIJA NA KNJIGU «KAKO SAM SPASILA SVET» AUTORICE ELIZABETE STANIMIROV

Knjiga «Kako sam spasila svet», autorice Elizabete Stanimirov pripada modernom žanru u savremenoj literaturi. To je autobiografsko motivacijsko štivo, koje može biti veoma zanimljivo širem sloju čitalačkog auditorijuma. Prevenstveno namjenjeno svima koji žele raditi na ličnom razvoju, nastojeći se na tom putu konstantno edukovati, ali i učiti na tuđim iskustvima i greškama, gdje je to god i kad je to god moguće.

Elizabeta Stanimirov

Autorica nas je znalački provela kroz priču svog života, te na vlastitim usponima i padovima, pokazala da ništa nije lako, ali da je sve moguće samo ako se istinski želi i djeluje.

Elizabeta Stanimirov je u ovoj knjizi ponudila i otkrila sebe kao primjer koji može poslužiti mnogima. Iznosi nesebično svoje privatne stvari, kako bi pokazala, najprije ženi Balkana, a onda i drugima, da žena može puno kada joj niko iz najbližeg okruženja ne lomi krila. Ističe značaj podrške koju je imala i ima od supruga i djece i podrške koju je ona davala i daje njima. Spominjući porodicu u kojoj je odrasla, te porodicu svog supruga, uslove u kojima su živjeli i vrijednosti i uvjerenja koja su ponijeli odatle, a nadragadili u svom domu,  ona nam šalje poruku o značaju odgoja i značaju svega onoga što je potrebno da izrastemo u ozbiljne i odgovorne ljude, spremne da se sa životom hvatamo u koštac.

Naročito su me dojmili dijelovi u kojima autorica govori o svojim slabostima i najmjerno ih ističući, poručuje da smo “svi samo ljudi” , sa svom slabostima i snagama, vrlinama i manama i da se nipošto ne trebamo praviti jačima nego jesmo, jer od takve iluzije ni mi niti oni koje volimo, nemaju koristi. Naprotiv.

A sad, onako lično, želim da dodam da je za mene predstavljalo izuzetnu privilegiju i čast da među prvima pročitam ovu knjigu. Od momenta kad sam je uzela u ruke, više nisam mogla da je ispustim. Te noći nije bilo sna. Autorica me je znalački, sa spretnošći svojstvenom samo iskusnim piscima, vodila iz zapleta u zaplet, iz prošlosti u sadašnjost, pa opet nazad, ne dajući mi prostora da predahnem i ne dozvoljavajući mi da štivo ispustim iz ruku. Niko ni pomisliti ne bi mogao da je ovo njena prva knjiga; ali sa sigurnošću tvrdim, nije posljednja. Biće ovoga još, u nekim drugim pričama i među drugim koricama, koje će fenomenalna Elizabeta Stanimirov, tek da podijeli sa nama.

Radeći sa ženama kroz različite projekte u nevladinom sektoru, u BiH i regionu, ne mogu da se ne dotaknem značaja koje će ova knjiga imati u osnaživanju žena, kako u Srbiji tako i regionalno, jer su izazovi na koje je autorica nailazila svuda slični, ali reakcije na te izazove mogu biti veoma različiti i sa veoma raznolikim, pa i teškim poslijedicama. Rješenja koja možemo pronaći u Elizabetinom iskustvu predstavljaju bogatu riznicu znanja, iz koje može obilno zahvatiti, svako onaj ko znanje traži.

Pročitala sam veoma veliki broj knjiga ovog žanra, napisala mnogo recenzija, ali moram priznati da nijedna od knjiga, koju sam do sada imala priliku “držati u rukama”, nije bila ovako čitljiva i zanimljiva. Velika je hrabrost “ogoliti” se na ovaj način. Pisati o svojm snovima, strahovima, nadama, željama, … Priznati svoje slabosti i suočiti se pred svima, sa onim što se toliko trudimo potisnuti, mogu sama najhrabriji među nama. Svjesna je Elizabeta da sve ono što ovako “rasprosremo” pred druge, nama više ne pripada. Tako i ona, zakoračivši u novo sutra, gordo podignutog čela, poručuje “željeli ste me vidjeti slomljenu i slabu”, a slomili me niste, jača sam nego ikada… E, na ovu ženu se može primjeniti ona poznata rečenica : “… izgradila je čvrste temelje od cigli – koje su drugi bacali na nju… “

Recenziju napisala: Adisa Tufo, dipl.oec., autorica knjige “Vruć krompir”, poduzetnica, life&business coach, Bosna i Hercegovina.

 

 

“KORONA ZAKON” – izjava data novinarki dnevnog lista Oslobođenje

Objavljeno u Oslobođenju 30.aprila 2020.godine.

Šta bi prioritetno trebao sadržavati ovaj zakon?

Prioritet je pomoć privrednim subjektima koji su istinski najviše pogođeni zabranom rada, bilo direktno ili indirekto. A takvih je veliki broj. Osim prehrane, svi smo takvi. Ovdje je naglasak na riječi istinski, jer i u ovim se slučajevima već pokušavaju raditi malverzacije. Ne smatram da je iti ijedna od donesenih mjera donesena na pravi način i iskrena da budem ne vjerujem da će se istinska pomoć privredi ikada i desiti. Prolongiranje plaćanja indirektog poreza – nije se desilo. Oslobađanje od plaćanja ili odgođeno plaćanje direktnih poreza – nije se desilo. Oslobađanje od parafiskalnih nameta – nije se desilo. Ponegdje samo djelimično. Uzimaju se pogrešni parametri. Privrednike niko ne sluša. Tu je Udruženje poslodavaca FBiH, tu je neformalna grupa Glas malih biznisa. Dati su prijedlozi. Uzalud.

 

Da li je već trebao biti donesen?

Naravno da je trebao. Imali smo niz navodno usvojenih mjera koje nisu implementirane. Dok prođu sve nivoe “pojeo vuk magarca”. Svi smo ljuti. Jako. Predstavnici mikro i malih preduzeća, te obrtnici – najviše. Boli  nas nebriga vlade, čiju kasu mi punimo. Glas privrednika se nimalo ili jako malo čuje. I nikome nije jasno šta se ovoliko čeka.

 

Da li će i koliko pomoći da bh. privreda opstane, odnosno šta je potrebno privredi za preživljavanje ?

Novac. BH privreda je i bez ove situacije na prilično klimavim nogama. Ne sva, ali uglavnom jeste. Posluje se na rubu isplativosti. Radi se po damping cijenama. Naročito u branši kojoj pripada moja kompanija. Puno je tu netransparentnosti, namještenih tendera i rada na crno. Teško je u ovako korumpiranom društvu opstati  i bez korone, a sa koronom pogotovo. Nešto se pokušalo postići sa moratorijem na kredite, ali kamata se naravno obračunava i plaća. To i nije problem onima koji rade, ali šta sa onima koji nikako ne rade.

Ako se što hitnije ne vratimo u normalno stanje, teško da će išta pomoći privrednim društvima da opstanu. Od pomoći države neće biti ništa. Sve je to sitno i presitno. Krediti i pomoć koja je uzeta od MMF-a sliti će se kao i do sada u plate ogromne državne administracije i takvu vrstu potrošnje, a nikako neće biti usmjerena (kao injekcija ili infuzija) za pomoć privredi. Toliko nam je svima odavno jasno.

ADISATUFO.BA