Kategorija:Blog

KARANTIN

(3. april 2020. malo iza ponoći)

Moja samoizolacija ili karantina ili ono od kada živim heršteg #stayhome, počela je od 11.marta , znači manje od mjesec dana.

Period prije karantina bio je jako buran, bukvalno tempo “100 na sat”, ako izuzmem dio januara i dio februara, kada sam imala prilično problma sa zdravljem, ali (ono) kad sam mogla da stojim na nogama, nisma hodala neko “letjela” . Već je uveliko korona (corona, covid_19) bila blizu Balkana, kada sam otišla u Zagreb na 5-ti Kongres poduzetnica Hrvatske i regiona. I baš sam se dobro zabavila. Ali to je bilo zadnje veće okupljanje u HR, a za samo dva – tri dana su stala i sva okupljanja u BiH.

Do tada moja agenda za mart je bila popunjena, a april do Ramazana, planirala sam posvetiti sebi i svom zdravlju. Posjetiti ljekare i iskontrolisati ovo sve što znam da moram, u nadi da neće biti otkriveno ništa novo. Sa ovim poznatim “dijagnozama” nekako se nosim (ili živim u iluziji).

‘Elem, od toga nema ništa. Kao što reče Mile Đuknović “Šjedi đesi, za niđe si” … E tako i ja. Sjedim u kući i najviše online komuniciram i sa kolegama na poslu i sa roditeljima, ali i sa velikim brojem ljudi koji me prate na društvenim mrežama.

Danas sam poželjela nove cipele. 

Kako smiješno. Nove cipele. Pa osim papuča koje nosim po dvorištu i patika koje sam tek dva tri puta obula da odem do dućana, ništa drugo iz ormara ne nosim. I trenerku. I pidžamu. A ipak sam poželjela nove cipele. 

Crtam projekt za renoviranje kuće.

Hodam po kući sa zidarskim metrom, blokićem i olovkom u ruci i mjerim sve redom, a onda u besplatnim programima za uređenje stana crtam novi raspored prostorija, stavljam novi namještaj, rušim zidove, gradim stepenice, probijam prozore, uređujem terase, … Maštam i uživam. I ne zadržim se samo na svom stanu. Starijoj kćerci sam potpuno preuredila postojeći stan i “dogradila” još tri sobe, a mlađa je od ničega dobila svoj stan. Pregradićemo moj. Ionako je ogroman.

Sad smo svi zadovoljni ovim izmaštanim stvarima i jedva čekamo da “sve ovo prođe” i da maistori uđu u kuću. Pa polako, jedno po jedno.

Za početak ćemo premjestiti američki plakar iz jedne sobe u drugu. Nije puno, ali i to je nešto. A onda ćemo se potruditi da zaradimo novac za ostatak i napravimo ono što želimo.

Sad imamo motiv. Da ne klonemo… Imamo neku viziju ispred sebe. Kuda god koračam po svojoj trospratnici, već je percipiram drugačije. Već su tu neke druge zavjese, ćilimi, slike, ogledala. Novi sto za šminkanje. Novi vrtni namještaj. Suncobrani… Sve neke svijetle i tople boje.

A danas. Danas sam poželjela nove cipele. Žute. Jarko žute štikle. I jednu žutu “furla” torbicu uz njih. Da sluti na radost. Na smijeh. Na ljeto. Žuto će se dobro slagati i sa crnom i bijelom. A ja nekako najviše nosim jednu ili drugu, ponekad crno i bijelo kombinujem. I dodaću žuto, da miriše na sreću.

I već ih vidim, na polici, u novoj sobi za grderobu; torbica pored, ona se ne vidi, umotana je u original zaštitnu vrećicu, a cijela soba miriše na moj novi Chloe parfem; čuje se negdje u pozadini Vivaldi i sve miriše na strast, na radost života i na novi život…

Prošla je ponoć. Već se 3. april 2020. godine.

Imam pune 53 godine. Preživjela sma rat u Bosni i Hercegovini. Osim 45 dana ljeta pred sami kraj rata, cijelo sam vrijeme bila ovdje gdje se i sada nalazim, u svojoj kući, u predgrađu Sarajeva.

Bilo je u mom životu različitih kriza i osim rata. Nestašica, bonova za hranu, više vrsta ograničenja. Bilo je… Ali je oko mene uvijek bujao život. Društveni život. Čuo se smijeh, čuo se plač. Čula se muzika.  Svadbe i sahrane… Sastanci, kongresi, konferencije, pozorišne predstave, koncerti, filmovi u kino salama, … Škole, fakulteti, sportske dvorane, utakmice, … Svega je bilo. Do sada! Sada je sve stalo. Prvi put u mom životu. Cijeli svijet je zamrznut. Ulice sablasno puste. Gradovi bez ljudi. Zabrana kretanja. Djeci i starijima. Samo radno sposobni i to isključivo van policijskog časa. Onda policijski čas u prvi mrak i muk do jutra. I tako svaki dan…

Kao da nije obeharalo, kao da ptičice ne pjevaju, kao da i nije proljeće…

Da, kao da nije proljeće… Ne gaze dječije nožice po maslačku i mladoj travi, ne dive se penzioneri mirisnim mahgolijama u parkovima; svi su zatvoreni i u ozbiljnom strahu od neke fantomske bolesti, o kojoj svi govore, od koje skoro pa niko i nije bolestan, od koje poneko i umre, za koju nema testova, za koju testovi nisu pouzdani, zbog koje su bolnice prazne, zbog koje ne ideš doktoru, … od koje se umire… Poneko i ponekad … Zbog nje ne smiješ vani bez maske i bez rukavica. Nije nikome jasno mora li se maska nositi u autu, pa neki nose – neki ne nose, ali nikome i dalje ništa nije jasno.

Neko kaže prestaće u maju, neko kaže prestaće u junu, neko kaže prestaće u septembru, a neko kaže da prestati neće nikada… A kažu i da neće nikada više biti isto…

Ne znam, nisam vidovita. Nisam ni prije bila vidovita, ja samo znam da maštam…

Po tome sam još djevojčica. Ništa se tu promijenilo nije. Ona ista, kao kad mi je bilo 11-12 godina i kad sam još vjerovala da život može biti lijep.
Začudo, vjerujem i sad.

Za mene je ovo #coronatime kao oblačan dan; vjerujem da će proći i da će osvanuti vesela jutra. Doći će Vivaldijevo ljeto razigrano, okitiće se moje dvorište ružama raspupalim, a terase će osvanuti prepune raznobojnih ocvalih surfinija. U kući novi raspored, svježe okrečeni zidovi i mirisni tepisi, dječiji smijeh iz komšijske bašče, a na mojim nogama nove cipele

ADISATUFO.BA

 

 

Moja izjava data za Televiziju 5

Pitali su me:

Kakav je Vaš stav o trenutnom stanju privrede u KS?

Kakvo je Vaše mišljenje o tome šta je trenutno najpotrebnije uraditi da bi poslijedice po privredu bile što manje?

Koji biste dali savjet vlasnicima malih biznisa?

Koje bi to po vašem mišljenju bile konkretne mjere?

 

 

Odgovorila sam:

  • Trenutno – obrti, mala i srednja preduzeća u BiH, ali i svuda gdje se implementiraju ovakve ili slične sigurnosne mjere, dovedena su u veoma težak položaj. Prihoda nema nikako ili su značajno pali, a od privrednika se očekuje da izmiruju svoje obaveze prema državi, da plaćaju zakupe za poslovne prostore, da izmiruju obaveze prema bankama i da ne otpuštaju uposlene. Bojim se da će to biti nemoguće ako Vlada ne donese konkretne mjere i u privredu hitno ne ubrizga finansijsku injekciju, koja će je spasiti od kolapsa.

 

  • Zaustavljen je protok roba i usluga i kompanije će veoma brzo postati nelikvidne, zato svaka reakcija mora biti hitna. Drugo, potrebno je barem djelimično otpisati obaveze, a one koje se ne mogu otpisati potrebno je prolongirati. Nije rješenje u otpuštanju radnika, nije rješenje u odjavljivanju obrta i zatvaranju pogona. Ovo jednom mora stat i mada nikada više ništa neće biti isto kao prije korone, raditi se mora, a privreda je jedina koja kreira dodatnu vrijednost. Poslodavci i radnici će opet ruku pod ruku, zajedno nastaviti dalje…

 

  • Najprije štednja u svakom pogledu, ali i prilika da se više okrenemo prema unutra, prema onome što možemo i kako i koliko možemo učiniti u ovom trenutku; zatim šta je to što ćemo učiniti kad ograničenja prestanu i kada se ponovo vratimo na tržište. Kupovna moć najvjerovatnije neće biti kao prije korone. Pored kreiranja nove strategije poslovanja, mislim da je veoma važno da ovo vrijeme iskoristimo i za sebe. Više odmaranja, više edukacije i pročitanih knjiga, više vremena za porodicu. Moramo se sjetiti da u svakoj naizgled nepovoljnoj situaciji ima i nešto dobro i baš to dobro iskoristiti na najbolji način.

 

  • Mislim da sam o konkretnim mjerama već govorila. Dodaću da smatram da svako od nas ima priliku da iz situacije kroz koju trenutno prolazimo uzme pouku i savlada važnu životnu lekciju. E sad, kako će ko i na koji način i u kojem pravcu da usmjeri svoju pažnju, smatram da je individualno i zavisi od čovjeka do čovjeka. A život će svakako ići dalje…

 

 

 

ADISA TUFO.BA

Izjava data za dnevni list “Oslobođenje”

30.03.2020.

Ako Vlada hitno ne usvoji mjere pomoći malim i srednjim preduzećima i ne krene u njihovu realizaciju, realni sektor (izuzev proizvodnje i prodaje hrane kratkoročno) će doživjet kolaps.

Ne mora naša Vlada «izmišljati toplu vodu», dovoljno je prepisati mjere koje su usvojene u Hrvatskoj. Mora se reagovati hitno!

Moja kompanija je mala i do sada nismo nikoga otpustili, ali je nekoliko uposlenih na «godišnjem odmoru». Sve su prilike da će do otpuštanja morati doći. Radnici koji rade, rade pod velikim pritiskom i sa skraćenim radnim vremenom, tako da je učinak veoma mali. A svi očekuju plate. Protok novca u državi je skoro pa zaustavljen, kako mala firma da odgovori ovom izazovu?!

Pored ovoga, mi smo potpisali neke ugovore sa jednim  javnim preduzećem, a realizacija posla zahtijeva ulaske naših radnika u stanove i kuće. Mi dobijemo naloge koje ne možemo realizovati, jer ne želimo rizikovati i izlagati radnike i cijeli kolektiv, a sa druge strane ni javno predizeće koje nam šalje naloge, nema nikakvu instrukciju o postupanju u ovoj situaciji, koja mu mora doći od strane Vlade. Ovakvih primjera je sigurno puno. Osjećamo se nezaštićeni i prepušteni samima sebi. 

Ako država ove godine ne sačuva privredne subjekte u BiH, ko će naredne godine puniti državnu kasu? Do sada su zaduženja MMF uglavnom usmjeravana na državnu administraciju, mogli bi makar jednom usmjeriti u privredu i pomoći MSP i obrtima da opstanu.

 

ADISATUFO.BA