Žena i pustinja…

Žena i pustinja…

Onog dana kada si se usudila biti drugačija izazvala si «more» revolta u svom okruženju. Počeli su da te mjere, da vagaju tvoje riječi i postupke, upadala si svima u oči. Nisi više bila obična, ni neprimjetna, odjednom su te svi znali i počeli te i na ulici prepoznavati. Tvoje ime i tvoje lice nisu više bili samo neka od mnogih, itekako si postala prepoznatljiva. Ljudi su ti prilazili na ulici, divili se, pisali ti na društvenim mrežama, tražili recept koji si pokušavala da im daš…

Imaš okruženje kojem je uvijek malo tebe i koje te stalno hoće još. Trudiš se da balansiraš. Odavno se ne javljaš na vlastiti telefon, osim ljudima čiji broj imaš memorisan, odavno ne odgovaraš ni na vlastite mailove, jer je nekad nemoguće i da sve pročitaš. Imaš, hvala Bogu, krasne djevojke koje ti pomažu. Koje dobro filtriraju sve pozive upućene tebi. Koje te štite. Znaju za tvoje probleme sa zdravljem, znaju da se ne smiješ previše opterećivati i da je svaka količina stresa za tebe puno. Ipak je puno onih mjesta na koje odeš, jer hvala Bogu možeš i znaš da preneseš na druge nešto od svog znanja i jer znaš da si od svega što ti je dato obavezna da dijeliš. A tebi je dato znanje… Znanje koje se stalno trudiš da učenjem dotjeraš, išmirglaš, utegneš, popeglaš korigovanjem i preispitivanjem sebe i svakog svog postupka… Ljudi te uglavnom vole. I nepismeni i akademici. Svi dobronamjerni osjete tvoju dobronamjernost. Slično sličnog nađe… I osjeća. Ali ima i onih drugih. Onih koji imaju vremena da analiziraju «što li to ti» i «kako li to ti» , onih što sabiraju sate u danu pa im nije jasno kako uopće sve stigneš, a ne razmišljaju o tome da je vrijeme relativna stvar i da nekad malo znači puno i obratno – puno može biti malo, sve zavisi koliko dragi Bog da bereketa u onome što radimo. Pokušavaš ostati dostojanstvena, osaburiti. Nisu krivi – jer ne znaju, ne razumiju! Oni ne znaju za sva ona pisma koja stižu iz svih gradova i sela ove naše lijepe zemlje, od ljudi koji te čitaju, koji te prate i koji žele tvoju blizinu. Ne sudi nikome. Bog dragi će svima nama. Ti samo šuti. Neka misli ko šta hoće. Ljudi se uvijek u ljudima ogledaju i svako u tom ogledalu samo sebe vidi i sebe traži. I od sebe polazi. Zato se ne sekiraj sestro, oni samo o sebi govore, a ti znaš da u cijeloj toj priči tebe ionako nema. Jedino dragi Bog zna šta je u srcima našim. Šta je u dušama našim. Kojiko smo iskreni i koliko je kibura u nama.

Jednom sam čitala jednu hikaju u kojoj se kaže da je Hasan el Basri sjedio na kapiji Šama, a pored njega je čučao prosijak. U grad je ušao jedan putnik i upitao Hasana: «Kakav je ovaj grad u koji sam došao?» A kakav je onaj iz kojeg dolaziš? Upita Hasan. Nikakav, ljudi loši i pokvareni, nikakva dobra tamo nema, zato sam ovdje i došao, reče putnik. E takav je ovaj grad, isti kao i taj iz kojeg ideš, pa i gori… reče Hasan. Poslije kratkog vremena kroz kapiju prođe drugi putnik i priđe Hasanu i upita ga: Kakav je ovo grad u koji sam došao? A kakav je taj iz kojeg ideš, upita Hasan. Divan je moj grad, pun dobrih, vrijednih i dobronamjernih ljudi koji se međusobno pomažu i dobročinstvo čine. E ovaj je grad isti takav, pa čak i bolji, odgovori Hasan sa osmjehom. A onda prosjak upita Hasana: Kako dvojici ljudi govoriš različite stvari, a za tebe kažu da samo istinu govoriš. Ja sam istinu i rekao. Onaj prvi je u svom gradu vidio samo loše ljudi i iste takve vidjeće i ovdje, a ovaj drugi je tamo odakle dolazi samo dobro vidio i to isto naći će i ovdje. Svako svoj svijet u sebi nosi…

Razmisli o ovoj staroj priči. U njoj se krije velika mudrost. Niko nije savršen. U svakom čovjeku ima i dobrog i lošeg. Pobjediće ona polovina kojoj daš veću šansu. I to će biti tvoj svijet. Ne obaziri se na kritike i ne nastoj nikad ugoditi ljudima, jer je to nemoguće. Ugodi sebi. Poštuj roditelje, poštuj starije, poštuj supruga i svoju djecu, obilazi rodbinu koliko god možeš i radi. Radi na putu dobra i od tog se rada nikad nemoj umoriti. Radi na putu dobra dok ne napustiš ovaj svijet. I na kraju tog puta, kakve god automobile i bogatstva na svom ovosvijetskom putu da stekneš, ipak će te na rukama iz kuće iznijeti i na rukama do mezarja odnijeti.

Umotanu samo u ćefine bijele u kabur mračni spustiti, gdje te ništa osim tvojih djela neće dočekati. Sve ćeš ostaviti i ljude i imetak, ali ono što si ili nisi uradila, nikada te napustiti neće. Zato gazi svojim putem i ne saginji glavu nikada, osim kad na sedždu pred Gospodarom padaš…