ZAHVALNOST…

ZAHVALNOST…

Riječ koja je obilježila jedan život.

Moj život.

Tolike godine zrelosti, koje sam ostavila iza sebe, obilježila je jedna jedina riječ.

Sjećam se dana kad sam u rukama držala svoju prelijepu, tek rođenu, kćerku i duša mi bila ispunjena zahvalnošću. Zahvaljivala sam na tom divnom poklonu i na činjenici da sam mama. Dobila sam dijete u jeku rata, okolo se ginulo, padale su granate, a ja sam voljela, … Voljela sam to prelijepo malo biće, koje je u potpunosti ovisilo o meni i voljela sam život. Dok se oko mene sijevali snajperski metci i padale granate, a mrtve smo sahranjivali svaki dan, u mojoj duši smrt nije postojala kao opcija.

Godine su prolazile, sa godinama su se redala i iskušenja i izazovi, smjenjivali su se lijepi i oni manje lijepi trenutci…

Rat se završio, radili smo oboje, djeca su rasla. Ne mogu reći da sam u toj stisci sa životom osjećala sreću i zadovoljstvo. Tražila sam se. Ali godinama na pogrešnim mjestima. U očima ljudi koje sam voljela, mene nije bilo. Bili su zaokupljeni vlastitim životima, vlastitim problemima i vlastitim potrebama.

U očima moje djece, koja su toliko ovisila o meni, nalazila sam najveću radost i konstantni razlog za zahvalnost. Zahvalnost Bogu što postojim. Zahvalnost što sam normalna, što imam normalnu i zdravu djecu, što imamo neke sasvim obične stvari koje ipak svi nemaju… Naučila sam ih da je radost u davanju, u dijeljenu svog imetka i davanju svog vremena za dobrobit drugih ljudi. Obje su jako dobro naučile te lekcije. Postale su nesebične mlade žene i ja sam jako zahvalna dragom Bogu na tome.

Sjećam se jednog trenutka u ratu. Pokušali smo da «ni iz čega» obnovimo barem jedni prostoriju u porušenoj kući. Moj muž je svaki dan grabio trenutke da reda komadić po komadić (ni sama ne znam kakvog) parketa i napravio nam pod u sobi. Nismo imali krevet, neke smo dušeke stavili na pod. Ali imali smo pod! Naravno da smo prije rata imali sve, naravno da su dušmanske granate i kuršumi odnijeli to materijalno što smo stekli, ali nama je bilo suđeno da živimo još. I da ne gledamo iza sebe. Da ne razmišljamo šta smo sve imali, pa «neimali», nego šta je to što i pored svega imamo u tom trenutku. Imali smo pod. I to je bio dovoljan razlog za sreću.

Sjedila sam na klupici prozora, ljetni dan je bio miran i napolju je bilo vedro. Jedan od onih dana kad se tišina čuje i ulijeva strah i slutnju, jer obično slijedi «krvava» noć i nakon nje vijesti koje postaju jezivo «normalne», brojimo mrtve.  Ne znamo da plačemo, suze zaleđene, sve unutra boli, ali se ne damo, ne damo da nas to slomi iznutra.

Sjedim tako, u jednom takvom danu, na klupici prozora i zahvaljujem. Zahvaljujem što sam živa, što imam porodicu, što imamo taj dan da jedemo i imamo pod…

(nastaviće se)

(Iz knjige “Ja životu u oči gledam”)