Zagreb: Moje predavanje na Kongresu poduzetnica 2018

Zagreb: Moje predavanje na Kongresu poduzetnica 2018

Dobar dan Zagrebu, dobar dan svim prisutnim u ovoj prelijepoj dvorani. Čestitam Sanela na organizaciji ovog velikog događaja. Svim damama želim sretan praznik, dan koji je simbol vjekovne borbe žene za rodnu ravnopravnost. I danas ta borba traje i danas nažalost, u mnogim dijelovima svijeta djevojčice nemaju iste šanse kao dječaci.

Zbog svih tih djevojčica, mi smo danas ovdje. Da kažemo šta sve možemo, ako je uopće to i moguće reći…

 

Žena, koja je danas stala ispred vas nema ama baš nikakvih okova ni ograničenja.

Ova žena je duboko proživjela trenutak u kojem je spoznala da je baš ona jedini trun svemira na koji može uticati, koji može mijenjati i odlučila je da to i učini. A mijenjajući sebe, mijenjamo i svijet oko sebe.

Život je isuviše kratak da bismo ga tek tako živjeli, život se živi punim plućima i 100 na sat, ali naravno duboko promišljajući kakav ćemo iza sebe ostaviti trag.

I svakoj od nas i svima od nas se desi dan u kojem ćemo dobiti svoju šansu. Najbolje šanse je jako teško prepoznati, najčešće su pokrivene morem neprilika. Ali istinski poduzetnik će osjetiti taj trenutak i bez straha će uskočiti u arenu. Uskočiće u arenu iz koje može i mora izaći isključivo kao pobjednik.

 

Kako sam ja počela?

Da li sam se kao poduzetnica rodila ili sam poduzetnicom postala?

Da li se lideri jednostavno rode…?

Kada sam, prije skoro pet godina, u četrdeset i sedmoj godini života, sasvim neplanirano, došla na čelo porodične kompanije i nanovo svjesno krenula u poduzetničke vode, nisam ni bila svjesna koliko činim nešto nesvakidašnje i koliko su moji potezi, u očima drugih, skoro pa nestvarni. Neću uopće spominjati nedostatak podrške i ne samo da podrške nije bilo, bilo je strašnog otpora unutar porodice i van nje. Nisam se obazirala, mada je boljelo. Spremno sam krenula sa analizama zatečenog stanja i svih postojećih resursa, a onda sa postepenim promjenama. Korak po korak. Željela sam naprijed, željela sam da uspijem i znala sam da mogu i znala sam kako. Ono čime sam u tim momentima raspolagala bilo je veoma ograničeno, a moji ciljevi daleko od realnih, skoro pa utopija…

Najvažnije je bilo da sam ja vjerovala u njih.  Drugi nisu ni morali. Hrabrila sam sebe, ali u stvarnosti konstantno nailazila na probleme koje nisam željela tako da nazovem. Zvučalo je obeshrabrujuće, problemi, problemi, problemi…

Počela sam ih  posmatrati kao lekcije jer sam primjetila da rješavajući svaki pojedinačno, sve više učim i postajem bolji menadžer. Bila sam zahvalna na tim lekcijama. Mada su me koštale… Vremenom sam naučila da postoje zakonitosti koje moram znati, tehnike vođenja, organizovanja, planiranja, kontrole, koje moram savladati. I počela sam da učim.

Da se nanovo obrazujem i formalno i neformalno. Da učim lekcije, radim zadatke, idem na predavanja, izlazim na ispite, pišem naučne radove i studije slučaja, uvijek na osnovu vlastitog iskustva i na primjeru svoje kompanije, želeći da naučim još i još  … Kupovala sam knjige iz oblasti menadžmenta, liderstva, poduzetništva, psihologije, motivacije, čitala i proučavala i svakodnevno radila na sebi. Svaka nova lekcija je našla primjenu u mojoj svakodnevnici. I poslovnoj i privatnoj.

Svima oko mene je falilo «mene», a ja sam zaplivala jednim novim morem i uživala…

Taj intenzivni rad na sebi svakodnevno je davao rezultate. Fakultet i svi ti seminari, radionice, kongresi, konferencije, simpoziji, kursevi, davali su mi zaista mnogo i ja sam počela da ovladavam tehnikama koje su mi bile potrebne za napredak. Nema veze što su u školskim klupama uglavnom bile puno mlađe osobe, ja sam imala energiju kao svi oni zajedno. Pokretala me je ljubav prema poslu, strast koju sam cijelo vrijeme osjećala, žeđ za znanjem i želja za uspjehom.

Osjećala sam se kao djevojčica pred čijim se očima rasprostr'o cijeli jedan šareni svijet, sa svim svojim ljepotama i blještavilom. Sve sam počela posmatati drugim očima, ništa više nije bilo isto. Skoro pedest godina traženja i onda se odjednom otvori… Kao pandorina kutija… iskonska želja za ulaganjem u sebe. Da u sebe. Svaku investiciju u sebe posmatrala sam kao investiciju u svoju kompaniju, u svoj brak, u svoj život, čak i onaj najintimniji… Sa skoro pedeset godina ja sam otkrila jedan novi svijet. Svijet nevjerovatnih mogućnosti…

I nisam uopće zakasnila. Nikad za prave stvari nije kasno, kao što je za one loše uvijek rano. Oslobodila sam se svih okova koji su me sputavali. Disala sam punim plućima i smijala se glasno… Ništa više nije izgledalo nestvarno ili nemoguće. Kako bi i bilo kad su granice samo u našim glavama, a ja sam ih pomjerala svakodnevno. Ulaganje u sebe, ulaganje u znanje, učenje, čitanje, putovanja, druženje, … promijenilo je cijeli moj svijet, moj porodični život učinilo puno bogatijim, a moju Kompaniju najljepšim mjestom na svijetu, ne samo u mojim očima.

Prije manje od pet godina stala sam na čelo porodične kompanije, koja se nalazila u najblaže rečeno «tužnom» stanju.

Taj korak je napravila jedna zrela žena, sa srcem djeteta, koje nije znalo za strah.

I ne samo da se Kompanije održala, nego je sad veća nego je ikada i bila. Primjenjujemo najsavremenije metode u poslovanju, menadžmentu, brendiranju, marketingu, analizi, planiranju, kontroli,… Stječemo kompetencije, certifikate, priznanja. Od trideset uposlenih, više od trećine je sa visokom stručnom spremom, sa završenim prvim ili drugim ciklusom studija, a kod mnogih je školovanje i dalje u toku. Rastemo, napredujemo, radimo naporno, ali timski i uporno. Nećemo odustati.

Tu nit vjere u uspjeh, želje za napredovanjem i izgradnjom vlastitog samopouzdanja, trudim se da ugradim u sve svoje radne kolege, da ih želja za ličnim rastom nikada ne napusti. Naučila sam da je sve do čovjeka, do pojedinca koji je spreman stati ispred svih i uvijek ići naprijed. Nekada i glavom kroz zid, nekada preko zida, ali nikad stati ni odustati.

Ja sam svoje prve korake, prvih pet godina na čelu kompanije, prošla dosta uspješno.

Nije lako biti žena poduzetnica. Nije danas uopće lako ostati čovjekom u poslovnom svijetu. Nije lako, ali je moguće…

Lavovi, ili što je još pogubnije, hijene, vrebaju na svakom koraku i sve će vam oprostiti, osim uspjeha. Nikad se nemojte boriti njihovim oružjem , nikad se nemojte odreći sebe…

Žena, koja je uspjela, žena koja uspješno prokrči svoj put poduzetnice, nikada ne smije zaboraviti kako je počela. I što je još važnije, nikada ne smije zaboraviti kako se na početku osjećala. Treba da se vrati istim putem kojim je koračala, na onu prvu stepenicu na kojoj je davno stajala, i uzme za ruku ženu u čijim je očima sebe prepoznala, u čijim očima vidi sjaj i strast i želju za uspjehom. Uzeće je za ruku i korak po korak sa njom sve ponovo proći.

Žena ženi nikada ne smije biti vuk, žene ženi uvijek treba biti drug.

Jako dobro znamo da svijeća koja drugu svijeću pali, ništa ne gubi od svog sjaja, a zajedno svijetle još puno jače…

Samo na ovaj način, samo zajedno, pružajući ruke jedna drugoj, emitujući ljubav i pozitivnu energiju, možemo Balkan učiniti boljim mjestom za život.

Samo na ovaj način zaustavićemo odlazak naše djece sa ovih prostora. Samo na ovaj način sutra ćemo zajedno uživati u smijehu i igri naših unučića, pod predivnim i još plavljim nebom balkanskim.

Puuuno, puno vas volim.

(Zagreb, 8.mart 2018.)

(fotografije: Lejla Tufo)