Archive Tag:konferencija

#ZeneITocka KONFERENCIJA O ŽENAMA U PODUZETNIŠTVU OTOČAC 2018

Neka putovanja vam se čini da nećete zaboraviti nikada. Ne znate objasniti po čemu se posebna, ali ona to jednostavno jesu i neka tako i ostane…

U Otočac sam pozvana još u martu, pa je taj poziv ponovljen u junu, da bi nekoliko mjesecu prije decembra, možda već u septembru i datum eventa bio precizno određen i ja sam u svoju agendu upisala da već 5-og decembra putujem u Otočac.

Nisam znala ni na karti pokazati gdje se nalazi taj grad, nisam jednostavno nikada prije ni čula da postoji, ali kako često slušam neke svoje unutarnje instikte, znala sam da ću otputovati.

Otočac je mali grad u Ličko Sinjskoj županiji, smiješten u Gackoj dolini. Kroz njega protiče bistra rijeka Gacka.  Sada kažu da ima svega nekoliko hiljada stanovnika, mada je na popisu 2011. bilo nešto više od 9.000, ali većina stanovnika privremeno ili trajno odlazi u veće gradove ili van Hrvatske. Kaže mi jedna mještanka Otočca, da ih je sada tek oko 4.000…

Pokrajina Gacka u kojoj se nalazi i grad Otočac, smještena je unutar visokog planinskog okvira, kojeg sačinjavaju  Velebit i Mala Kapela.

Prema arheološkim nalazima, materijalnim ostacima pojedinih kultura, od starijeg kamenog doba, rimskog doba pa sve do danas, ovo mjesto je  bilo uvijek naseljeno.

Ja bih dodala i ovo: Otočac je mali grad velikoga srca i svi u tom gradu su naprosto posebni. Topli doček već na recepciji hotela, na glavnoj gradskoj ulici, ulici Kralja Zvonimira; pa naziv hotela Zvonimir, sigurno po tom istom srednjevjekovnom kralju.

Mene je ta činjenica inspirisala da malo više pročitam i istražim o hrvatskom kralju i našla sam jako puno, čak i neke kontraverzne tekstove vezane za njegovu smrt, pa i neke legende poput one “Kletva Kralja Zvonimira” . Ne znam šta je sve tačno, uglavnom se o njemu govori kao o dobrom kralju Zvonimiru, a ovdje ću navesti jedan kratki opći tekst:

“Dmitar Zvonimir hrvatski kralj, vladao je od 1075. do 1089.  godine. Upamćen kao jedan od najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske  Zvonimir je, kao i svoj prethodnik, nastavio politiku ekspanzije Hrvatske na svim poljima. Njegova smrt 1089. bila je prekretnica u hrvatskoj povijesti,  jer je sukscesijska kriza koju je izazvala bila popraćena krvavim ratom,  koji je rezultirao gubitkom hrvatske samostalnosti.

Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom,  sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za plemenitaša iz plemena Lapčana. Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II, sinovca kralja Krešimira IV. Hrvatski narod stoljećima je pamtio razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. To se spominjalo na Cetingradskom saboru,  ali i stoljećima poslije. Unatoč tome njegova smrt, kao i njegov brak sa Jelenom pokazali su se pogubnima za Hrvatsku jer su prouzročile sukcesijski rat, koji je završio gubitkom hrvatske samostalnosti i dolaskom mađarskih Arpadovića na hrvatsko prijestolje.” (izvor: hazud.hr) 

Zapamtila sam riječi “dobri kralj Zvonimir” i “dobri ljudi koji nisu htijeli ratovati” i nekako su mi se ljudi koje sam upoznala u Otočcu baš takvima učinili. Dobri, veseli, pažljivi, nasmijani, brižni, topli…

Žene aktivne, angažovane, temeljite, lijepe, dotjerane, vesele, požrtvovane i vrijedne.

Imala sam priliku malo i prošetati gradom. I imresionirao me je mir i čistoća gradskih ulica. Nekako je sve djelovalo retro… Svečarski…

O samoj Konferenciji šta reći? Besprijekorno organozovano, puno gostiju iz regiona, puno gostiju iz drugih gradova, Like, Sinja, Istre, Zagorja,… Puno zvaničnika, predstavnika drugih županija i lokalnih zajednica koja imaju partnerske odnose sa Otočcom. Grad sa tako malo stanovnika, sasvim živ i sasvim veliki. Grad koji se bori da njegov krvotok buja, da zadrži svoje stanovništvo, da svima da šansu.

Održala sam predavanje i učestvovala u jednom panelu. Moja tema je skoro uvijek ista: poduzetništvo, uspjeh, borba, istrajnost, motivacija, ljubav, strast, … , osnaživanje žene! Sve ovo stane u skoro svako moje obraćanje. Ne libim se da ispričam svoju priču. Drugačija je, originalna je, moja je, ali je ne čuvam za sebe. Želim je ispričati i uvijek mi je drago kad, na osnovu povratnih informacija koje mi stignu, znam da to ima pozitivan efekat. I na žene i na mlade žene, ali i na muškarce.

Mislim da svi zajedno treba da više putujemo, da upoznajemo nove ljude, da učimo historiju ovih prostora, da se volimo i da rušimo predrasude.

O tome kako je bilo na konferenciji pisala sam za portal www.poduzetnice.ba i dala sam tamo izjave za medije. A ovdje samo kratki doživljaj svega i nakon dva dana, nastavile smo putovanje za Sloveniju, za Rogašku Slatinu. A o Rogaškoj, o wellness vikendu sa poduzetnicama regiona, u slijedećoj priči.

ADISATUFO

 

 

 

MOJE OBRAĆANJE NA KONFERENCIJI “POUZDANOST”

( Sarajevo, 28.11.2018) 

Govoriti uspješnima o uspjehu na prvi pogled se čini teško, ali zar nisu to jedini slušaoci koji istinski razumiju… Niko nije odjednom postao veliki, bilo je dosta koraka na tom putu. Ko su veliki?  Veliki su oni koji čvrstim i sigurnim koracima gaze naprijed i na putu kojim prolaze ostaje dobro utabana staza. Staza kojom će sutra prolaziti neki drugi, a ovi prvi će im, nadam se, pružati ruke.

Danas pričamo o pouzdanosti, o kompanijama koje su uspjele ostvariti iznadprosječne rezultate. Stišćemo ruke onima koji su uspjeli u zemlji u kojoj nam iz dana u dan govore da je uspjeh nemoguć. Dokazali su da je moguće i da je istinski uspjeh u rukama pojedinaca i timova koji su spremni ustati, krenuti naprijed i istrajati. Organizacija, menadžment, planiranje, strategije, liderstvo – sve se to prepleleo i prepliće na putu ka vrhu.

Može li lako, može li odjednom, je li nekoga poslužila neka luda sreća… Postoji li luda sreća kad je biznis u pitanju. Ili je svaki uspjeh posljedica dugog puta punog neizvjesnosti, izazova, poledice i nizbrdice. Da i nizbrdice. Oni koji su uspjeli, najbolje su izvježbali padove, ali ništa ne znaju o odustajanju, zato i jesu tu gdje su sada.

U ovoj sali, tu ste ispred mene, najuspješniji lideri, menadžeri, direktori, šefovi timova ili cijeli timovi, predstavnici privatnih kompanija, javnih preduzeća, institucija, zakonodavne i izvršne vlasti, … sve vas puno pozdravljam i čestitam vam ovaj dan, dan u kojem se slavi uspjeh.

Mene su danas između ostalog pozvali i da ispričam, kako se jedna žena usudila, prije nešto više od pet godina, da stane na čelo jedne male firme koja ima tipično mušku djelatnost, a onda ne samo da stanem, nego i da tu  ostanem, evo već godinama… Pored zatečene djelatnosti, spojila sam nespojivo i otvorila nekoliko trgovina repromaterijala za umjetnike i kreativce, te pokrenula kreativne radionice za obuku pri izradi suvenira i umjetnina . A radionice su onda otvorile nove mogućnosti na tržištu. Poslije toga je pokrenuta izdavačka djelatnost, a nakon toga i portal posvećen poduzetništvu. Da, sve totalno različito i sve pod jednim krovom. Naravno, djelatnosti iz oblasti elektoinžinjeringa i elektroinstalacija, i dalje su naša najvažnija i osnovna djelatnost. Svi parametri koji su pozitivni i mjerljivi – pokazuju trend višestrukog rasta, a mi nemamo namjeru stati. Tim kojim sam se okružila sačinjen je od mladih, obrazovanih i ambicioznih ljudi, koji prihvataju koncept konstantne formalne i neformalne edukacije i na toj ideji ustrajavaju. A jaka grupa pojedinaca, sa visokim ličnim ciljevima, na čelu sa odlučnim kapitenom, dobiće svaku utakmicu.

 

Obišla sam mnogo bosanskohercegovačkih gradova, obišla sam sve zemlje regiona, sve glavne i one malo manje gradove, na najvećim kongresima i konferencijama u Zagrebu, Ljubljani, Novom Sadu, Podgorici,  pričala sam uspješnima i onima koji će uspješnim tek postati, o sebi i o snovima koji se ne sanjaju,  nego se žive. Jako je važno da ne šutimo, da svoja iskustva podjelimo sa drugima, da i druge ohrabrujemo. Veoma je važno da putujemo i da se umrežavamo. Da posjećujemo seminare, simpozije, kongrese, konferencije, ne samo u BiH, nego najmanje još u zemljama regiona, da razmjenjujemo iskustva, ali i rušimo predrasude jednih prema drugima. Ne zbog nas koji toliko toga odavno znamo, nego zbog ove generacije koja stasava među nama i kojoj trebamo pokazati put. Mnogo je onih koji joj govore da treba da ide odavde. Ode nam radna snaga, odoše nam maistori, zanatlije, doktori, kuhari… Odoše svi koji znaju nešto svojim rukama napraviti. Ode pamet… hoće li BiH postati zemlja staraca? Previše je onih koji im govore da nema nade, da je ovo brod koji tone. Ja  znam da nije. Ja  znam i vjerujem da je baš BiH zemlja nevjerovatnih mogućnosti u kojoj ne postoji gornja granica uspjeha. Ovdje ne treba posao da se čeka, ovdje se posao jednostavno izmisli, osmisli i pokrene. Granice su otvorene, cijeli je svijet naš. Iz ove plodne Bosne, iz sunčane Hercegovine, danas šaljemo poruku svijetu da će uspješnim postati svaki pojedinac koji to istinski želi, na onaj način na koji poželi, samo ako bude spreman platiti cijenu svoga upjeha.

Kad smo ovdje i kad smo jaki i kad nas ima i kad se držimo zajedno, promijenićemo i zakone koji nisu dobri, ili ćemo ove koje imamo na pravi način implementirati.

Mi stvaramo dodatnu vrijednost, pa itekako imamo  pravo pozvati na rad, pozvati na red, pozvati na aktivizam i na društvenu odgovornost.

Eto, nije bilo nimalo teško uspješnima govoriti o uspjehu.

Rame uz rame, mi smo istinska snaga koja gradi ovu prelijepu zemlju Balkansku …

Još jednom čestitam svima na postignutim odličnim rezultatima. I da iduće godine budemo još bolji…

Hvala vam!

ADISATUFO.BA

 

BIZNIS NA ŠTIKLAMA

15.juna 2018. , prvi dan ramazanskog Bajrama, bila sam u Novom Sadu, na Drugoj međunarodnoj stručnoj konferenciji, pod nazivom “Biznis na štiklama” u organizaciji fenomenalne Sofije Bajić i njenog tima. Poziv da učestvujem na ovom događaju došao je jako davno, još početkom godine. Odazvala sam se, a nisam znala da sve to pada baš na Bajram. Kad sam saznala, naravno da sam mogla odustati, ali nisam željela. Nikako nisam željela iznevjeriti Sofiju i propustiti priliku da se družim sa svim tim prekrasnim ženama iz cijelog regiona. U Novi Sad smo stigle 14.juna iza 18h, čekirale se u Hotelu Park i odmah napustile hotel. Uzele smo taxi i uputile se u Sofijin klub, na promociju knjige Sanele Dropuić, na kojoj sam trebala govoriti kao njena recenzentica i prijateljica. Promocija je bila jako opuštena i ugodna, trajala je oko sat vremena, slušale smo opersku divu Antoniu Mirat i uživali u interpretaciji nekoliko fragmenata iz poznatih arija.

Na promociji je govorila Sanela Dropulić, Zori Jakolin iz Slovenije, Sofija Bajić i ja. Bilo je dinamično i zanimljivo. Poslije smo se neko vrijeme družile u klubu, a potom prešle u kafanicu preko puta i nastavile razgovor. Nešto iza 22h smo se vratile u hotel. Loše smo spavale, valjda prumorne, a ujutro opet rano ustale,  obukle se, doručkovale i otišle u salu u kojoj je svaki čas trebala da počne Konferencija.

Na Konferenciji je bilo dinamično, govornici su se smjenjivali i prvi blok je bio zaista zanimljiv. Od samog početka korištenja bežičnog mikrofona, imali smo probleme sa mikrofonijom i čudnim zvukovima. Tonac očito nije najbolje znao svoj posao, ali neka dobra energija je pomogla da se sve prevaziđe i da to ne utiče na atmosferu u sali.

Pauza za kafu, ručak, susreti sa dragim licima iz regiona, zanimljivi predavači, izložbeni prostor prepun zanimljivih proizvoda, sve je to ispunilo dan i jako brzo smo došli do kraja. Moj govor je bio predviđen za oko 14h. Već sam bila umorna, ali sam izašla i govorila desetak minuta. Dosta emotivno. Nekako mi se činilo da nam toga treba, da malo, onako ženski, dotaknemo jedna drugu. Najčešće ne pamtim riječi, uopće se poslije nečijeg govora i ne sjećam šta je rečeno, ali jako dobro pamtim emociju koja me je takla. Emocija traje i drži me do nekog slijedećeg susreta, slijedećeg kongresa ili konferencije, negdje u nekom od gradova Balkana.

Sve te divne žene, stara i nova poznanastva, jedan drugi i drugačiji svijet, koji čak ni objasniti ne znam ljudima izvan njega, ali mi koje smo unutra, jako ga dobro znamo i svaki put iznova doživljavamo isto. Osjećaj povezanosti, podrške, razumjevanja… “Svijeća, koja drugu svijeću pali” odavno smo to postale… Jedna drugoj stišćemo ruke, podižemo ih visoko, zauzimamo stav pobjednika i bodrimo jedna drugu… I to traje…

Nabrajala bih imena svih tih fenomenalnih žena, ali bojim se da ću neko ima izostaviti i nekoga nepravedno preskočiti. Zato neću nabrajati imena, ali svaka zemlja balkanska ima svoje sjeme. Sjeme je u srcima jakih i odlučnih žena koje imaju viziju i žele (ovaj put zajedno) napraviti korak naprijed.

Osjećam koliko smo povezane i sve nas je više. Osjećam da nas nešto jako veže. Osjećam koliko smo slične i koliko nas ta sličnost identifikuje i zbližava.

Žene koje su uzele svoje živote u svoje ruke, izdigle se iznad svog naslijeđa i odgoja i skoro pa goloruke, bez podrške i sa malo para, stale ispred svih i počele živjeti svoj san. Zakoračile u svijet poduzetništva i biznisa. Svijet, u kojem na Balkanu, nema baš puno mjesta za žene. Svijet koji same stvaraju, koji prije njih, u ovom djelu Evrope, uopće ni postojao nije…

Kad ih pitaju kako uspjevaju, kažu: “Znaćeš i ti, kad samo jednom budeš trčala maraton i prošla kroz cilj… , nikad više nakon toga, nećeš prestati trčati… ”  

Odmah nakon 16h, skoro se i ne stigavši pozdraviti sa svima, krenule smo za Sarajevo i stigle kući oko 22h. Stigle smo da već prvog dana Bajrama, čestitamo praznik najbližima. Tijela sma nam bila umorna, ali nas dvije, moja Lejla i ja, ispunjene i zadovoljne, sa punim koferom divnih uspomena na još jedan obećavajući dan na Balkanu…