Archive Tag:dova

I TAKO JA, UOČI BAJRAMA …

Noć je uoči Bajrama, iza mene je dan Arefata, dan dove i posta za nas koji nismo na Hadždžu ove godine…

Sve je spremno za doček Bajrama, hrana, kuća, okućnica, bajramska odjeća i obuća, pokloni … I sve je poznato, uhodano. Ustajemo rano, ne liježemo ponovo, čakam sa djevojkama muža iz džamije. On svakog Bajrama obiđe mezarje, onda uđe u nekoliko kuća u komšiluku i sa još vrućim paklamama posutih ćurekotom, dođe kući malo iza ostalih. Čekamo ga da pijemo bajramsku kahvu zajedno. Sutra će to pretpostavljam biti u avliji, iza kuće. Sve još na ljeto miriše, jutra su svježa, ali nije hladno. Smijaćemo se onako bez veze, nizašto. Uživaćemo što smo zajedno dočekali još jedan Bajram…

Kurbane godinama ne koljemo u avliji. Uplatimo u “Pomozi.ba”, nekako mislimo da je tamo najhairnije. Navikli već. Mada smo dugo čuvali običaj klanja kurbana u dvorištu i svojom rukom muž bi to uradio, od toga smo ipak odustali. Nekako se niko više, kao nekada, ne raduje kurbanskom mesu kad mu se na vrata donese… Osjeti se to. Ali bez obzira što taj obred klanja kurbana ne obavimo svojom rukom, nikako ga ne preskočimo zahvaljujući organizacijama koje se trude da to obave umjesto nas.

Bajramsko jutro će proći u opuštenoj atmosferi, poneko će i doći da čestita, pokoje djete po «bajrambanku», ali već iza podne namaza ćemo svi kod mojih roditelja na bajramski ručak. Tamo se okupimo svi. Braća sa svojim porodicama i ja sa svojom. Godinama tako i uvijek isto. I jelovnik skoro isti i mamina baklava i isti raspored za stolom, a na zajedničkim fotografijama neko stariji, neko odrasliji, zreliji… Sve poznato i naviknuto i nekako naše. E kod mojih je, što se tiče kurbana, malo drugačija situacija, oni svoje kurbane odnesu kod tetke u Narodnu kuhinju ili u Dom u Pazarić. Malo se više pozahmete. Ali i njihovi kurbani završe kod onih kojima su najpotrebniji. Da svima nama budu kabul, akoBogda.

 

A zašto ja sve ovo sve noćas pišem?! Znam, preče bi bilo da tekbire izgovaram i dovim… Hoću i to inšaAllah, ali da prvo ovo, što sam naumila,  napišem.

Večeras se sjećam onih koji više ne bajramuju sa nama. Onih što odoše, prerano ili u vakat… A za rastanke nikad nije vakat. Voljeni uvijek prerano odu…

Prvo se sjetim tetke Sulte rahmetli. Ko u magli je vidim. Polujasna slika, najviše se ruku sjećam i njene sobe. Voljela sam je. Prerano je otišla. I davno. Prije 40 godina… Ukopana je u našem mahalskom haremu. Brat joj je lani obnovio nišane. Neka još traje uspomena na nju. Voljela nas je i voljeli smo je… I samo nas je imala.

Onda se sjetim nane i dede rahmetli. Arife i Salke Sadžak, babinih roditelja i mojih odgajatelja. Od njih sam puno naučila i njih najbolje pamtim. Odavno ih nema na dunjaluku, ali još ih često pomenemo, ostavili su trag i lijepa sjećanja. I dosta potomaka. Da im se Allah smiluje i sve kapije dženentske za njih otvori. Amin.

Onda se sjetim nene i dede, maminih roditelja. Hajrije i Jusufa Kadribašić. Za njih me posebne uspomene vežu, drugačija sjećanja. Njihovi likovi su jasni, oboje su lijepi, ponosni, drugačiji. Bili su hodža i hodžinica, obišli Bosnu. Ponegdje sam i ja sa njima bila. Voljela sam ih oboje, jako.

Sjećam se Almira, tetka Ahmeda, amidže Sulejmana, oni baš odavno nisu tu… To su insani koji se samo po lijepom pomenuti mogu. Svi su mladi otišli, Almir skoro djete…

Sjećam se daidža Asima i Šekiba i sinova daidže Šekiba, Muhameda i Muniba. Muhamed je šehid, zlatni ljiljan, Munib ode mlad, naglo. A malo prije njega  i žena mu preselila…

Sjećam se tetke Fatime i tetka Safeta. Njih uvijek sa osmijehom i toplinom. Sjećam se i tetke Hajre, a i tetka Zuhdefendije rahmetli. Tetak je preselio kad sam bila još mala, tetka nije tako davno. Bili su hodža i hodžinica, hadžije, divni insani. Neka ih dragi Allah džennetom obraduje.

Otišla je i strina Bija, bila je hasta, a opet nekako je rano otišla. Pravila je najbolju krompirušu na svijetu…

Moja dobra svekrva Habiba, dugo je bolovala. A voljela je život. Voljela je sevdalinku i smijeh. Ona nam još uvijek puno nedostaje i otkako je otišla nije više ništa isto… Kad sam zadnji put obišla sa mužem njen mezar, rekla sam mu da bih voljela da budemo i mi sahranjeni negdje u njenoj blizini. Bili smo porodica, držali se zajedno i voljeli se… Nju najčešće u dovi spomenem. Neka joj dragi Allah grijehe oprosti. Amin.

Sjećam se noćas i svojih dobrih komšija, puno ih je otišlo, odavno nisu tu. Hamo ode davno, u ratu,  bio je često kod nas u kući i u avliji i nekako je bio neko naš. Neko jako blizak. Bilo mu je drago kad je moj muž sve jele iz avlije iz korijena počupao i voćke posadio.

Nema ni učitelja Omera ni tetke Vasve, ni Zibe ni Sulje ni Kimbe ni Džeme ni Tife ni Begajete ni Mirsade ni nane Kaseme… Nema ni Šahe ni hadžija Munte i Muje… Otišli su na bolji svijet.

Otišle su i komšije Derviš i čika Maho i tetka Ćamila…Ni hadžinice Umije ni hadžije Rasima, ni našeg efendije, šehida Abdulaha Kubata više nema… Nema ih sutra da bajramuju sa nama…

 

U mislima poslah selame svima njima. Sviju po lijepom pamtim.  Ne postoje ružna sjećanja, niti jedno. I koga god da se sjetim, vjerujem da mu je dobro sada, gdje god da je. Ali ipak koliko god molila Allah swt, da oprosti grijehe meni i mom suprugu i mojoj djeci i mojim roditeljima i braći; koliko god Ga molila da nam se smiluje i na pravom putu nas učvrsti, da budemo jedni od onih sa kojima je On zadovoljan; da budemo samo o Njemu swt ovisni, a o ljudima nikada i da nas zaštiti od svih naših neprijatelja… koliko god ovako i puno šire, dove redala, u njima se nađu i ovi koje sam pobrojala, koje sam nekad davno ili manje davno na ulici ili u džamiji sretala, kahvelenisala, selamila, na Bajrame zijaretila… Neka im svima dragi Allah dž.š. lijepi džennet da…

 

I na kraju se sjetim cijelog ummeta Muhammedovog saws, a posebno onih koji su sa svojih ognjišta protjerani, koji su ubijani, mučeni, ponižavani, sjetim se onih koji i u ovom trenu pate i molim Allaha swt, da im svima olakša njihova stanja.

Ništa na svijetu nije vječno. Ni sreća ni tuga, ni lijepo ni ružno, sve se smijenjuje. Svaki čovjek je samo putnik na ovome svijetu i svaki dan je bliži svom odlasku.

Ne mogu da u dovi ne pomenem predsjednika Turske, Erdoana, čovjeka koji vraća dostojanstvo i ponos ummetu Muhammedovom. Neka ga dragi Allah dž.š. poživi još dugo dugo i onemogući njegove neprijatelje i neprijatelje Islama.

 

Često sebi kažem: dok si živa – živi, uživaj na svom putu, ali nikada ne zaboravljaj da hodaš istim stazama kojima su i oni prije tebe koračali; i oni su se kao i ti smijali i plakali, radovali i tugovali, voljeli, puno voljeli, pa se od najvoljenijih rastali… Svi ćemo jednom tako. Molim Alllaha dž.š. da to bude sa šehadetom na usnama… A svi smo Njegovi i Njemu ćemo se vratiti.

Bajram Šerif Mubarek Olsun…