Izjava data za crnogorski portal www.preduzetnica.me

Izjava data za crnogorski portal www.preduzetnica.me, a povod je prograšena pandemija i ekonomska blokada, te velika ekonomska kriza, koja kuca na vratima.

 

Kakvo je vaše mišljenje o virusu kovid_19?

Svi smo zatečeni. Kada se počelo pisati i govoriti o “kovid_19” niko nije ni zamisliti mogao da će sve ovako eskalirati. Lično pokušavam zadržati prisebnost i fokust staviti na nešto drugo. U našoj zemlji, kao i skoro svuda, preporučuje se da boravimo u kući. Pridržavam se uputa i zaista napuštam kuću samo kad je nužno. Jeste naizgled katastrofa, ali će proći.

 

Imate li sliku šta se zaista dešava?

Ne. Nove vijesti pristižu iz minute u minutu. Čak je i struka u nekom konfuznom stanju, a mi obični ljudi, teško da možemo imati potpunu sliku. Nekima se možda čini da im je sve jasno, ali sigurna sam da nije. Tek sa neke vremenske distance, ko sve ovo preživi, moći će donekle sagledati šta se uistinu desilo.

 

Kakve posledice ostavlja na ukupno društvo?

Poslijedice su nesagledive i to je već sada svima jasno. Osjećati će se dugo dugo i to u svim segmentima čovjekovog života. Mislim da nikad više ništa neće biti isto. Vrijeme će se računati “prije korone” i “poslije korone”. Šta će se sve desiti ne znam, ali slušam kao i ostali prognoze ekonomskih analitičara i niti jedna od tih prognoza nije optimistična. Ipak moramo dalje…

 

Kakve su prognoze vaše koliko će trajati?

Nisam neko ko može dati odgovor na to pitanje. Pitam se da li je to iko? Kod nas se provlače informacije od tri mjeseca do nekoliko godina. Ipak mislim da ova “zategnuta i napeta” sutuacija neće predugo trajati, ali da ćemo poslijedice ovoga kroz šta sad prolazimo, osjećati veoma dugo. Ne samo mi, nego i generacije poslije nas…

 

Kako će se odraziti na poslovanje malih i mikro preduzeća?

Ne znam zašto vjerujem da su male i mikro kompanije puno prilagodljivije svakom ekonomskom previranju, svakoj recesiji i svim “šokantnim” i teškim dešavanjima u društvu. Pogotovo na našim prostorima sve te kompanije su još dosta nestabilne i bore se za opstanak u izuzetno teškim uslovima. Sada se dešava zastoj, ali kad krene ponovo protok robe i novca, opet će za sve male privrednike biti život od danas do sutra. Na čelu tih kompanija su menadžeri koji su skoro pa navikli na rad u nemogućim uslovima. Vjrujem da će biti teško, ali će većina opstati.

 

Da li će “preživjeti” ženske kompanije?

Da, preživjeti će. Nema posebnih zakonitosti za kompanije koje vode žene. Kad se život normaliziuje i ponuda i potražnja će se normalizovati. Ako  neke i potonu, nicati će nove. Ovo nije prvi put da čovječanstvo prolazi kroz jednu veliku krizu. Gotovo da se dešava jedan sasvim prirodan proces. Nešto što doživi svoj vrhunac, mora početi i da pada. Ništa ne može vječno da raste. Ovo je samo proces, a mi smo njegov dio… Život će se nastaviti, ne očajavajmo…

 

 

 

Poezija: NADA

Stvarno je ova Corona čudo, mislim sva ova situacija u vezi nje i karantin i sve ovo što se dešava. Neprirodno. Ne pratim vijesti (uglavnom); dobro, virnem ponekad na  poneki portal, … ali stvarno izbjegavam. Vijesti su uglavnom negativne i ne želim da se trujem nepotrebnim informacijama. Pokušavam ostati normalna. Pokušavam…

E sad ne bih baš znala da objasnim da li se smatra normalnim, kad se u ovim godinama čovjek sjeti pjesme koju je pisao u srednjoj školi…

Puno sam čitala i puuuno pisala poeziju. Baš puno. I voljela sam da je govorim. I sebi i pred publikom. Uz gitaru ili bez nje…

Nekada Puškina, nekada Jesenjina, nekada Ujevića i ine pjesnike popularne tih godina. Ali najviše sam voljela da govorim svoju poeziju. I ljudi su voljeli da je slušaju. Imala sam na hiljade i hiljde napisanih stihova. Sad mi ej žao što to sve nisma sačuvala i objavila. Smao je ponešto u memoriji ostalo.

Jednu od tih  mojih, “lafo dubokoumnih” tinejdžerskih pjesmica, podijeliću ovdje sa vama, pa kud puklo da puklo …

NADA

Nada se noćas iz mrtvila rađa

Nebrojene sjenke obnavljaju dušu

A kome da poklonim ove snove sada

Da li noćas vrijedi da se nadam…?

 

Možda je sve kao uvijek lažno

Vjerovatno opet, nemam kome reći

Uzvišena vjera ka nebu me nosi

A da li postoji put ka sreći…?

 

Umrtvljena duša gladno snove grabi

Bezbroj vrućih želja vuku me sve dalje 

Čežnja je sve kraća i kraća 

I stvarnost uvijek na staro se vraća…

 

Kada  će napokon sve ovo da stane 

Hoće li vrijeme prestati da traje

Pitanja bez smisla odvlače me dalje 

A stvarnost, pred zoru, ne daruje znanja…

 

Ničeg nema da probije led

Nema pravog sunca da osvijetli tamu 

Lažna svjetlost rastjeruje maglu 

I iznova me zatiče i budnu i samu…

 

Umrtvljena duša gladno snove grabi

Bezbroj vrućih želja vuku me sve dalje 

Čežnja je sve kraća i kraća 

I stvarnost uvijek na staro se vraća

A umrtvljena duša, gladno snove grabi…

(Sarajevo, 1984.)

 

 

 

Corona – dani karantina

23.mart 2020. 

Ne znam koji je danas dan izolacije. Znam da je ponedeljak i da nigdje ne izlazimo. Sniježilo je noćas i hladno je. Pucketa vatra u kaminu, grijanje radi. Ručak je gotov. Neki sitni poslovi po kući završeni. 

U kući je lijepo i opušteno. Nove navike su uspostavljene. Otkrili smo puno dobrih strana konstantnog i zajedničkog boravka u u njoj. Lijepo nam je… Da bi čovjek ostao normalan mora energiju usmjeriti na prave stvari i prihvatiti odredbu. Postoje okolnosti i dešavanja na koja ne možemo uticati.

Vani ne možemo, ali možemo pozitivnim i lijepim sadržajem ispuniti svoje domove i ove dane.

U mojoj porodici je divna atmosfera, uživamo u zajedničkim trenutcima; radimo mnoge stvari za koje ranije nismo imali toliko vremena. Sasvim obične stvari: namazi u džematu i bez ikakvih skraćivanja – upotpunjeni zikrom i dovama; glasno učenje Kur'ana; zajednički obroci (pripremanje, jelo, raspremanje); čišćenje i pospremanje kuće (uživanje u tome); svi obroci na vrijeme i zajedno, a sve domaća kuhana ukusna hrana, sasvim obična; redovne voćne užine; redovno pijemo suplemente; zajedno treniramo  60min. svaki dan; ne gledamo TV jer je previše negativnih vijesti; čitamo knjige; pijemo zajedno kafu 2x i čaj od domaćih trava jednom; nikome ne idemo i niko nam ne dolazi (ne tračamo i ne sekiramo se). Smijemo se . Puno je online dešavanja iz kulture, edukacija i vebinara na internetu. To gledamo.

Do jučer smo radili u plasteniku i u pčelinjaku. Proljetno sređivanje dvorišta… Pravimo neke planove za malu adaptaciju kuće (kad sve ovo prođe akoBogda). Maštamo. Volimo se. Češkimo…

Ramazan dolazi. Mislimo na lijepe stvari. Ono što ne možemo – ne možemo i tačka. Ali toliko je toga što još uvijek možemo…

#stayhome