NEKA 2020.BUDE – NAJBOLJA GODINA IKADA

Moj Fudo ima običaj, da nakon što se pogleda u ogledalo, onako se sav ražalosti i kaže naglas «eh, šta bi od onakvog Fude», a ja mu govorim da se «treba zahvaljivati na borama, prorijeđenoj kosi i pokojoj sijedoj, jer da je mlad preselio, ne bi to dočekao» , pa se onda smijemo i zezamo, a on mi govori «e, ostarićeš i ti… « i tako … i u starost sa osmijehom nas dvoje.

Ovaj uvod pišem kao anegdotu jer maloprije se u ogledalo pogledam i sebi se baš dopadnem. I sve tako, iz godine u godinu, kako starija postajem – sve se sebi ljepšom činim. Nimalo mi ne smetaju ni sitne bore oko očiju i uglova usana, sigurno su od smijeha nastale, ne smeta mi ni poneki behar u kosi, niti pokratke ruke – kad čitam. Baš me briga. Sebi se baš sviđam i  sebi sam ljepša nego ikada i nekako mi se čini da mi se oči iskre više i jače nego kad mi je bilo dvadeset i pet. Da li i drugima tako izgledam, manje je bitno; najvažnije je da sam ja ispunjena i zadovoljna životom kojim živim i ovim što u životu radim. I rezultatima koje dobivam. Tačno je svaki srazmjeran uloženom trudu i aktivnostima na određenom polju.

Prije sat vremena pisala sam o svemu što sam se sjetila, a obilježilo je godinu koja odlazi, a sada ću da pišem o planovima koje imam za godinu koja dolazi.

Čovjek snuje, a dragi Bog određuje. Često imam običaj da kažem da sam Bogu zahvalna što mi nije sve želje ispunio, jer da jeste ne bi valjalo… Tek sa vremenske distance mi vidimo da smo u životu i dobili tačno po našoj mjeri i ono što je najbolje za nas.

E tako ja i planiram. Onako neopterećeno. Planirati se mora. Ne može čovjek živjeti sa povezom preko očiju i od danas do sutra. Mora imati neke ciljeve, nade, želje… Trud uložiti i onda se nekim rezultatima nadati. Često kažem da je moje da radim i da se maksimalno trudim, a ishode dragom Bogu prepuštam. Valjda se zato nikada i ne razočaram. I sve što radim radim zbog sebe. Pa i kad sebe drugima dajem. I to je zbog mene, nije zbog njih. Nikad ne očekujem ništa zauzvrat. Od ljudi ne!

Meni taj koncept savršeno odgovara. Preporučujem i drugima da isprobaju. Radi njih. Biće sretniji.

Šta bih ja sebi poželjela u 2020?

Da budem bolja nego danas, znanija, odanija, posvećenija, vrjednija, zdravija, …

Da.

U januaru je uobičajeno puno posla po završetku jedne poslovne godine i ulaska u novu. Tako da znam da ću početak godine najviše u Firmi boraviti. Krajem januara bih trebala putovati u New York, predala sam za vizu. Tamo bih trebala održati nekoliko predavanja i promociju moje knjige. Družiti se, obići grad, upoznati nove ljude.

U februaru PoduzetniceIN organizuju «Druge B2B susrete poduzetnica Jugoistične Evrope». Počeli smo sa pripremama, a ovaj put sam ja na čelu organizacionog odbora u kom je ionako tek nas nekoliko. Trudimo se da sve napravimo kako je najbolje moguće.

U martu aBd završavam sa NLP master edukacijom, ali i putujem u Dubrovnik, na uručenje priznanja koje mi je dodijeljeno u decembru 2019. «Srvaratelji za stoljeća u srednjoj i jugoistočnoj Evropi». Ovo je zaista veliko priznanje i daje se veoma uspješnim ljudima iz oblasti poduzetništva. Poduzetnici biraju poduzetnike.  U Martu 2020. U Dubrovniku, na 7.regionalnom samitu poduzetnika srednje i jugoistočne Evrope, postati ću i zvanična nositeljica ovog prestižnog priznanja, mada sam već obaviještena da ga mogu objaviti, jer su sve procedure oko odabira laureata završene.

U martu je tradicionalno i put u Zagreb i Kongres poduzetnica. Ako ja ne uspijem otići zbog poklapanja datuma sa putovanjem u Dubrovnik, neko iz Udruženja hoće.

Od početka 2020. ću se još više posvetiti izradi mog magistarskog rada. A ujedno planiram da taj rad, naknadno nešto proširim i objavim kao knjigu. To je veoma interesantna tema. Stari pojam i novi oblik liderstva. Sve se mijenja, ni lideri nisu kao što su bili, niti se pod tim pojmom podrazumijevaju iste stvari, koje su se podrazumijevale ranije. Ali o tome u mom magistarskom radu. Nadam se da ću ga u junu odbraniti.

U junu bih trebala putovati i u Njemačku. Frankfurt Hahn. Još jedna posjeta dijaspori. Vesele me ta putovanja. Upoznavanje novih ljudi, različitosti, obilasci, upoznavanje nekih gradova koje nisam ranije uspjela vidjeti. Predavanje, promocija knjige, druženje, … Putovati ću najvjerovatnije sa Lejlom. Amela kaže da nema vremena, ona sad razvija svoj biznis.

U junu bih trebala putovati i u Novi Sad, na konferenciju Biznis na štiklama. I tu sam redovno, svake godine. Sa nama putuju i članice Udruženja. Nadam se da ćemo se uspjeti organizovati i da ćemo i ove godine imati još jedno fenomenalno druženje u Novom Sadu.

Preskočila sam april i maj. April je pred Ramazan, i meni je taj period uvijek buran. Toliko se toga trudim da uradim i stignem, da bih imala Ramazan za sebe. Onako kako volim. A u maju je mjesec posta i Bajram. E onda juni, a o junu sam već previše napisala…

Ljeto, odmor. Još neko putovanje. Druženje sa porodicom, roditeljima. Rad u pčelinjaku. I pripreme za jesenji upis doktorskog studija.

Još nisam odabrala na kojem univerzitetu želim upisati doktorat, ali na nekom hoću aBd. Prosjek mi je visok, tako da znam da neću imati problema oko upisa. I moj CV je dobar. Malo sam kasno krenula sa ovom akademskom edukacijom, ali pošto se nikad i nisam bolje osjećala, pretpostavljam da je sad pravo vrijeme za moj doktorat.

U toku ljeta definitivno moram istražiti ovo sve što me u vezi ovoga zanima i donijeti konačnu odluku. Neka mi je sa srećom.

Volim da čitam i da učim. Uvijek sam voljela. Ali nisam uvijek imala uslove da idem ovim putem. Ni snage… Sad je drugačije.

Nekako su mi koraci sigurniji, čvršći…

Na jesen bih trebala da krenem i sa završnom NLP edukacijom. Planiram. U međuvremenu još poneko putovanje unutar BiH i barem jednom Istanbul. Voljela bih. Nisam odavno.

Jako mi je važno da u narednoj godini jedan od mojih prioriteta bude još edukacije iz engleskog jezika i redovna fizička aktvnost. Ili ću početi sa redovnim odlascima na trenige ili ću aktivirati ovu kućnu teretanu, ali nešto hoću. I zdravije se hraniti. Sad kad je napisano, nema odlaganja.

A biti će još puno toga znam. Ovo je samo ono okvirno. Pored svega ovoga čekaju me intenzivne aktivnosti u mojoj kompaniji. Ove sam godine «malo uprskala», a iduće godine mi se takvo nešto ne bi smjelo desiti.

Želim da nam svima nova godina donese puno pozitivne energije, ljubavi, pažnje, darivnja, lijepih snova i lijepih osjećanja, putovanja i naravno zdravlja. Ako poželimo i biće nam tako. Želim da mladi ljudi ostaju na Balkanu, da ne teže srednjoj Evropi. Da ovu zemlju grade. Ako ovako svi krenu odlaziti, niko neće željeti ostati. Svi ćemo onda otići… Žao bi mi bilo da ova zemlja ostane bez ljudi.

Postoji mnogo toga što vidim oko sebe i na šta trenutno nisam u stanju uticati. Ne sviđa mi se, ali ne mogu učiniti ništa. Onda ovako mislim, ako ne mogu ništa učiniti, onda se neću ni sekirati. Svoju pažnju ću usmjeriti na sebe, svoju porodicu, svoj posao, svoj život i sve ću se to potruditi da učinim boljim, maksimalno koliko mogu. E to isto bih savjetovala i drugima. Da ne zabadaju nos u ono što ih se ne tiče. Da ne igraju tuđe utakmice. Da se bave sobom i svojim životom i stvarima na koje mogu djelovati. I neka svi svoj posao rade kako najbolje mogu i znaju. Ako poslušaju, svima će nam biti bolje. Svi zajedno činimo ovo društvo. I oni na koje se žalimo su samo jedni od nas. Kakvi smo – tako nam i jeste! Svakom od nas po istom aršinu i po mjeri.

Sretna nam nova 2020. godina.

ADISATUFO.BA

MOJA 2019.

Ovo pišem godinama; na kraju kalendarske godine podvučem crtu, pa od 1.januara okrenem novi list. Već nekoliko dana hoću da novu crtu podvučem, uzmem laptop, udobno sjednem, otvorim čist list u wordu i odlutam… Ne odlutam ja baš odmah. Kako sam sjela sa odlukom da pročeprkam po godini koja odlazi, e onda krenu sjećanja. I krenem sa otvaranjem fotografija, člancima, gostovanjima na TV-u, putovanjima… i zaboravim da bih nešto i zapisati trebala. E sad riješih da samo otvroim poklopac na laptopu, nađem onaj odavno pripremljeni prazan list u wordu sa ovim gornjim naslovom i krenem sa tipkanjem. Nema fotografija, nema videa, nema otvaranja portala, samo sjećanja.

Jeste da, kako se godine množe i sjećanja slabe, ali vjerujem da ću se sjetiti onih najvažnijih svari, koje su i obilježile moju 2019.

Poslovno i nije bila nešto, ali sam se (pogrešno učinjeno) od posla ove godine prilično i odmakla. Nekako mi se činilo da se štošta i poredalo i da mogu da se više bavim nekim drugim stvarima i da više čitam ili odmaram. Nisam bila u pravu, ali sad šta je – tu je. Idemo dalje. Svi griješimo i ispravljamo greške. Nekada neke stvari i trebaju da se dese, da bismo naučili lekciju koja nam je namijenjena. Tako da nimalo nisam demoralisana, niti manje motivisana, niti manje inspirisana. Sve je to, tu u meni i sa puno pozitivne energije, ulazim u 2020. godinu.

Sad malo više o nekim dobrim poslovnim aktivnostima: U toku 2019. smo proširili djelatnosti matične kompanije, osnovali još jednu poslovnu jedinicu srodne djelatnosti i kreirali novi brend; dobili smo detašmane za rad na tržištu zapadne Evrope, ali ih nažalost još nismo imali priliku iskoristiti; organizovali smo čitav niz edukacija za naše uposlenike; neki radnici su otišli iz firme, došli su drugi; od LRC-a nam je uručen certifikat «brzorastuća kompanija» jedna od rijetkih u BiH koja je ostvarila rast po svim pokazateljima; u našoj kompaniji smo, preko konsultanata Deloitte,  implementirali projekt Svjetske banke, a tiče se podrške poslovnom upravljanju. Također nam je odobren i jedan projekt za konsultantske usluge preko EBRD-a. Dosta se educiramo i bildamo naše kompetencije, biće i rezultata akoBogda.

U projektu UN-a «Zamisli 2030» ušli smo u finale. Bili smo jedan od finalista ( od 21.kompanije iz cijele BiH koja je zadovoljila kriterije), a koja u svom svakodnevnom poslovanju implementira UN ciljeve održivog razvoja. Ponosni smo na to. Također smo u ovoj godini imali kontrolu naše politike kvaliteta i ponovo zadovoljili standard ISO9001:2015. Pred kraj godine nas je bonitetna kuća Bisnode, nagradila certifikatom AAAzlatna bonitetna izvrsnosti i time smo što se tiče priznanja zaključili godinu. Napominjem da nam je sve ovo uručeno na osnovu finansijskih pokazatelja zaključeno sa 2018.godinom. U 2020. neće nas sigurno zvati da nam uruče ovakve certifikate. Ali nema veze, imamo sad 2020. da se potrudimo da ispravimo greške koje smo napravili u 2019. i naravno da idemo naprijed. Bilo je i u ovoj dosta dobrih trenutka, nekih poslova i projekata na koje smo ponosni, ali nažalost, neke poslove za koje smo smatrali da ćemo sigurno raditi – dobio je neko drugi. I to je normalno i to se dešava. I to je ono što je vezano za kompaniju na čijem sam čelu.

Udruženje PoduzetniceIN, koje vodim već dvije godine, imalo je tokom  cijele 2019. godine sjajne projekte i zaista smo na kraju godine zadovoljni postignutim. U toku godine smo imali 6 mjeseci jednu uposlenicu, koja je bila plaćena za rad u Udruženju, ali iskreno nismo od toga baš postigli neke rezultate. Tim koji je radio prije toga i tim koji sada radi, potpuno volonterski, ipak postiže značajne rezultate i trudićemo se da i dalje tu praksu održimo. Potpisali smo sedam memoranduma o saradnji sa različitim organizacijama, sličnih ciljeva, iz zemlje i regiona. Organizovali i realizovali sedam različitih događaja iz vlastitih sredstava i volonterskim radom, sa preko 200 učesnica. Organizovali i realizovali seminar o razvoju poduzetničkih ideja. Realizovan jedan veći projekt za mlade, koji je podrazumijevao više od deset različitih aktivnosti, iz sredstava TZKS, sa više od 100 učesnika. Realizovana su tri projekta podržana od strane Općine Ilidža, također sa više od 100 učesnika. Učestvovali i dali puni doprinos međunarodnom projektu Women Book, finansiranom od strane Western Balkan Fonda. Učešće na 6 međunarodnih konferencija; učešće na različitim networking i poslovnim eventima u BiH, 4 gostovanja u medijima u ime Udruženja i još mnogo, mnogo svakodnevnih aktivnosti. Zaključićemo da naš portal www.poduzetnice.ba redovno funkcioniše i da svakodnevno radimo i objavljujemo na njemu i podržavamo poduzetnice, ali ih isto tako i afirmišemo i motivišemo, te pozitivnim vijestima iz zemlje i okruženja nastojimo produbiti međusobne odnose i kreirati povoljniju klimu za brži ekonomski rast. U našim aktivnostima je učestvovalo više od 600 osoba i naglašavamo da smo sve to ispratili uz volonterski rad i uz sve ostale poslove koje redovno obavljamo. Trenutno u našoj evidenciji imamo više od 80 članica i članova.

U 2019. sam pročitala mnogo knjiga. I kupila sma ih mnogo. Sigurno više od stotinu. Knjiga je ostala moj jednini porok (kad je trošenje novca u pitanju). Čak i cipelama i tašnama mogu da odolim nekako (prije je to bilo nezamislivo), ali knjigama nikako.

Vrcala sam med. Moj pčelinjak ima trenutno nešto više od 20 košnica. Zadovoljno sam količinom izvrcanog meda. Bilo je i za nas, ali i za tržište. A ostalo je i pčelicama za zimu. Mada je jesen bila nepovoljna za pčele, ipak se nadam da će zdrave dočekati proljeće.

Putovala sam mnogo. Po BiH i van BiH. Pored ovih vezanih za privredni i poduzetnički sektor, učestvovala sam i na nekoliko naučnih i stručnih konferencija.

Januar je bio zatrpan snijegom, a ja sa Lejlom na Kopaoniku. Predivno iskustvo. Četiri dana. Naučna konferencija, moj stručni rad objavljen u Zborniku, prezentovanje rada, druženje sa akademskom zajednicom Srbije i CG i povratak u Sarajevo preko Novog Pazara i Sjenice. Prvi put u životu sam bila u tom kraju, ali sam već tada znala da nije posljednji, zaljubile smo se obje u Peštersku visoravan.

Moja NLP edukacija je završena početkom godine i krenula sam na novu, a pored toga, kako sam u 2018. upisala master studij, bilo je i učenja i pisanja i spremanja ispita. Nekako se sve prebrzo dešavalo. Onda edukacije, druženja, uloge člana žirija, različitih komisija,  mnogo mojih predavanja, nekoliko puta Mostar, dva puta Zagreb, Tešanj, Novi Travnik, Donji Vakuf, opet Mostar, Visoko, Novi Sad, Skoplje, Prizren, Novi Pazar, …, opet Tešanj, Novi Travnik, …  i tako sve u krug.

Priznanja.

U Srbiji, u januaru na Kopaoniku, za naučni rad: Povelja: dolina kraljeva, vekova i jorgovana»; u BiH, Mostar u maju Večernjakov pečat – Ponos BiH. E na ovo sam baš ponosna.

I u decembru, u mom Sarajevu na izboru za Ženu godine 2019. Specijalno priznanje, Ladies In awards – Jedna drugoj smo podrška. Predivno priznanje, još ljepšeg imena i nekako baš za mene. Oslikava ono što radim. I ono što volim.

Zaista predivna nagrada za kraj ove godine, koja iako poslovno nije bila najuspješnija, privatno je bila najbolja ikada. Moj društveni aktivizam u nevladinom sektoru dostigao je vrhunac. Postigla sam puno i baš sam uživala. Održala sam i u zemlji i van BiH dooosta različitih predavanja. Bila gošća i ramazanskog i bajramskog programa na Televiziji Hayat. Trudila sam se da prenesem nešto od svog iskustva i znanja. Mada stalno učim i edukujem se i sve je to kod mene proces koji traje, znam da je divno dijeliti ono što imamo, pa ja dijelim ovo što umijem i znam, a to je veliko iskustvo i malo znanja. Doduše, to dijelim i kroz svoju knjigu «Vruć krompir, koja je u 2019. doživjela drugo izdanje i odlično je primljena kod čitalaca. Sad sam sigurna da će biti i treće akoBogda i četvrto, a biće i nova knjiga.

Moja Amela trči rekreativno, pa sam i sa njom, nažalost samo kao podrška, išla na različite trke i za sada sam naučila dobro navijati. Valjda će i mama jednom potrčati. Nadam se…

Nekako su ovo ljeto obilježile i dvije svadbe, udale su se kćeri nama dragih ljudi. Dvije djevojke koje su meni posebno drage. Poslije mnoooogo mnogo godina, na svadbi sam igrala. Nisam to uradila sigurno 20 godina, možda i više. Ali eto, ovog ljeta sam se tako lijepo osjećala i u svemu uživala, da sam i na svadbama igrala. Zanimljivo. Neka nova ja!

Da, imala sam i divan odmor. Ustvari dva odmora, dva sa suprugom, a jedan sa kćerima, a oba su bila prelijepa i potpuna. Različita, ali jako ispunjena. Nekako su odisala tihom srećom i velikim zadovoljstvom. Volim taj osjećaj. Ispunjenosti.

Pred kraj godine sam, kao podrška mojoj Ameli, rado pristala da budem suosnivačica njene kompanije, koja će se baviti poslovima iz oblasti odnosa s javnošću i digitalnog marketinga. Ponosna sam na svoju djecu. Lejla ima samo 26 godina i već više od 5 godina radnog iskustva u našoj Firmi. Trudi se. Amela završava fakultet, ali ne čeka diplomu i ne čeka posao, ona kreira svoje prilike i nadam se da će ih znati i iskoristiti.

A ja, ja se i dalje školujem. Završavam sa ispitima na master studiju iz poslovne psihologije, a u idućem semestru pripremam i branim završni rad. Već sam počela, teme je liderstvo, sa fokusom na žene liderke. Zanimljivo jako, ali čini mi se premalo dostupne literature na našem jeziku.

U 2019. sam završila kompletnu edukaciju za «life&business coacha» i nastavila NLP master edukaciju. Nadam se da ću u idućoj godini završiti kompletnu edukaciju i postati NLP trener. Ali o tome ću u drugom tekstu, kad budem pisala o ciljevima.

Na desetine gostovanja u medijima, radio emisije, tv, portali, podkasti, ni sama više ne znam. Ali značajno ima me u medijima.   Puno, veoma puno kontaktiram sa ljudima. Mnogo je onih koji mi pišu, najviše žene. Uglavnom mi ispričaju svoju priču i traže neki savjet. Ja uvijek imam samo jedan savjet: radi na sebi i sebe voli najviše. Kad si sebi na prvom mjestu, nekako se i ostalo oko tebe poreda i složi i sve dođe na svoje mjesto.

Politika. Toga je nekako najmanja. Mada sam sarađivala sa NVO kroz projekte edukacije i mentorstva za žene u politici, kao edukator ili mentor, mislim da u svojoj političkoj partiji (ili opciji ili stranci) trenutno nema baš puno mjesta za mene. Doduše i ne trudim se da se “probijem” bilo gdje. Samo puno radim i bilo koji, makar i najjednostavniji zadatak koji dobijm, trudim se da obavim kako treba. Ako nekad budem imala neki značajniji zadatak, znam da ću i tada dati sve od sebe. Na raspolaganju sam da uradim sve što mogu, da dam doprinos zajednici. Nema veze da li kroz politiku ili NVO, bitno je da radimo ono što najbolje znamo, te na najbolji i najkorisniji način damo svoj maksimum.

Sad želim da se zahvalim svim onim divnim ljudima koji se na mom putu nađoše u 2019. i koji je učiniše još ljepšom. Bilo je i onih koji su je na različite načini pokušali posivjeti, ali ne uspješe meni – samo sebi. Tako to inače u životu bude. Ja takve ni pamtiti neću, svoju gorčinu, zlobu, zajeddljivost i ljubomoru, neka za sebe čuvaju, kod mene za takvo nešto ionako mjesta nema. Grlim sve one dobre, pozitivne, široke i razdragane ljude, širom BiH i regiona, koji mi zaista uljepšavaju život i ispunjavaju ga najdivnijim emocijama. Takvi su obilježili moju 2019. godinu.

Ispisah podosta, teško da će se neko odlučiti da čita ovoliki tekst, ali eto, neka piše, on što se ne zapiše, brzo se zaboravi. Ovo su samo  neke od mojih aktivnosti. Imam ih još bitnih i velikih, sad mi nadolaze sjećanja, ali ne želim da se vraćam i da dopunjavam ili ispravljam napisano. Dosta je toga na FB i na mom blogu dokumentovano, gdje će godina stati na par stranica A4 formata, ma koliko font bio mali, a prored sitan. Ne može. Pogotovo moja ne može…

E meni je veoma značajno što sam se, nakon nekoliko godina kad je to baš bilo rijetko, opet vratila učenju Kur'ana. Meni to puno znači. Ispunjava me. Dok se nisam vratila u firmu, sa Kur'anom sam se družila svaki dan. I onda odjednom nisam imala vremena. Sad sam odlučila da moram imati vremena za sve što me ispunjava i čini sretnom.

… Jer ne čine mene sretnom nikad krupne stvari. Samo sasvim male. Kad se pogledam u ogledalo navečer prije spavanja, a znam da sam u tom danu uradila nešto dobro za druge, nazvala ili posjetila roditelje i zahvalila se Stvoritelju svega stvorenog što mi dade da ga vjerujem i spoznam… I to je sve…

Sretna nam nova 2020.godina.

ADISATUFO.BA

 

Osvrt: POTREBA PRIVREDE ZA TEHNIKOM I INOVACIJAMA

Moj osvrt na naučnu konferenciju, održanu u januaru 2019.godine, u Parlamentu BiH. 

POTREBA PRIVREDE ZA TEHNIKOM I INOVACIJAMA I MOGUĆNOSTI PLASIRANJA INOVACIJA U PROIZVODNI SEKTOR, TE NJIHOV ZNAČAJ ZA UNAPREĐENJE PROIZVODNIH SISTEMA

Konferencija je idelna prilika za promociju tehnike, inovatorstva i IT tehnologije, a cilj je svakako, između ostalog i podići svijest o značaju ovih oblasti u razvoju industrije. 

Mnogo je toga što se podrazumjeva, ali se ništa neće desiti samo od sebe i itekako je potrebno ovoriti značajne teme poput ove, te sa stanovišta različitih interesnih skupina razmatrati problematiku za koju su svi itekako zainteresirani.

Bosna i Hercegovina je zemlja koja  ima izvanredne talente i mlade ljude koji posjeduju znanje i kapacitet “koji obećava”, ali im je potreban poticaj i prava informacija, te kvalitetno obrazovanje, formalno i neformalno, koje će ih na pravilan način osposobiti za potrebe tržišta. Njihov potencijal, kreativnost i inovacije koje proizilaze iz toga, moraju biti usklađene sa potrebama proizvodnog sektora, kako bi se odmah povezali sa privredom. Dakle, potrebno je ukrstiti ideje i otvoriti nove puteve saradnje, proširiti komunikacijske kanale i učiniti ih osjetljivijim na ovu problematiku.

Odlična tema za razgovor na panelu koji je otvoren u okviru Konferencije, a na kojem su učešće uzela istaknuta imena iz bh. resornog ministarstva, privredne komore, realnog sektora, ali i obrazovnih institicija.

Učesnici panela su, svako iz svog ugla i na svoj specifičan način, odgovarajući na pitanja moderatora, iznijeli problematiku koja dolazi do izražaja kada se otvori tema sprege između realnog sektora i obrazovnih ustanova.

Koliko god da je ideja dobra i progresivna, ona ne ispunjava svoju svrhu ako ostaje samo na nivou nauke i ako ne nalazi primjenu u realnom sektoru.

Razvoj IT sektora, kao najperspektivnije industrijske grane, kako na globalnom tržištu, tako i u BiH, otvara mogućnost mladim ljudima da iz Bosne i Hercegovine rade za svjetsko tržište i pri tome imaju mnogo veće zarade, nego što je to standard u zemlji. Na ovaj način se otvara put da se uspori, pa opcionalno i zaustavi odliv mozgova iz Bosne i Hercegovine, ali da bi se to uopće desilo moraju svi nivoi vlasti, od kantona, preko entiteta, do državnog nivoa, kroz izmjene i dopune zakona o obrazovanju i zapošljavanju mladih, stvoriti pogodnu klimu za razvoj IT industrije i to sebi staviti kao strateško opredjeljenje.

Bez mladih ljudi, bez inovativnosti i kreativnosti, nema prosperiteta ni razvoja privrede. A privreda mora biti otvorena da inovativne ideje, koje će značajno olakšati poslovanje, implementira u svoje procese.

Pozitivne primjere nalazimo u prerađivačkom sektoru, u kompanijama koje su izvozno orijentirane i koje ne bi mogle uspjeti u tržišnoj utrci, da nemaju jake razvojne timove unutar svojih kompanija, ali da ujedno ne koriste i eksternu pamet, odnosno svakodnevno prate trendove na globalnom tržištu i idu ukorak sa njima.

Realni sektor će se morati povezati sa akademskom zajednicom i to na način da se involvira jedno u drugo, odnosno da se izgrade čvrste veze, a to će se desiti kad država kroz svoje zakone «osvijesti» da su inovacije ključne za rast privrede. Naravno, zakoni se odnose na povećanje fondova za razvojne projekte, na koje bi kompanije mogle aplicirati i dodijeljena sredstva usmjeriti u razvoj koji bi rezultirao povećanjem obima poslovanja i povećanjem broja zaposlenih.

Dosta toga je u zadnjih nekoliko godina već učinjeno i napravljeni su pomaci u pozitivnom pravcu, ali ima još mnogo prostora za napredak i rast. Pravac kretanja bi mogao biti usmjeren ka onome što je svakako trend i spada u IV industrijsku revoluciju, a to je digitalizacija i razvoj IT industrije.

Predstavnici realnog sektora i akademske zajednice su, po ko zna koji put, rekli svoje, ostaje još da i zakonodavna i izvršna vlast shvate značaj inovacija koje moraju biti involvirane u privredu, te iz zaključaka koji itekako imaju težinu,  kreira ambijent  u kojem će sve ono što se u skaldu sa evidentno visokim kapacitetima želi i može napraviti, biti moguće i realizirati.

 

Piše: Dipl.oec.Adisa Tufo, poduzetnica