RAMAZAN – kakav se ne pamti…

RAMAZAN – kakav se ne pamti…

Prevrćem po prošlosti, po uspomenama. Nostalgična sam … Valjda smo svi u ovom Ramazanu preemotivni…

Ove stihove sam napisala nekad krajem ljeta osamdeste, prije skoro 40 godina. Imala sam tada malo manje od 14 godina.

U dvanaestoj godini, ničim izazvana i sigurna da je to uvijek postojalo negdje u meni, istinski sam počela vjerovati u Boga. A onda su se pokrenula intenzivna razmišljanja o životu, o smislu svega, o postojanju čovjeka … Od desete godine, pa sve dok nisam upoznala svog supruga, pisala sam uglavnom poeziju.

Ovi dječiji stihovi su vjerovatno nastali u nekom burnom trenutku, kad sam bila veoma uznemirena nečijom glupošću i svojeglavošću, a iz pristojnosti sam ostala mirna i nisma u tom momentu reagovala.  Tek po povratku u “svoj svijet”, na komadu papira sam zabilježila svoja razmišljanja.

To je bila godina u kojoj je umro Josop Broz Tito…

Hiljade i hiljde napisanih stihova ostali su na Vracama, iznad Grbavice, u stanu mojih roditelja.  Oni su iz našeg stana morali otići početkom aprila 1992. Bilježnice, kao i sve ostalo do čega su agresori došli je uništeno zauvijek, ali poneke (dječije) stihove pamtim… Noćas ih dijelim sa vama.

Ko si ti da zaustaviš maj?

Pitaš li se ikad gdje padaju zvijezde, gdje počinje svemir i gdje mu je kraj?

Pitaš li ikad gdje nestaje duša, ili ti možda duše i nemaš…

Gdje padaju zvijezde, dal’ se ikad pitaš…?

Razmišljaš li nekad o vremenu svom, o vremenu budućem i onom prije tvog, 

Vjeruješ li u Sudnji dan ili za te smrt stvarno znači kraj?

Razmišljaš li možda o vremenu svom…?

Djeluješ mi čovječe izgubljen u svemu, težiš nečemu a pojma nemaš čemu…

Nestane te kao što dana nestane; al’ dan se opet rodi, nikad ne prestane, 

A ti vjeruješ da ćeš nestat’ zauvijek…

Ko si ti da zaustaviš maj? Ko si ti da kažeš da je kraj?

Kad ne možeš ni sebe u želji zaustaviti; kad ne možeš ni svoja osjećanja slijediti, 

Pa kako misliš da zaustaviš maj…?

Kažeš da ptice dok umiru pjevaju, a one za života Boga slave. 

A kako ćemo mi umrijeti, hoćemo li pjevati ili ćemo plakati…?

Ptice bi nam možda i rekle, da govoriti znaju, dok “nestaju” zašto pjevaju…

Mi zvijezde gledamo dok padaju i ptice slušamo dok pjevaju, 

Vladare slijedimo dok vladaju i svemu se divimo kad mu dođe kraj, 

A ko je u stanju zaustaviti maj…?

Ko je u stanju presjeći bivanja, ko zna sva znanja?

Zastani i razmišljaj dugo, čovječe – moja tugo, 

Čovječe – ograničena uma, ne silazi sa ipravoga druma, 

Unesi u život barem malo imana – jer niko sem Allaha ne zaustavlja bivanja…

ADISATUFO.BA