Priča u nastavcima…

Priča u nastavcima…

(1.mart)

1990.godine, kad je osnovana Stranka Demokratske Akcije, u Općini Novo Sarajevo, potpisala sam pristupnicu i postala članica MOS-a. Imala sam oko 24 godine. Nikada do tada nisam bila članica niti ijedne političke partije (jedina opcija je bila KPJ). Vjerovala sam u Boga, a to se nije uklapalo sa pripadnošću Savezu Komunista. Nikad nisam bila licemjer, pa u javnosti pokazaivala jedno, a tajno činila drugo, kao što mnogi jesu. Mnogih, mnogih detalja iz tog vremena se sjećam, možda se jednom odlučim i knjigu napisati, toliko je priča u moj memoriji zabilježeno.

Ljudi su na različite načine prikrivali svoju religioznost, a javno (skoro isključivo radi napredovanja u karijeri) su bili ateisti.

Devedesete su bile prepune dešavanja u republikama oko BiH, koje nisam razumjela. Odrasla sam na Ćengić Vili, u “socijalističkoj” zgradi bez balkona, pored Miljacke. Pojam nacionalizam nisam poznavala, osim iz historije. Usko sam ga vezivala uz pojam fašizam.

Nikad nisma vjerovala da će biti rata. Te devedsete niko od običnih ljudi, na rat nije ni mislio. Ni 1991. ni pomisla nisam, pa ni ‘92. do Bajrama. One barikade i nemiri, daleko su mi bili od bilo kakve slutnje da bilo šta loše može da se desi. Ne, u Bosni ne… Moje članstvo u SDA nije imalo veze sa nacionalizmom. Imalo je veze sa izraženom ličnom nacionalnom i vjerskom pripadnošću, koju sam mogla javno da manifestujem. Ma ni do tada kod mene nije bilo tajno, ali je tada baš bilo javno. Čovjek ima potrebu da se ponosi svojim identitetom, a ne da ga prikriva. Poštovati i voljeti svoje, znači prihvatati i drugo i drugačije. Različitost je naše bogatstvo. Tjera nas da se upoznajemo, postajemo bliži, učimo jedni od drugih. Uči nas da imamo i da njegujemo vlastiti identitet i svjetonadzor i da shvatimo da nismo samo fizički ovdje. Ovdje, na planeti zemlji, smo prije svega dušom i vlastitom osobnošću prisutni.

Sama ideja referenduma, nije bila nešto što me je oduševljavalo. Generacija sam koja je jugoslovenstvo nosila u krvi. Titova pionirka, Titova omladinka. Ne znam da sam poslije nečije smrti plakala, kao poslije Titove. Ali nakon pucanja Jugoslavije, odcijepljenja Slovenije, pa Hrvatske, izrazitog srpskog nacionalizma  koji je bujao; veličanja ratnih zločinaca iz 2.svjetskog rata i svih onih prikrivenih i javnih prijetnji, ja sam sasvim svjesno i sigurna u svoju odluku, na referendumu rekla DA. Kao i hrvatski narod, pa i značajan broj drugih naroda u mojoj zemlji.

Lagala bih kad bih rekla da sam tada osuđivala bilo koga. Zbog bilo koje odluke. O politici nisam znala ništa, osim ono što smo učili iz udžbenika “marxizma” ali sam, kao i svi tih godina, pratila vijesti – naročito Yutel i sva dešavanja u cijelom regionu. BiH je postala nezavisna i veliki broj zemalja je gotovo trenutno priznao tu nezavisnost. Na sve se bilo spremno, osim na činjenicu da će početi masovni pokolji nad svima koji nisu pravoslavci, a najviše nad muslimanima. I kad je počelo, nisam vjerovala da se dešava. Ma nije niko.

Vraćam se na SDA.

To je bila jedina politička partija koja je okupljala Bošnjake. Imali smo Aliju, svg lidera, vođu. Dobroćudnog i karizmatičnog. Imali smo nešto ili nekoga, zbog čega ili koga smo hodali uspravno. Iz SDA su kasnije nastale mnoge probošnjačke stranke. Imali smo i druge. Harisa Silajdžića, Ejupa Ganića, Jovana Divjaka, Stjepana Kljujića, Miru Lazovića, Borisa Bogičevića, … ma da ne nabrajam. Bilo je patrota i insana, čija se imena nažalost rijetko spominju, ali su značila mnogo.  Ne znam zašto, ali valjda kako je to usađeno duboko u meni, moje opredjeljenje je bilo socijaldemokratsko. Ali uz dodatak, da uz sve te stavove mogu ispoljavati i svoju vjersku pripadnost i svoju religioznost. Nekako je SDA baš bila takva. Okupljala je ljude rasličitih svjetonadzora, bitno je bilo da su patrioti i da su za cjelovitu i nezavisnu BiH.

Period od aprila ‘92. do septembra ‘95. bih ovaj put preskočila. Bila sam u Sarajevu, ali ne u vojsci ni policiju, ni CZ-u, ni nigdje na linijama odbrane od agresije. Rodila sam kćerku, brinula se o porodici, kući; imala sam jako bolesnu svekrvu i jednostavno se moj lični agažman na tome završavao. Hrana, čist veš, briga o djetetu, svakrvi… Ostati živ i normalan, kao životna misija ili opredjeljenje, ne znam …

Agresija na BiH je okončana Dejtonom. Mislim da niko normalan iz BiH nije bio zadovoljan tim nesretnim Dejtonskim sporazumom, jer je verifikovao RS. Teritoriju natopljenu bošnjačkom krvlju. Teritoriju iz koje su protjerani ili su na njoj poklani Bošnjaci. Uglavnom Bošnjaci. To je nešto što teško ko može progutati. Meni nikad nije trebala linija razgraničenja sa pripadnicima pravoslavnog ili bilo kojeg drugog naroda. Ne znam zašto podjele na ove ili one. Ali pravoslavci i pa i rimokatolici, željeli su (i sada mnogi nažalost žele) da imaju te međe.

Jako primitivno i nepotrebno i necivilizacijski. Svijet ide naprije, a mi da se u ovoj maloj Bosni dijelimo na plemena i povlačimo granice jedni između drugih.
I mada je Alija jedan od potpisnika Dejtona i mada je svoj potpis opravdavao činjenicom da je u tom momentu samo bilo važno da prestane krvoproliće, a da će se sve ostalo rješavati politički – mnogo je Bosanaca i Hercegovaca koji su mislili drugačije.

****

17.mart

Korona nas je natjerala da zaboravimo sve drugo. Ne priča se nigdje o izbornoj godini, o političkoj nestabilnosti, ostavklama i smjeni kantonalne vlade. Nije više zanimljiva ni afera “Asim” niti sve ono što je društvene mreže (i naše misli) okupiralo svakodnevno zadnjih dana. Sad osim korone nema ništa. Sve drugo je blijeda vijest. Preko noći je sve stalo. 

Sad ne mogu ni da se bavim razmišljanjima o nekim prizemnim stvarima. U kućnoj sam samoizolaciji. Jako malo lično kontaktiram sa ljudima. Mogu da radim online, čitam knjige, družim se na društvenim režama. Mogu da pijem kafu u svojoj bašti, da uradim nešto u pčelinjaku ili plasteniku. Mogu da čitam ili pišem, da kuham… Svašta mogu. Ne treba mi ničega puno. Sve se svodi  na golo preživljavanje. Ima u ovome dobra za sve nas. Ako se budemo ponašali kao razumom obdareni. Naučićemo veoma važne, rekla bih najvažnije životne lekcije. “Čovjek snuje, dragi Bog olučuje… ” 

Svi moramo biti malo opušteniji, ne sekirati se zbog stvari na koje nemamo uticaja. Okrenuti se jedni prema drugima. Voljeti se, poštovati. 

Smatram da ovo sa “koronom” nije slučajno. Nisam pobornik “teorija zavjere” i ne mogu se time opterećivati, ali zbog gripe zaustaviti svijet, malo je prečudno. Ovo je uvod u nešto što će tek doći. Moj razum ne može da dokuči šta će to doći, ali civilizacija je ionako krenula putem samouništenja. I globalno, ali i indivudualno.

Društvo je isuviše potrošačko, ne misli se na okruženje u kojem živi čovjek, ne misli se ni na čovjeka koji radi i stvara nove vrijednosti. Sve se usmjerava u one i za one koji već imaju previše, a to što oni imaju – ne mogu za tri života potrošiti. Dalje ih sve vodi u perverzije po svakom pitanju i u svakom pogledu. Iskrenost je postala osobina koju imaju samo budale. Poštenje također. Ako si iskren i etičan, sa sažaljenjem te gledaju. Ne pripadaš tu. Ne pripadaš nigdje… Koliko god da imaš sposobnosti, koliko god da imaš znanja, koliko god da si karakteran, vrijedan i čestit, ako si iskren – ne uklapaš se, budala si, nisi za ovo vrijeme… 

Ako si ljigav, ako si u stanju i znaš dobro (čak može i manje dobro) da lažeš, ako si ulizica i bez karaktera, ako znaš da namjestiš osmjeh na lice, a da ti oče ostanu ledene, ako ti je srce hladno i baš te briga kako je svima onima oko tebe, ako je tebi ok – onda si dobar i uklapaš se u sve. Ako nemaš obraza ni stida – potaman si za ovo vrijeme…

Korona je morala da se desi…

I nije to kazna Božija. Milost je. Treba nekad stati i razmisliti o svemu. Ljudi umiru od gladi svaki dan. Umiru u ratovima koje nisu izazvali i za koje nisu krivi.  Hiljede i stotine hiljada i milioni onih nad kojima je učinjena nepravda podižu ruke prema nebu svaki dan. I mole… 

A ostatak svijeta živi u izobilju, ponaša se kao da s eništa ne dešava i nije ga briga… A samo smo praška u svemiru. 

Zastani svijete. Zamisli se nad sobom. Smrt ti je sakako neminovnost – ali šta ćeš sa životom, zapitaj se!!!