PRIČA O MOM HIDŽABU

PRIČA O MOM HIDŽABU

Trenutno smo u 2020. godini. Hidžab nosim od 2002. Kako ove godine punim 54 i nije to neki fascinantan broj. Pokrila sam se prilično kasno, ali bilo je iskreno i sa sveg srca i zaista Allaha radi.

Pišem za “Dnevnik jedne hidžabice”.

Nekoliko puta do sada, za potrebe nekih foruma ili portala, ispričala sam svoju priču o hidžabu, ali je svjesno sad pišem ponovo, jer nikad nije ista. Uvijek se sjetim nekih drugih detalja i ispričam je iz sasvim drugog ugla. Čovjek ni ne zna koliko pamti, dok ne počne da piše ili govori.

Moj život prije hidžaba

 Udata. Majka dvije kćerke. Zaposlena u porodičnoj firmi. Muž strog, posesivan. Živim život posvećen djeci i kućnim obavezama. Izlazim često sa mužem poslovno. On izlazi i sam, kaže da je poslovno. Ništa mi ne fali u materijalnom smislu. Djeca elhamdulillah zdrava, ja lijepa, mlada, muž me voli.

Sve te godine poslije agresije na BiH, borbe za opstanak i trke za nafakom, mene nisu sasvim ispunile zadovoljstvom. Imala sam sve, ali duhovno bila poluprazna.

Vjerovala sam u Boga, ali nisam bila zadovoljna sobom, odnosno svojim odnosom prema svojoj duhovnosti, vjeri, religioznosti… Željela sam praktikovati vjeru na način na koji sam smatrala da je ispravan. Već neko vrijeme sam strogo “čuvala” namaz, ali sam željela i hidžab. Tada u uslovima u kojima sam živjela, realizovati sve to, izgledalo je kao utopija.

Nekako sam se bojala, ako moj izgled govori jedno, a u četiri zida sam drugo, da sam licemjer. Na ulici sam nosila farmerke, maičice; jednostavno sam se () oblačila, bila kao i svi. Utapala se u masu. U kući sam voljela nositi odjeću u kojoj mogu obaviti namaz. Sasvim neprirodno i sasvim suprotno od onoga što radim sad.

Hidžab

 Ne mogu reći da sam se lomila. Znala sam šta želim. Ali je trebalo neko vrijeme da budem zaista čvrsta u odluci da počnem nositi maramu. Znala sam da (u tom slučaju) više nećemo ići na more. Do tada smo, svake godine poslije rata, odlazili na skupa ljetovanja u Italiju i Tursku. Mislim da smo jednom bili sa djecom i u Hrvatskoj. Usluga na moru u Hrvatskoj mi se ionako nije dopadala, mada je tamo more najljepše mirisalo, ali u Antaliji je sve bilo bajkovito i voljela sam ta naša luksuzna ljetovanja koja su trajala po 15 dana. A u Italiji i više.

Svjesno sam se (u mislima) odrekla i takvih putovanja i izlazaka i skupe garderobe. Ali voljela sam supruga i bilo me je “strah” da njega ne izgubim. Znala sam da me neće prihvatiti u “novom izdanju”. Zbog njega je postojala borba u meni i zbog njega nije moglo biti “preko noći”. Zbog njega se vrijedilo “potruditi” i uraditi sve na što mudriji i bezbolniji način.

Kad sam sa sobom svela sve račune i donijela konačnu odluku – saopćila sam je mužu. Naravno da je reagovao kako sam i pretpostavila. Glatko je odbio svaku pomisao na maramu. Nastavili smo živjeti isto i ja sam kroz (samo) 15 dana ponovila svoju želju da se pokrijem. I ponovo je isto reagovao, ali sam osjetila da je razmišljao o onome što sam mu rekla, jer je spominjao starost, hadž i neko buduće vrijeme kada ću moći nositi maramu, sad sam mlada i rano je.

Meni nije bilo rano, bila mi je trideset i šesta, znala sam da želim hidžab.

Uzdisala sam godinama za svakom ženom koju sam vidjela sa hidžabom. U mojim očima one su (tada) bile heroine. Nije mi bilo bitno da li su podvezane ili klasično pokrivene ili nose nikab, sve je to meni tada bilo isto. Simbol islama, koji ja nisam imala i ispunjenje Allahove naredbe, kojoj ja nisam odgovorila. One su bile velike, a ja mala i premala. Uopće je hidžab imao jednu veliku dimenziju u mojim očima.

Puno se dešavalo stvari u mom okruženju, koje su me konstantno podsjećale da mi treba hidžab. Ja sam u svemu vidjela neku asocijaciju. Sad mislim da to u biti i nije bilo tako i da sve te stvari i nisu imale taj značaj, ali valjda svako vodu na svoj mlin tjera, pa i ja te godine…

Poslije 15 dana sam (ponovo) “sjela” sa mužem i rekla mu da ću već sutra da stavim hidžab. I da je odluka konačna. Rekao je “ne možeš ti to tako odjednom, bez pitanja”. Rekla sam: “nije odjednom, pitala sam i znam tvoj odgovor, ali ja sam odluku donijela”. Rekao je: “ne”. Rekla sam: “dobro”. I naravno sutra ujutro kad sam krenula na pijacu, stavila sam maramu i nikad je do danas, nisam skinula. Elhamdulillah.

Borba za hidžab

 Nije to baš bila laka priča. Četiri mjeseca me je suprug potpuno ignorisao. U kući i na poslu. Pravio se da ne postojim. Nijednom me nije pozvao da idem negdje sa njim. Sve mu je smetalo. Ja najviše. A ja sam se četiri mjeseca trudila da budem “ko melek u ženskom suretu”. Nisam se svađala, nisam prigovarala, nisam se ljutila. Bila sam fina. Prefina. On šta god, ja kažem dobro. (inače nisam takva) Stvarno sam se osjećala feniomenalno i sve mi je bilo lako. Kao da lebdim. Neku sam nevjerovatnu snagu imala, ne znam to ni danas da objasnim.

Onda (poslije 4 mjeseca) muž mi kaže: “skini to s glave, ja to ne mogu”. Nije to rekao svađalačkim tonom, nije sa ljutnjom, nego onako blago, vidjela sam da se muči i da mu je teško. Razumjela sam. To je bilo za njega nešto sasvim novo. Napravila sam kafu i sjela. Dugo smo razgovarali. O svemu. Ne znam ni sama kako je došlo do toga da na kraju kaže: ”dobro, neka ostane”, ali je rekao… Prva bitka je dobijena, ali ne i rat. Ne, ne sa mužem. On je bio ok. Ja se sa mužem nisam borila. Bila sam svjesna sa kim se borim i zato sam se i dalje trudila da ugodim mužu, ne bih li pobijedila onoga koji je želio stati između nas. Dova je bila moje najjače oružije. Moja snaga. Molila sam Allaha swt, da uputi mog muža, jer jedino On to može. Koliko sam samo puta prostrla još jednu serdžadu za njega. I plakala i dovila i molila. I onda se desilo. Šest mjeseci nakon što sam stavila maramu i moj muž je prvi put pao Allahu swt na sedždu. I nikada od tog prvog sabaha koji sam ja predvodila, nije prestao obavljati namaz.

Sreća i iskušenja

 Valjda to dvoje mora zajedno. Bilo je više nego burno i jako teško. Prvo sam saznala da imam neke tumore u jetri i to me je pokosilo. Djeca mala, premala. Jako sam teško to sve doživjela i jako se teško nosila sa tim. Neko vrijeme. Svaka kontrola je bila dosta teška, neizvjesna. Svako malo – magnetna rezonansa, čekanje nalaza i moje veliko neznanje. Tada su me najviše boljele i plašile reakcije ljudi oko mene, koji su sve to sa mnom doživljavali tragično. Prestala sam pričati o bolesti i zdravlju, naučila živjeti sa tim i počela ponovo raditi ono što želim, a ne šta mi doktori ili bilo ko drugi, kaže da treba. U tom period se desilo da sam progutala i iglicu. Jednostavno sam je (kao i većina) stavila na usnu dok sam kačila drugu i naprosto je udahnula. Sve je to bilo u prvoj godini. Preživjela sam. Uspjeli su je izvaditi, stala je na samom ulazu u dušnik, falio je još milimetar. Milimetar do smrti. A poslije sam prestala da se bojim i prestala različita iskušenja sa zdravljem da brojim. Sve sam doživjela kao blagodat. Niko od nas ne zna kad će preseliti na ahiret, a samo rijetkima je dato da to i osvijeste. Ja jesam. Od tada dišem punim plućima i zaista živim ispunjen život. Ali valjalo je naučiti lekcije.

Danas

 Preskočiću puuuno godina. Onaj hadiskudsiji u kome se kaže: “Kad moj rob napravi prema meni jedan korak, ja prema njemu napravim deset, …” je zaista hak. Dokazano mojim životom. Svega sam se bila spremna odreći, a nisam morala ničega. Sve sam dobila i ljepše i bolje nego što sam ikad i pomislila da ću imati. I brak i život i imetak i putovanja. A sve ljepše nego prije i potpunije i sadržajnije. Elhamdulillah. Ništa ja to tražila nisam. A sve je došlo.

Danas imam (elhamdulillah) dvije odrasle kćerke, 22 i 27 godina. Starija je udata. Nosi maramu već deset godina. Živim u zaista lijepom braku sa svojim suprugom. Veoma smo bliski. Zajedno smo dva puta obavili hadždž. Puno smo putovali predhodnih godina, imali krasna i ljetovanja i zimovanja. Puno divnih putovanja i uspomena  na različite destinacije i puno druženja sa krasnim ljudima.

Sa hidžabom sam vozila bicikl godinama, naučila skijati i skijala, planinarila, desetak godina redovno trenirala (aerobic, fitness). Bavim se pčelarstvom već 11 godina, napisala sam knjigu i sa njom proputovala mnoge gradove i države.  Bila sam na mjestima za koje ni u snu nisma pomilila da ću očima vidjeti. Veoma sam uspješna u svom poslu. Dobila sam mnogo priznanja i nagrada za svoj rad i društveni aktivizam. Izdvojiće samo neke od njih: Uspješne žene BiH (Sarajevo, BiH); NajŽena 21.veka (Beograd, Srbija); Dama godine 2018 (Beograd, Srbija); Povelja: dolina kraljeva, vekova i jorgovana (Kopaonik, Srbija); Večernjakov pečat – Ponos BiH (Mostar, BiH); Priznanje Biznis lider održivog razvoja – finalist, UNDP; LadiesInAwards-Jedna drugoj smo podrška (Sarajevo, BiH); Stvaratelji za stoljeće(Dubrovnik, HR), Povelja za životno djelo Općine Ilidža (Ilidža, BiH).

U zadnjih nekoliko godina održala sam niz predavanja na mnogim značajnim kongresima i konferencijama u zemlji i u cijelom regionu. Istakla bih slijedeće: predavač na tribini “Naš nacionalni identitet” oktobar 2019. Prizren, Kosovo; 
Predavač na dvodnevnom seminaru: Kako uspjeti u poduzetništvu; april 2019. Sarajevo, BiH; Predavač na tribini “dr.Sulejman Mašović”, tema: Samopouzdanje-kluč uspjeha, april 2019. Zagreb, Hrvatska; Predavač na JEEP međunarodnoj naučno-stručnoj konferenciji “Evropski put-put uspjeha” 2019. Kopaonik, Srbija; Predavač na Konferenciji “Pouzdanost 2018”, LRC BIZ, Sarajevo, BiH; Predavač na 3.međunarodnoj konferenciji “Žene i točka 2018”, Otočac, Hrvatska; Predavač na 3. kongresu poduzetnica 2018 – Hrvatske i regije, Zagreb, Hrvatska; Predavač na Kongresu “500 poduzetnica” 2018, Ljubljanja, Slovenija; 
Predavač na Konferenciji “Biznis na štiklama” 2018, Novi Sad, Srbija; 
Predavač na 6. međunarednoj konfrenciji o ženskom poduzetništvu “Moć žene” 2018 , 
Podgorica, Crna Gora; 
Predavač (gostujuće predavanje) na Fakultetu za menadžment i poslovnu ekonomiju, tema 
“Izaberi uspjeh” 2018. Kiseljak, BiH; 
Predavač na Međunarodnom naučno-stručnom simpoziju “Ekonomski razvoj i preduzetništvo – perspektive i izazovi” 2017, Vlašić, Bosna i Hercegovina.

(još niz nepobrojanih predavanja, tibina, okruglih stolova, panela i slično)

Autorica sam i koautorica nekoliko stručnih radova, objavljenih u stručnim časopisima u zemlji i van nje.

Veoma sam često u medijima. Ne samo u BiH. Tih gostovanja je na desetine i stotine, na svim poznatim i nepoznatim televizijama, radio emisijama, podkastima, portalima, štampanim časopisima i dnevnim listovima. Odavno ne brojim.

Diplomirala sam na Fakultetu za menadžment i poslovnu ekonomiju, uskoro ću braniti i magistarski rad iz oblasti Poslovne psihologije. Završila sam Cambridge Business Academy i stekla naziv Certificiranog menadžera. Certificirani sam NLP master i certificirani life & business coach. Sve sam ove diplome i certifikate stekla sa hidžabom. Slikam, pišem, bavim se pomalo i kaligrafijom. Vlasnica sam i direktorica porodične kompanije, suvlasnica još jedne i predsjednica jedne nevladine organizacije. Pomalo i politički aktivna.

Da dalje ne nabrajam, mogla bih još. U ovih 18 godina, odkako nosim hidžab, smješten je najveći dio  mog života. I najsadržajniji. Smijela bih reći i najljepši. Neću i ne mogu reći da je to zbog hidžaba. Zbog mene je. Bila sam spremna da se bezuslovno borim za svoj san. Nisam tražila izgovor. Izgovore je uvijek lako naći. A ja sam našla način. To je bio moj korak. Moj mali korak ka Allahu swt. Sve ili ništa…

Kad me pitaju (a pitaju me) da li sam se ikada pokajala što sam se pokrila, moj odgovor je uvijek isti. Jesam!

Pokajala sam se i uvijek se kajem, što nisam hidžab počela nositi onda kada sam to prvi put poželjela. Sa četrnaest ili petnaest godina. Mnogih stvari bih pošteđena bila. Barem ja tako mislim.

Kako god, sad je on dio mene i molim Allaha swt, da ostane do mog preseljenja na bolji svijet.

Ipak, još nešto želim da kažem.

Odavno znam da pod hidžabom ne hodaju ni meleci ni svetice. Ni heroine. Ni neke posebne žene. Sve smo samo žene koje se manje ili više trude i koje griješe.

Odavno znam da hidžab nije jedinica mjere za iman. Ipak je sve u nama. Najvažnije je da smo iskrene i da želimo i drugim ženama, makar koliko i sebi.

Odavno za mene nisu žene sa maramom bolje od onih koje maramu ne nose. Niti sudim bilo kome. Svako zna svoje. I neka svako živi onako kako želi i kako može i kako misli da je živjeti najbolje…

Odavno znam da život nije lagan i da nije bajka. Nikome od nas. Ali sebi puno možemo olakšati, ako smo hrabre, odlučne, obrazovane. Ako se trudimo da u svakoj situaciji damo sebe i svoj maksimum. Bez kalkulacije.

E tek tad se vraća…

Ja sam Adisa Tufo, muslimanka, Bošnjakinja. Ponosna na svoj identitet, svoje porijeklo, svoju zemlju i svoju vjeru.

ADISATUFO.BA