Predstavljamo vam: Adisa Tufo, poduzetnica, majka, umjetnica…

Predstavljamo vam: Adisa Tufo, poduzetnica, majka, umjetnica…

Biti žena u bh. poslovnom svijetu je teško, biti uspješna žena u bh biznisu je još teže, a biti uspješna žena sa hidžabom, iznimno teško – zato smo kao motivaciju bh ženama, ali i kao izuzetno pozitivnu priču danas odlučili da vam predstavimo Adisu Tufo.

Sada već davne 1996. zajedno sa suprugom otvara privatnu firmu, a 2013. u okviru te firme pokreće novi projekat Hobby Art Centar.

Obzirom da ste uspješna poduzetnica, majka, supruga, koliko je teško biti uspješna pokrivena žena u BiH? Koliko ima predrasuda u bh društvu?

Neću komentarisati riječ „uspješna“ ni sama ne znam da li sam, jer toliko je toga što nisam uradila, ili jesam, ali je moglo i puno bolje. Biti žena u poslovnom okruženju i nositi hidžab, meni nije teško. Ustvari, ja o svom hidžabu i ne razmišljam, to je dio mene, dio moje osobenosti, dio moje ličnosti i jedini način da se osjećam kompletnom. Hidžab mi ne smeta ni u jednom segmentu mog života. Predrasuda u BH društvu ima, sve ih češće nalazim u pogledima ljudi, ali kad me upoznaju, to se ruši… Ja furam svoj fazon, živim svoj život, družim se sa svim ljudima dobre volje i ne razmišljam o predrasudama. Jednostavno me ne zanima kako me ko gleda… Prilično sam ters, pa ako mi neko po tom pitanju stane na žulj, beli će i upamtiti … (smijeh)

Adisa, koliko je teško i koliko odricanja zahtjeva biti uspješna poduzetnica u BiH?

Biti žena u svijetu biznisa, zaista nije lako, ali nije ni tako teško – kako to možda sa strane izgleda. Bitno je da posao koji obavljate raditi onako kako najbolje znate, bitno je biti kreativan, imati ideje i imati petlju pa ih i realizovati. Ljudi vas ne prihvataju na osnovu onoga što mislite ili govorite, nego na osnovu onoga što vide da radite. Odricanja ima, ali nikad na uštrb porodice. Cijela moja porodica radi sa mnom, tako da svakako puno vremena provodimo zajedno. Složni smo istrajni u nastojanju da ovo što radimo, radimo najbolje…

Dozvolite da se još kratko zadržimo na Hobby Art Centru, ali sa nešto drugačijeg aspekta, svjesni smo da živimo u svijetu brzog življenja, mlade generacije smartphone i tablete ne ispuštaju iz ruku, svaka je generacija čini mi se agresivnija i nestrpljivija, koliko taj način života ih uskraćuje da upoznaju različite kreativne oblasti u kojima bi možda bili dobri i koliko nas takav način života pravi kreativnim invalidima?

Hobby Art Centar je svojim nastankom, prije skoro tri godine, otvorio jednu novu stranicu u sferi kreativnih aktivnosti u našem gradu, ali i šire. Počeli smo sa propagiranjem kreativnosti kroz različite vrste okupacionih terapije, što je našlo odjeka u zajednici, ali još uvijek nedovoljno, u odnosu na Europu i šire. Organizovali smo na stotine kreativnih radionica za djecu i odrasle. Dopalo se i jednima i drugima. Ta priča se jako raširila i sve je više roditelja koji traže neki vid krativnost, kojim će uposliti svoju djecu i odmaknuti ih od elektronskih naprava. Smatram da će u budućnosti tih inicijativa biti sve više. Kroz kreativu, ljudi se opuštaju, usput prave veoma lijepe i korisne stvari, poklanjaju ih ili prodaju, imaju jak osjećaj da rade nešto korisno i dobro i na taj način jačaju vlastitu ličnost, ali i vlastito samopouzdanje.

Osim što vodite firmu, vi ste u uspješan pčelar i proizvodjač organskog povrća, odakle crpite snagu za sve ove poslove i aktivnosti i šta je to što vas pokreće? Odakle ljubav prema pčelarstvu?

To jeste dosta kompleksan posao, ali imam dobru ekipu i dosta dobre organizacijske sposobnosti, tako da sve funkcioniše, hvala Bogu. Ne znam odgovor na pitanje „odakle crpim snagu“ , ja sve ovo radim iz čistog zadovoljstva i ljubavi, ali i potrebe da uradim nešto korisno, kako za sebe i svoju porodicu, tako i za zajednicu …
Smatram da svi trebamo uzgajati neku biljku, da li cvijeće da ga gledamo ili paradajiz ili oboje, to neka svako odluči za sebe, ali je bitno da zasijemo neko sjeme, da gledamo kako ratste i kako prolazi i da razmišljamo o tome, … Za mene je to bitno. Pčelarstvo je moj najdraži hobi i zaista uživam u svojim košnicama. Već sedam godina sam pčelarka i mislim da ću to ostati do kraja života. Mene pčale ne umaraju. Moram reći da i u tom segmentu imam pomoć i podršku supruga. Bez njega ništa ne bi bilo isto. Pored ovih hobija, konstantno se edukujem i veoma sam aktivna i kroz NVO i u politici.

Često čujemo na ulici, u društvu, u gotovo svakom razgovoru kako u BiH nema posla, kako je situacija bez perspektivna itd, vi uspješno spajate nekoliko poslova i dokazujete da se i u BiH od svog rada može lijepo i dobro živjeti, trebaju nam pozitivne priče pozitivni primjeri, šta je to što je neki Vaš recept za uspjeh?

Recept za uspjeh? Odgovor je veoma lagan. Kod svakoga je isto… Nijedan se uspjeh ne dešava slušajno. Iza svakog stoji rad i upornost. Prvo je potrebno definisati svoje ciljeve, a onda osmisliti strategiju i krenuti. Put nije nikada lagan. Puno je prepreka, padova i podizanja, puno, puno rada i upornosti, puno ulaganja, cijena nikad nije mala. Ali isplati se. Veliko je zadovoljstvo okrenuti se iza sebe i ugledati rezultate svoga rada. Na bilo kom polju. Čovjek, šta god da radi, mora da radi sa strašću i entuzijazmom. Najmanje je bitno šta radite. Sa istim entuzijazmom treba prati prozore, raditi na nekom šalteru, biti veterinar ili voditi kompaniju. Rezultati sigurno neće izostati… Drugi dio pitanja je nezaposlenost. Nije na terenu baš isto kao u statistikama. U BH ima posla. Možda ne onakvog kakvo je proizvelo školstvo, ali uvijek se traže radnici. I nije ih lako naći. Ja zapošljavam ljude. Vjerujte da dolazim u različite situacije. Ljudi puno biraju poslove. Ima ljudi koji hoće da rade, ali ima i onih koji neće. Mislim da bi se i po tom pitanju trebala pokrenuti neka inicijativa u provođenju zakona. Za procvat sive ekonomije nisu krivi samo nesavjesni poslodavci, nego itekako i uposlenici, kojima često odgovara da njihovo uposlenje nije evidentirano, jer dobivaju neke beneficije sa druge strane. Stvarno sam nailazila na svašta, ali ne želim da nekim negativnim komentarima kvarim ovaj naš lijepi razgovor. Ostavićemo to za drugi put.

Osim što ste uspješna poduzetnica ujedno ste i supruga i majka dvije prekrasne djevojke koliko je porodica kao osnovna ćelija društva „zaslužna“ za Vaš uspjeh?

Već sam pomenula da je u mnoge moje aktivnosti uključen neko od članova moje porodice, zavisi od njihovih ličnih afiniteta. Ali nekako, to sve skupa postaje naša zajednička priča. Porodica je osnovna ćelija društva, i osnovni temelj funkcionisanja svakog pojedinca. Jako je važna za zdravu ličnost, ali i zdravu zajednicu. Moramo se svim snagamo odupirati pokušajima rušenja porodice, a time i destabilizaciji lokalne zajednice, jer ako to pukne, kao kula od karata, pada sve.. Onda bi malo šta imalo smisla.

Pokušavajući nekako obuhvatiti sve segmente koji Vas čine uspješnom nemoguće je ne spomenuti i edukaciju, iako ste evo skoro dvije decenije u biznisu, iza Vas je mnogo uspjeha, ali i sigurno loših dana Vi permanentno ulažete u edukaciju sebe,koliko je važna stalna edukacija?

Jako je važna. Bez edukacije čovjek stagnira. Zastupam koncept cjeloživotnog učenja i nije mi teško da se i sada edukujem i formalno i neformalno. To me nekako čini živom i iznutra mladom. Uvijek sam puno čitala, sad nažalost imam manje vremena da čitam romane, ali stignem da čitam stručnu literaturu iz oblasti menadžmenta, poduzetništva, liderstva, te motivacijeske bestsellere. Volim knjige i moja privatna biblioteka je zaista velika.

Nekako kao logično pitanje nadovezuje se pitanje dijeljenja znanja, živimo u vremenu kad se ljudi sve više zatvaraju i sve manje komuniciraju koliko vi dijelite ono što znate kako biste drugima olakšali, naučili ih i podstakli da budu bolji?

Nije mi teško održati neko predavanje, čak i organizovati neki event, promociju knjige, seminar, okrugli sto i slično. Volim da komuniciram sa ljudima, naročito sa ženama i omladinom. Smatram da je to područije gdje trebamo puno uložiti i raditi na afirmaciji i jednih i drugih. Smatram da su često nepravedno te skupine marginalizirane. I jednima i drugima fali samopouzdanja da ostvare sve svoje snove. Granice su samo u ljudskim glavama, čovjeka je dragi Bog stvorio zaista sa velikim potencijalom i taj potencijal se treba iskoristiti. Mislim da u ovoj zemlji postoje šanse za uspjeh, samo put do njih treba pronaći i iskoristiti to na najbolji način.

Ne želeći upasti u zamku ružičaste priče u kojoj je sve divno i bajno recite nam kako se Vi nosite sa lošim danima, ono kad Vam jednostavno ništa ne ide od ruke?

Ostanem u krevetu. Čitam knjigu. Odem u prirodu. Šutim… Uglavnom kad sam „out“ volim biti sama. Svi imamo loše dane, najvažnije je da na vrijeme naučimo da će ti dani otići, onako kako su i došli.

Koliko Vam je vjera pomogla da prevladate loše trenutke i neke teške situacije?

Najviše… Uputa je moje najveće bogatstvo. I niko ne može imati veće blago na Dunjaluku. Vjera me uči istinskim vrijednostima i uključena je u svaki segment mog života. Ne mogu reći da je vjera moja privatna stvar, ona je sastavni dio mog života i ja je manifestujem svojim postojanjem. Čovjek vjernik se nikad neće uzdići iznad drugih, nikad neće sebe smatrati boljim od drugih, neće drugima činiti ono što ne bi volio da neko učini njemu i stalno će biti svjestan da se sve piše i da će jednom za sve svoje postupke odgovarati. Bez vjere u sebi, nikad ne bih bila ovo što jesam.

I za kraj koja je Vaša poruka, savjet , sugestija koju biste uputili našim čitateljima?

Ono što stalno ponavljam svojoj djeci je da uče, da rade, da se trude, da budu ambiciozni, da stalno uče i čitaju, da žive svoje snove, da pomažu drugima, da budu od koristi zajednici i da se nikad, baš nikad ne ohole… To isto bih poručila svima…

Za Akos.ba razgovarala: Velida Olovčić