Stvarno je ova Corona čudo, mislim sva ova situacija u vezi nje i karantin i sve ovo što se dešava. Neprirodno. Ne pratim vijesti (uglavnom); dobro, virnem ponekad na  poneki portal, … ali stvarno izbjegavam. Vijesti su uglavnom negativne i ne želim da se trujem nepotrebnim informacijama. Pokušavam ostati normalna. Pokušavam…

E sad ne bih baš znala da objasnim da li se smatra normalnim, kad se u ovim godinama čovjek sjeti pjesme koju je pisao u srednjoj školi…

Puno sam čitala i puuuno pisala poeziju. Baš puno. I voljela sam da je govorim. I sebi i pred publikom. Uz gitaru ili bez nje…

Nekada Puškina, nekada Jesenjina, nekada Ujevića i ine pjesnike popularne tih godina. Ali najviše sam voljela da govorim svoju poeziju. I ljudi su voljeli da je slušaju. Imala sam na hiljade i hiljde napisanih stihova. Sad mi ej žao što to sve nisma sačuvala i objavila. Smao je ponešto u memoriji ostalo.

Jednu od tih  mojih, “lafo dubokoumnih” tinejdžerskih pjesmica, podijeliću ovdje sa vama, pa kud puklo da puklo …

NADA

Nada se noćas iz mrtvila rađa

Nebrojene sjenke obnavljaju dušu

A kome da poklonim ove snove sada

Da li noćas vrijedi da se nadam…?

 

Možda je sve kao uvijek lažno

Vjerovatno opet, nemam kome reći

Uzvišena vjera ka nebu me nosi

A da li postoji put ka sreći…?

 

Umrtvljena duša gladno snove grabi

Bezbroj vrućih želja vuku me sve dalje 

Čežnja je sve kraća i kraća 

I stvarnost uvijek na staro se vraća…

 

Kada  će napokon sve ovo da stane 

Hoće li vrijeme prestati da traje

Pitanja bez smisla odvlače me dalje 

A stvarnost, pred zoru, ne daruje znanja…

 

Ničeg nema da probije led

Nema pravog sunca da osvijetli tamu 

Lažna svjetlost rastjeruje maglu 

I iznova me zatiče i budnu i samu…

 

Umrtvljena duša gladno snove grabi

Bezbroj vrućih želja vuku me sve dalje 

Čežnja je sve kraća i kraća 

I stvarnost uvijek na staro se vraća

A umrtvljena duša, gladno snove grabi…

(Sarajevo, 1984.)