Stvarno je ova Corona čudo, mislim sva ova situacija u vezi nje i karantin i sve ovo što se dešava. Neprirodno. Ne pratim vijesti (uglavnom); dobro, virnem ponekad na poneki portal, … ali stvarno izbjegavam. Vijesti su uglavnom negativne i ne želim da se trujem nepotrebnim informacijama. Pokušavam ostati normalna. Pokušavam…
E sad ne bih baš znala da objasnim da li se smatra normalnim, kad se u ovim godinama čovjek sjeti pjesme koju je pisao u srednjoj školi…
Puno sam čitala i puuuno pisala poeziju. Baš puno. I voljela sam da je govorim. I sebi i pred publikom. Uz gitaru ili bez nje…
Nekada Puškina, nekada Jesenjina, nekada Ujevića i ine pjesnike popularne tih godina. Ali najviše sam voljela da govorim svoju poeziju. I ljudi su voljeli da je slušaju. Imala sam na hiljade i hiljde napisanih stihova. Sad mi ej žao što to sve nisma sačuvala i objavila. Smao je ponešto u memoriji ostalo.
Jednu od tih mojih, “lafo dubokoumnih” tinejdžerskih pjesmica, podijeliću ovdje sa vama, pa kud puklo da puklo …
NADA
Nada se noćas iz mrtvila rađa
Nebrojene sjenke obnavljaju dušu
A kome da poklonim ove snove sada
Da li noćas vrijedi da se nadam…?
Možda je sve kao uvijek lažno
Vjerovatno opet, nemam kome reći
Uzvišena vjera ka nebu me nosi
A da li postoji put ka sreći…?
Umrtvljena duša gladno snove grabi
Bezbroj vrućih želja vuku me sve dalje
Čežnja je sve kraća i kraća
I stvarnost uvijek na staro se vraća…
Kada će napokon sve ovo da stane
Hoće li vrijeme prestati da traje
Pitanja bez smisla odvlače me dalje
A stvarnost, pred zoru, ne daruje znanja…
Ničeg nema da probije led
Nema pravog sunca da osvijetli tamu
Lažna svjetlost rastjeruje maglu
I iznova me zatiče i budnu i samu…
Umrtvljena duša gladno snove grabi
Bezbroj vrućih želja vuku me sve dalje
Čežnja je sve kraća i kraća
I stvarnost uvijek na staro se vraća
A umrtvljena duša, gladno snove grabi…
(Sarajevo, 1984.)