OVO LJETO JE PREBRZO PROŠLO…

OVO LJETO JE PREBRZO PROŠLO…

Ovo ljeto je prebrzo prošlo. Čini  se da, kako sam starija, vrijeme sve brže prolazi. Niti više znam kad svane, ni kada se smrkne. Sad ponedeljak, sad petak. Vikend kako dođe, tako i prođe. Onda opet… Koliko god da je moj život ispunjen porodicom, poslom, čitanjem,  druženjima, putovanjima, te naoko djeluje kao jako bogat i sadržajan, opet je meni  vremena premalo za sve ono što bih željela još da napravim i da stignem… Da li postajem megaloman. Osjećam ja veoma dobro da se sa godinama mijenjam. I mada ne dam reći da je godina puno i da polako starim, ove bore oko očiju sakriti ne mogu. Godine svjedoči i koža na rukama, pokoja sijeda u kosi i nekoliko tamnih mrlja na nadlanicama i koji kilogram više oko struka, a sve to zajedno se mojim životom zove.

Ovo mi je ljeto prebrzo prošlo. Oktobar je donio kiše i pad temperature, natjerao da zatvaramo prozore i vrata. Kafa se prestala piti u avliji. Već smo počeli grijanje paliti. Gomile žutog lišća svjedoče prolaznost svega, dani su kraći, noći duže i tamnije, zrak miriše na magle, na kisele paprike, ajvar i sok od drenjka. U svakoj kući dunje na stolu, kao nekad na naninom ormaru, mirišu i podsjećaju na neko vrijeme prošlo i na drage ljude kojih više nema…

Meni je ljeto prebrzo prošlo. Bilo je lijepo, dugo i toplo. Ispunjeno ljubavlju i lijepim trenutcima. Pišem ovo da zapamtim i da se Bogu zahvalim na svakom danu i svakom satu, na svakom trenu koji je tako intenzivno doživljen i ljubavlju ispunjen.  

Sad sve intenzivnije doživljavam. I dane i noći i godišnja doba. I godine. Nisam prestala da ih brojim. Ja ih volim. I s ponosom ističem koliko ih je. One su protkane mojim iskustvom, srećama i tugama, smijehom i suzama, nadama i razočarenjima, usponima i padovima. Sve me je to načinilo ovom današnjom.

Juni, juli, avgust, septembar. Sva ova četiri mjeseca ja u ljeto utrpam. Da je duže. Ukradem malo od proljeća, malo od jeseni – pa razvučem da ga ima više.

Ne žalim se ja ni na žuto lišće, ni na kiše, ni na zimu što steže; i zašto bih kad je lijepo i kad kiša pada i kad vjetrovi duvaju. A neka i snjegova. Ništa ljepše nema nego kad crvenih nosića i promrzlih prstiju, zamotani u vunu i krzna, pretrčimo kroz neočišćeno dvorište, a u snijegu ostane trag. Pa onako sa snijegom na kapi i čizmama, polusmrznuti upanemo u kuću. A soba topla, vatra u kaminu pucketa i sve miriše na domaći hljeb, vruću čorbu i sigurnost.

Ipak, ovo ljeto je bilo drugačije, mirisalo drugačije ili sam ja drugačija postala. I biće da sam ja.  

Ne žalim ja za toplim danima i vrelim noćima, ne žalim ja ni za čim što je prošlo, nego eto, pišući redove ove, želim da još malo potraje, barem u meni, to ljeto kojeg više nema i koje i kad se vrati nekog narednog juna, više nikada neće biti isto. Ni mi nećemo biti isti. Ni moje ni tvoje ruke, ni usne, ni sjaj u očima, nikada više neće biti ovakve. Jednostavno želim da zapamtim…