(NE) ŠUTI

(NE) ŠUTI

Danas sam imala “veoma zanimljiv” razgovor sa jednim potencijalnim kupcem.

Čovjek se javio, mada je nedjelja i pitao kako može nabaviti neku robu od nas i kakvi su uslovi za distributere.

Vani je bila kiša, nedjeljni dan  i odmor za laptopom, … nisam ga pustila da čeka ponedjeljak. Sve sam detaljno objasnila. Maloprodajna cijena je zadata, on ima toliki i toliki rabat jer uzima na veliko. Biće mu fakturisano i on će bezgotovinski izvršiti uplatu i preuzeti robu. Ali neee… On ne plaća bezgotovinski. Plaća kešom. Ok, rekla sam , onda ćete kupiti u maloprodaji, ali pošto uzimate veću količinu, odobrićemo vam ipak neki rabat i to je to.

Onako u čudu buljim u destkop i nedade mi đavo mira, pa ga ponovo pitam kako mu se isplati da tako radi, mislim ipak uzima za radnju, bolje mu je da kupi sa PDV fakturom, jer mu je PDV odbitni i zarada veća.

On jako brzo odgovara: «Ja sam iz Zavidovića, nije to bona kod nas k'o tamo u Sarajevu. Eto mene za koji dan po robu…»

I dalje gledam u destkop i čitam već nekoliko puta ista slova. Pitam se kakav li je to zakon u Zavidovićima i kako se to tamo posluje, pa PDV nije bitan.  Da li se uopće bez pravne države i bez zakona koji se poštuju, može ići naprijed. Da li su ljudi svjesni da ne varaju državu nego sebe. Da li će ikada doći vrijeme u Bosni (i Hercegovini) da ljudi plaćaju poreze jer im je svijest razvijena, a ne zato što će neko da ih kazni. Da li smo uopće svjesni da je ovo naša zemlja.

Toliko se kalkuliše sa stopom nezaposlenosti, a odgovorno tvrdim da ljudi neće da rade. Imala sam nekoliko puta situaciju da kandidat za posao dođe na informativni razgovor i kad kažem da će biti zaposlen, traži da radi neprijavljen iz nekih svojih razloga. Naravno da na takvo nešto ne mogu da pristanem. Ali taj čovjek je kod Zavoda za zapošljavanje prijavljen kao nezaposlen, a sigurno radi kod nekoga ko je pristao na njegov «uslov».

Dalje, naši radnici često borave na gradilištima i nekoliko puta se desilo da se iznenada pojavi inspekcija.  Gradilište u trenu ostane bez radnika, desetine i desetine ih skače sa prozora i krije se okolo sve dok «opasnost ne prođe». Takozvani nezaposleni…

Stalno se žalimo na državu koje skoro pa da i nema, na državni troglavi aparat koji jedva funkcioniše. Zašto se ne zapitamo zašto nam se to dešava. Zašto ne zavirimo unutra i ne pogledamo šta to sve u sebi nosimo. Kakvi smo to pa bolje nismo zaslužili. Sve se sa razlogom dešava. Ali ako smo nezadovoljni i želimo mijenjati svijet, moramo krenuti od sebe. Kakav narod, takve mu i vođe…