Naučila je…

Naučila je…

Naučila je odavno da mora voljeti i poštovati sebe.

Ne može se pohvaliti da je to oduvijek znala. U mladosti je bilo perioda kad je bila nesigurna i tiha i činilo joj se: nikada dovoljno dobra… U mladosti…

Odavno su sijede u njenoj kosi, odavno joj ruke i pokoja bora na licu odaju godine, ali sjaj u očima je još onaj stari, mladalački i razlika između one prijašnje i ove sadašje je u činjenici da sada sebe jako, jako voli. I to baš ovakvu nesavršenu i iskrenu. Čak i ne misli da mora biti svima dobra… Sad je dovoljno da ima podršku supruga, djece, roditelja, braće, onih najbližih i najdražih… Drugima se daje onoliko koliko mogu da podnesu njenu surovu iskrenost i nepresušnu ljubav za sve ljude. Zna da nije lako sa njom ni drugovati ni raditi, ali svakoga dana sve joj više ljudi vjeruje i svakoga dana sve više ljudi želi da je upozna, da joj ispriča svoju životnu priču, zatraži savjet…

Onoliko koliko može sa svima se druži, razgovara, posavjetuje i savjet primi, nikada se ne štedeći… Sanja svoje snove i živi ih. Istovremeno. Prepliću se i nekada ni sama ne zna da li sanja ili je sve java.

Ljudi ne moraju biti nužno zlobni, zavidni i oholi. Ne moraju, ali jesu često. I nekada je takne… Nekada. Mada najčešće ne. Samo kad puno voli i kada se puno da. Onda zaboli.
Zaboli, ali ne traje dugo…

Okrene se oko sebe i vidi da je na ovom svijetu još toliko ljudi koje nije upoznala, još toliko knjiga koje nije pročitala, još toliko mirisa koje nije udahnula, toliko nepoznatih puteva kojima nije prošetala…

Ne traje dugo, jer sutra je novi dan i novi razlozi sa sreću, za smijeh i za suze… Neka i suza. I one su znak da smo samo ljudi, obični, nesavršeni, neiskvareni, iskreni…

Neka i suza. I date su običnim smrtnicima, ljudima svjesnim svoje prolaznosti, svoje nesavršenosti, svoje ljudskosti i vječnog traganja za sličnim…

Korača tako, jedna obična žena, ovim svijetom… Svakom svojom borom i svakom sijedom svjedoči da je vremena sve manje i da ga ne želi dati pogrešnim ljudima… Možda ona još traga za nekim iskrenim i nepatvorenim pogledom, dječijim osmjehom i onim starim nedosanjanim snovima… Možda, a možda i ne…