My Story No.9

My Story No.9

Da li je uopće moguće umoriti se od negativnih komentara, jezika mržnje, ljubomore, neodobravanja i vječitog kontriranja baš svemu što se dešava… Da li je moguće, unutar lokalne zajednice, jednog grada, mahale… Da li je uopšte moguće skinuti sive naočale, nabaciti neke tople ružičaste boje i sa malo više optimizma gledati u današnji i sutrašnji dan…? Samo se prošlost ne može promjeniti, na sve drugo se može uticati…

Da li je moguće da ulogu vječitog posmatrača, kritičara i kontraša, zamjenimo sa ulogom aktiviste, optimiste i entuzijaste…? Kada ćemo shvatiti da postoje ljudi “koji i preko brda vide”, takozvani vizionari, neimari, pregaoci, … Njihovi potezi mnogima nekad i nisu jasni. Oni se ne trude da ugode onima iznad sebe, oni se ne trude ni sebi da ugode, prosto rade ono što moraju i kako moraju – ne umiju drugačije… Nikad nisu omiljeni, ni paženi, ni maženi, ali kad vrijeme prođe, uđu i historiju i jedino se sa vremenske distance mogu ocijeniti njihovi potezi … Tada se sve kockice poslože i tek tada se oni, koji ne vide puno dalje od nosa, izmaknu i pogledaju kompletan horizont. Za njih lično često bude kasno, svoja imena ostaviše uprljana i umrljana ishitrenim reakcijama i svojim poganim jezikom.

A meleci nikad ne odmaraju, svaka reakcija ostaje zapisana …