My Story No.20

My Story No.20

5.septembar, moj pedeseti rođendan.
Nekako je sve bilo unaprijed poredano.
Svaki rođendan bilo koga od nas četvero, izađemo negdje na večeru, poklonimo jedni drugima neku sitnicu, zezamo se , smijemo, volimo, na taj način iznova jedni drugima pokazujemo koliko smo vezani i bitni i najvažniji… Volim te naše male rituale, koji se i bez rođendana ponavljaju kroz razne životne situacije, predstavljaju naše male radosti… Zajedno smo i odavno smo naučili djeliti sve lijepe i one manje lijepe trenutke…
Bio je 5.septembar . Ne sjećam se koji dan, možda nije ni godina važna, nije toliko bitno ni što sam tog dana napunila 50. U društvu onih koje najviše volim bila sam mlada i voljena i sretna i ništa drugo nije bilo bitno.
Muž i starija kćerka su me obradovili uobičajenim poklonima, a moja mlađa kćer je ustala i onako teatralno, u njenom stilu, izvadila svoj poklon. U prvi mah sam pomislila da je knjiga, zna da volim da čitam i da će me to posebno obradovati, ali po nekim njenim gestovima osjetila sam da je taj poklon značio puno više.
I značio je…
Bordo korice, predivno izrađene, kožni uvez, sve je djelovalo jako luksuzno i lijepo, a kad sam zavirila unutra, jednostavno nisam mogla vjerovati… To je bila jedna potpuno personalizovana agenda… Svaka stranica je bila rukom ispisana, cijela jedna godina kockica. Svaka sedmica je imala svoju motivirajuću poruku, nešto što ja volim, nešto u čemu se prepoznajem. Sve iscrtano, ispisno krasnopisom i ostavljeno puno mjesta gdje ja mogu da upisujem svoje planove, ideje, važne sastanke, obaveze,… Uredno kopirane, lijepo izrezane i polijepljene neke naše zajedničke fotografije, na kojima su ovjekoječeni naši najljepši zajednički trenutci… Cijela jedna knjiga posvećena samo meni.
Bože… Koliko je trebalo vremena da se ova knjiga ovako ispiše, ove linije ovako iscrtaju, sve ove izreke pronađu i ne budu tek tako nabacane, nego svaka duboko vezana za mnoge faze iz moga života… Bože, hvala ti … Hvala ti na ovakvoj kćerci, hvala ti na divnim kćerima, na njihovom ocu, hvala ti na svim našim zajedničkim trenutcima koji se broje i kad nismo skupa…
Taj poklon me vratio u vrijeme pisanja, u vrijeme spomenara i dnevnika, u vrijeme iščekivanja poštara… U to vrijeme nije bilo sms poruka, vibera, whatsupa, mailova, … Sve se dešavalo sporije.
Ispisivala sam svaki dio bijelog papira, lijepila pažljivo izrezane slikice, šarene trakice, pisala stihove, crtala poljupce… Svi ti dnevnici više nisu sa mnom, pokopao ih je rat, u ratu smo morali pobjeći iz stana i ostaviti sve… Sve uspomene…
Sad opet hoću da pišem. I opet želim da pišem, jer nekako na papiru sve duže traje, sve se duže čuva, sve vrijedi više… Kao da se kleše, zato što je sporije i teže…
Hvala ti, kćeri moja, na svim trenutcima koje si potrošila u silnoj želji da me obraduješ i da mi pokloniš nešto što nikad niko nije…
Hvala Allahu na divnoj porodici. Hvala Mu na svakom trenutku koji smo preoveli i koje ćemo provesti zajedno.
Molim Allaha dž.š. da budemo od onih sa kojima je On zadovoljan. Amin.