My Story No.14

My Story No.14

Živjeli smo u dvosobnom stanu na Ćengić Vili, nas petero, mama ,babo , braća i ja. U bezličnoj zgradi bez lifta. Zgradi koju i sada sanjam ponekad, jer miriše na djetinstvo… Tada se drugačije živjelo. Puno nam je manje bilo dostupno, nego današnjoj djeci. Odrastali smo sporije i jeli zdravije. Imali smo malenu kuhinju. Zvala se niša. Sa žutim paravanom. Sjećam se svakog detalja u njoj. Mama je radila u Energoinvestu, ali se svaki trenutak koji smo provodili zajedno, trudila da nas obraduje sa nečim ukusnim. Nikad moja hrana, niti bilo čija, ne miriše tako kao njena… Njena hrana je mirisala na sreću. Ali poslijedica te žurbe i stalnog „kuhanja“ bila je: ne baš tako uredna kuhinja, poneko okrnjeno posuđe, sudoper nikad uglancan i šporet uviijek sa tragovima nekog jela… Kanta za smeće je bila stalno zatrpana, a put do kontejnera (obaveza nas djece), sa petog sprata, nimalo lagan. Braća i ja smo se naravno puno družili sa komšijskom djecom i ulazili u njihove stanove. Kod većine su šporeti i sudoperi bili uglancani. Djeca ih nisu smjela doticati. Oni nisu, poput nas, imali odvojenu sarmu, u šerpici od vegete , da podrgiju za ručak, mazali su paštetu. Imali su savršenu kuhinju i nesavršen obrok. Njihovim se bezprijekornim kuhinjama nije imalo šta prigovoriti. Bile su salonske. Nama su naravno, te kuhinje i paštete, uvijek izgledale ljepše od onoga što smo mi imali. Danas, kad se osvrnem četrdeset godina unazad, znam da je naša kuhinja bila život i značila život. Značila borbu jedne zaposlene majke da svojoj djeci omogući zdrave obroke i zdravo odrastanje…

**** Politika. I opet ista priča. Jedna nesavršena sredina u kojoj je sve moguće i kojoj se uvijek nešto dešava. Gdje ljudi koji nešto rade i griješe. Oni koji puno rade, uvjek nešto moraju i zaprljati… Gdje se sigurno nađe i nečega što nevalja, ponešto prljavo i netipično. Sigurna sam da ima svega… Ali zamiriše iz te avlije i toliko slatkih kiflica i gurabija, baklava i hurmašica, zamirišu onako bošnjačke ili bosanske duše po mahalama i zanjišu se zeleni paravani, pa sve skupa opet, zamiriše na sreću…. Jednom će se, sve to, zvati “čežnja” …