Marisa Bellisario

Marisa Bellisario

Marisa je rođena 1935. godine u Cevi, malom selu u provinciji Cuneo, Italija. Diplomirala je ekonomiju na Univerzitetu u Torinu.

Njena avantura u svijetu novih tehnologija započela je poslom u Odjeljenju elektronike Olivetti. 1959. godine Franco Tato joj je ponudio posao u Milanu u kompjuterskom svijetu, u vrijeme neistraženog svemira i za nerazumno hrabre.

Bio je to prvi u nizu izazova koji je, kao poduzetna žena, odlučila prihvatiti. 1963. godine Olivetti se ujedinio s Bullom, a još ranije 1964. nadolazeća kriza, u odjelu elektronike, kulminirala je prodajom General Electricu. Za Marisu Bellisario ovo je bio početak njenog proboja na međunarodno tržište.

1965. godine otputovala je prvi put u New York, gdje je ubrzo dobila i priznanje za svoje menadžerske vještine.

Odlučnost, sposobnosti i stručnost, zajedno s iskustvom stečenim na međunarodnom nivou, čine je neospornim vođom Honeywella. Imala je sjajnu karijeru da je u januaru 1979. imenovana za predsjednicu Olivetti korporacije Amerike, položaj koji je održala do 1981. godine, nakon čega se vratila u Italiju da preuzme Italtelove uzde.

Tih godina Italtel je prolazio kroz fazu akutne recesije: bila je to ogromna kompanija koja je imala više od 30.000 zaposlenika i 30 elektromehaničkih kompanija koje su bile zastarjele i koje su se suočavale s ozbiljnim gubicima. Kao izvršni direktor, Marisa je morala donijeti hrabre, teške i dalekosežne odluke.

Bio je to težak zadatak obzirom da su sindikati bili protiv nje, skeptični u vezi njenog plana restrukturiranja. Za medije je to bila žena odabrana da bi pad korporacije bio blaži. Jedini koji joj je vjerovao i pružio joj podršku bio je bivši državni ministar Gianni De Michelis.

Međutim, nije posustala i nije pogriješila: Marisa je uspjela transformaciju korporacije, različitih i brojnih postrojenja, pretvoriti u modernu, dinamičnu i inovativnu elektronsku kompaniju.

Zamijenila je 180 od preko 300 rukovodilaca, započela je inovativne projekte koji su izazvali zanimanje za tržište Sjedinjenih Američkih Država, a za tri godine uspjela je u nemogućoj misiji pretvoriti budžet Italtela isplativim, s prometom od 1,3 triliona lira.

Marisa je bila jasna rukovoditeljska priča o uspjehu koja je zapisana u priručnicima ekonomije kao primjer restrukturiranja javne firme. Zbog svojih postignuća dobila je nagradu za menadžera 1986. godine.

To prepoznavanje nije bilo olakšica za Marisu koja se i dalje morala boriti u korporativnom svijetu protiv ukorjenjenih predrasuda. Na primjer, sporazum o spajanju Italtela i Teletre, kompanije FIAT u toj industriji, rezultiralo je Telitom koja postaje velika italijanska telekomunikacijska kompanija.

Međutim, dogovor je otkazan jer Fiat nije želio dati glavnu ulogu izvršnog direktora ženi. Ova kratkovidnost zaustavila je rast italijanskog telekomunikacijskog sektora, koji je uz Telit mogao imati važnu ulogu na međunarodnoj sceni.

Takva nepovoljna situacija, predstavljala je i prepreku u karijeri Marise Bellisario. Karijeru je gradila samostalno, odbijala kompromis i moćne igre, prilagođavanja i lažna rješenja. Rasla je i jačala u okruženju bogato ljudima poput Adriana Olivettija, Brune Visentinija, Carla De Benedettija, Romana Prodija i Cesare Romitija. Marisa Bellisario pokazala je kako žena, anđeoskog izgleda, ali s željeznom šakom, može biti autentični tumač pobjedničke sudbine.

Karijeru u svijetu telekomunikacija i informacionih tehnologija vidjela je kao “budućnost nacija” s međunarodnim obimom, istaknutu njenim nevjerojatnim uvidom i predviđanjem kad je pisala o “otkriću dvadeset godina prije nego sami ekonomisti i stručnjaci da kompanija mora biti međunarodna”.

“Sama sam i počinjem od nule: to je moj poziv”, napisala je jednom, i odnosi se na jednu od njenih novih menadžerskih avantura. Ovo je poruka da svaka žena, ako je odlučna i hrabra, smjela i sposobna da slijedi svoje ambicije, može postići bilo koji cilj u životu i na poslu.

U svojoj autobiografskoj knjizi izražava žaljenje što nije učinila više za žene: “Nisam živjela kao protagonista feminizma u svojim najtoplijim godinama”, rekla je. Zapravo, kada je počinjala rad u Italtelu, žene koje su diplomirale činile su samo 5%, ali za nekoliko godina, zahvaljujući njoj, procenat je porastao na 27%.

Tokom karijere je izabrala da bude dio Nacionalne komisije za ravnopravnost između muškaraca i žena, osnovane 1984. godine. od tadašnjeg premijera Bettino Craxija i predsjedavajućeg Elena Marinuccija.

Odabrala je Predsjedništvo Odjela za nove tehnologije, ostavljajući dokument koji poziva na studije, istraživanje i inovacije, jer je, kako je imala običaj riječi, “tehnologija najbolji saveznik kojeg su žene ikad imale “.

Iznad svega, Marisa Bellisario, dokazuje svojim djelima, kao i poslom, žrtvovanjem i samouvjerenošću, da možete postići šta god želite. Otvorena i realistična kakva je bila, nije obećavala jednostavan put; i s tim u vezi, napisala je: “Za ženu je mnogo teško izgraditi karijeru, ali je zabavnije”. U njenom načinu življenja i rada ne postoji mjesto za spolne razlike, već samo za vrijednosti i na taj način uspijeva sublimirati ideju jednakosti.

Predsjednik Republike Francesco Cossiga primjećuje da “… njena predanost historiji žena simbol je afirmacije ravnopravnosti između muškarca i žene”.

Karijera i postignuća Marise zasigurno bi nastavili dosezati nezamislive visine za jednu ženu, da nije bila pogođena smrtonosnom bolešću. Preminula je 4. augusta 1988., i time preuranjeno završila priču o životu, vođi, ženi i poduzetniku, i danas pravom uzoru u društvu ozbiljnih oponašanja.

Marisa, zapravo, nije bila samo “težak, nego fer” menadžer, kako je to definisala međunarodna štampa. Ona je žena koja je revolucionirala sliku upravitelja u sivoj boji s eksplozivnom mješavinom čvrstine i osjetljivosti, i osjećajem upravljanja. Njeno lice, smiješne frizure, trendovska odjeća, na naslovnicama novina širom sveta, učinile su je popularnom poput dive.

Uvjerena i ponosna na svoju ženstvenost, bila je i još uvijek je poštovana i cijenjena od strane izvršnih direktora najvećih međunarodnih kompanija, političara, predsjednika i kraljeva, oružanih snaga i djelatnika bijelih okovratnika.

U njenom životu privilegovano mjesto zauzimaju njeni privrženi: suprug Lionello Cantoni i svi psi i mačke, koji su njena istinska strast, s utočištem u njenoj omiljenoj vili na brdima Torina.

Marisa Bellisario ostavila je trag na sve a posebno na žene. Za njih ona predstavlja novi i drugačiji primjer, primjer pronalska puta u nama svima.

Izvor: fondazionebellisario.org

Prevela: Amela Ćatić, ČIP sistemi