LAŽ

LAŽ

Toliko puta doživljeno: ljudi pokušavaju da mi lažu… Bespotrebno se zapetljaju u vlastitie kučine i do tada veliki, jednostavno «ispušu» u mojim očima. A ja i ne trepnem. Ali vjerovatno u načinu na koji pri tome dišem ili ih pogledam, osjete da znam. Uglavnom poslije pokušaju da se «vade» , a ja i dalje šutim. Stid je mene od njihove laži. Stid je mene što «za siću» prodaše dostojanstvo. Od svih osobina ljudskih, meni laži najteže padaju. Mogu razumjeti da nećeš, da ne želiš, da ne možeš, da imaš problema, da nemaš novca, da te boli nešto, … , sve na svijetu razumjeti mogu, ali da pokušavaš da mi lažeš, to ne mogu, niti hoću, nikada… Od laži uvijek sve loše počinje. Posljedice su često nesagledive.

Uvijek sam se trudila da razumijem ljude, nikad da sudim ili osuđujem. Samo da razumijem sve postupke, koji često nisu u skladu sa mojim ličnim ubjeđenjima i stavovima, ali nekome pripadaju ko isto kao i ja, ima pravo na vlastito mišljenje i vlastita tumačenja bilo čega na ovome svijetu. Na kraju krajeva ima pravo na vlastiti život i da ga živi onako kako hoće, sve dok njegove slobode ne postanu moje ograde. Onda je tu granica preko koje ne može niko. Pravo na slobodu imamo svi.

Mene lična mišljenja drugih ne opterećuju, te sam se «pošasti» nekad davno, na putu svog sazrijevanja, oslobodila i tek nakon toga počela širiti krila. Toliko jako i toliko daleko, da mi se nekada činilo da mogu zagrliti cijeli svijet. Ili, ispravno rečeno, cijeli svoj svijet.

A u mom svijetu ima svega, osim laži. U tom svijetu ne cvjetaju samo ruže, itekako ima i trnja i suza, itekako ima i boli i tuge, ali nema laži. Životu se u oči gleda, ne obara se pogled ni pred jednim problemom. Zidovi se ili preskoče ili ruše, samo se ne dižu između ljudi, nikada… U mom svijetu i djete je veliki čovjek, svaka niska strast se može opravdati slabošću i nedostatkom znanja, ali se laž ne može ničim opravdati, niti ikako razumjeti. Sve što je zla ovaj svijet zadesilo, počelo je od «na izgled» sitne laži, koja se niz liticu kotrljala i na kraju se onome ko je izgovorio o glavu razbila.

Šutjeću. Ni ovaj put neću reći da vidim i znam, a kako vidim i znam objasniti ne mogu. To je osjećaj koji me nikada prevario nije. To je nešto neizgovoreno, ali prodisano i izgestikulisano, meni jasnije nego da je riječima kazano. I opet me je stid i uvijek će me biti stid zbog tebe, jer obje smo ljudi koji bi trebali biti iskreni. Nisam ti nikad rekla velike riječi, nikad se nisam zaklinjala, ali ti jesi. I izdala si… I neka si. Dragi Bog uvijek nađe način da nam oči otvori…