INTERMECO

INTERMECO

“Veliki čovjek postavlja stroge zahtjeve sebi, mali ih čovjek postavlja drugima.” Konfucije

 

Kad sam  prije nekoliko godina odlučila da svoja pisanja podijelim sa javnošću i počela pisati blog, nisam ni slutila u kojim će se to sve pravcima razviti i koje ću staze utabati. Počelo je spontano, ne znam čak ni čime izazvano, ali sam željela da svoje «spisateljske talente» usmjerene nekad davno na djevojačko pisanje pjesama, okrenem u drugom pravcu i pišem o onome o čemu razmišljam, o onome što posmatram ili kroz šta prolazim… Bilo je tako jednostavno. Pisati bez nekog posebnog cilja, a na neki način materijalizovati svoje misli, dodati im energiju i sve te trenutke zalediti u riječ…

Život se živjeo, događaji su smjenjivali jedan drugi. Nisam pisala dnevnik, više bih rekla impresije, lične reakcije na pojedine događaje. A događaja je oko mene uvijek puno. Vjerovatno zato što im idem u susret, što se ne sklanjam nigdje, nego puštam vjetrovima da me miluju ili šibaju, mada ovo drugo puno češće. Navikne čovjek vremenom na sve, odavno ne boli… Ali ona djevojčica u meni još živi i često sa čuđenjem gleda ovaj «šareni» svijet, pun nelogičnosti. I onda reaguje. Makar tastatura može sve trpjeti i ne smeta joj koliko su emocije jake ili nepotrebne, ona ih ne komentariše… nekad mi je ovaj laptop najbolji drug. U njegovu memoriju toliko toga stane, a tipke «save» ili «delete» tako širokogrudno uvijek na raspolaganju… Smješkam se dok ovo tipkam. Ova poređenja me vraćaju u period od prije više od 40 godina, kad sam još spavala sa lutkom, malom plavom debeljuškastom lutkom, kojoj sam šila odjeću i u mašti kreirala cijeli njen svijet. Ali ni tada, kao ni sada ja ne umijem izmaštati život. Niti razumjeti ljude… «Šta to ima u ljudima gorko, pa ulaze u tuđe živote…» Zašto ne mogu živjeti svoj, pa čačkaju po mome ili tvome, čega su željni ili žedni…?

Maloprije čitam jedan komentar na jednoj facebook stranici, ispod mog teksta. Tekst je onako, osvrt na dešavanja oko nas. Moj komentar na komešanja prilikom dolaska Turskog Predsjednika u BiH, ali i osvrt na druge dolaske. Čak nisu imperativ ni bili ti dolasci, nego mi kao narod. Narod u Bosni, a najviše Bošnjaci… I zašto smo takvi kakvi jesmo, još od Uhuda… Zašto pouke ne primamo.

I na sve to komentar da je mene «uhljebila SDA» … Na osnovu čega to neko može reći. Nikad u životi nisam ništa dobila ni od SDA niti od bilo koje druge Stranke, niti od države, gledala sam da pomognem i doprinesem zajednici koliko mogu, kroz razne vidove svog društvenog angažmana. Nije me ovaj komentar zabolio, ljudi su takvi, sve generalizuju, ali mi je žao čovjeka ili žene koji iza ovoga stoje i u stanju su da napišu ovakav komentar, tek tako, a da nemaju pojma o nečijem životu ili stanju…

I onda krenu spamovanja. Mediji se nadovezuju jedni na druge. Diskredituju i degradiraju ljude. A masa vjeruje… Sve se svodi na upiranje prstom u «krivca». Za sve naše lične frustracije mora neko biti kriv, bilo ko, samo ne mi lično. Prebaci lopticu na bilo koga i «slobodan» i gladan koračaj svijetom. Slobodan nisi, samo ti se čini. Ti čak i misliš šta drugi hoće. A tijelo ti ionako nije slobodno odavno. Zarobljeno je svakim mogućim trendom koji ti je nametnut. Polako postaješ ništa… Alat si u očima drugih. Domet dana ti je gnusni komentar na društvenim mrežama, more laži koje ćeš izreći i uz to ćeš u njih biti ubjeđen. Zaražen si rijalitijima, pornografijom, turbo muzikom, prezireš obrazovanje i ponavljaš da nećeš ići na fakultet, kad ionako posla nema… Čitaš žutu štampu, mrziš sve što je afirmativno i pozitivno u društvu i odavno si ništa… Odavno ne postojiš. Osim kao alat u nečijim rukama…

Ne pišem ovo da nešto promijenim, takvi poput tebe i ne čitaju moj blog, ovo pišem da ostane zapisano, da su u mom vremenu živjeli takvi ljudi.

Moram reći «ljudi» mada te neću nazvati čovjekom. Ti jesi od ljudske vrste, ali neke sa greškom, greškom koja se desila negdje u procesu tvog odrastanja i nažalost postala veoma zarazna…

Puno je lakše živjeti tako, ne uzimati svoj život u svoje ruke,  čekati bolja vremena koja nikad neće doći, svaljivati krivicu za svoje neuspjehe ili nesposobnost, na druge… Upirati prstom na one koji su drugačiji, koji su u moru nemogućnosti pronašli svoju šansu, realizovali svoje ideje… Pa ma kakve one da su, ali su se potrudili. Ništa neće samo doći. Kažu da će ti ljudi u Bosni sve oprostiti osim uspjeha, bilo kakvog i bilo u čemu. Uvijek je komentar «'ta će on…». Uništi, ponizi, srozaj, pokrij blatom, neka se ne ističe, neka se ne zna, neka se ne vidi… Neka nema niti jedan pozitivan primjer. Neka nam sva djeca odu. Svoju si ionako ubijedio da života ovdje nema, da je bolje u Njemačkoj babama prati g….e ili biti «bauštelac», nego ovdje svoju njivu obrađivati i punim plućima disati.

Svoju jesi, ali moju nećeš!

Ja ću izaći iz sjene, stati na podij. Izložiti se i pozvati svakog čovjeka, bez obzira na naciju i vjeru, bez obzira na bilo kakvu različitost, da zbijemo redove, puno radimo, povećamo svaku moguću prekograničnu saradnju, jačamo ekonomiju, više putujemo i otvaramo se jedni prema drugima. Sve će to otvoriti velike mogućnosti za pozitivne promjene. Za dijaloge. Neki će ljudi morati otići…

Djeca se moraju obrazovati. Ne mora svako dijete imati fakultetsku diplomu, ali majstorska diploma dobrog varioca ili tesara ili zidara, vrijedna je koliko i fakultetska. I plaćena je toliko.

Trudim se da motivišem ljude da se okrenu sebi i vlastitim potencijalima. A potencijal svakog čovjeka je ogroman. Čovjek može sve! Baš sve! A olupina od čovjeka, ne može ništa. Ona je u lancima, a ključeve vlastitih okova odavno u vlastitom želudcu nosi i nikad mirna neće biti.

Ne osvrćite se na te i takve, gradite svoj život. Neka bude onakav kakvim želite živjeti. Ostvarite svoje snove. Ko je taj ili šta je to što može na put stati odlučnom mladom čovjeku koji želi sačuvati sebe, svoj narod, vlastiti identitet i budućnost svoje djece. Niko. To ne može niko zaustaviti, ali očito je da su se baš dobro potrudili da ubiju energiju u mladom čovjeku, nažalost…

 

adisatufo.ba