ILIDŽOM

ILIDŽOM

(11.04.2020.)

Ne znam koji je dan izolacije.

Već nekoliko dana, a nakon vikenda provedenog kod roditelja u Hercegovini, moja izolacija nije više tako čvrsta. Izlazim iz kuće radi odlaska na posao. Mada ni tamo nema uopće bliskog kontakta sa kolegama, ipak sam opuštenija nego na početku.

Znači, idem na posao.

Idem pješece na posao. Koračam oko 2,5km u jednom pravcu i toliko nazad. Sama. Bez maske na licu, guši me. Posmatram oko sebe. I razmišljam. Ne susrećem mnogo ljudi. Tek poneko, sa maskom preko usta i nosa, prođe pored mene. Nepoznat. Začudo, nisam do sada niti jednom, na toj destinaciji, srela poznato lice. Prilično sporo hodam i razgledam okolo. Jučer sam susrela čovjeka sa nekom dugačkom trubom u rukama koja je ispuštala zvukove. Radio je nešto kao zaprašivanje ceste. Čitala sam da je to neka vrsta dezinfekcije ulice. Za ovoliko godina to još nisam vidjela.  Viđah redovno da se peru ulice, ali da se dezinfikuju – jok. Svašta čovjek nauči kad dođe u neke situacije u kojima prije nije bio.

Koračam.

Koraci mi nisu teški, ali valjda nenavikla posljednjih godina na pješačenje, umorim se začas. Nije mi ni zdravlje k'o prije. Moraću uraditi neke kontrole i provjeriti ove svoje krvne sudove, znam da su mi “ahilova peta”.

Koračam. Telefon je u ruksaku, sugovornika nemam, samo mi misli ostadoše da me vode kojekuda i oči da posmatram i analiziram sve što mi “za oko zapne”.

Desno od mene studentski domovi, hoteli, bazeni, tržni centar, biciklistička staza, pješačka staza, travnjaci uredni i voće obeharalo. Lijevo šikara, smeće i plastične kese vijore na vjetru, nekim čudom zakačene za nisko rastinje; nepokošena trava, polomljene grane, zahrđale ograde, betonara, skladište, ali kako se primičem Ilidži više je novih objekata, ali opet skoro do same urbane Ilidže, malo je toga što na toj strani izgleda reprezentativno.

Te dvije strane dijeli široka i moderna saobraćajnica; dvije trake u jednom, dvije u drugom smijeru, a između njih široko zeleno ostrvo, zasađeno izbeharalim voćem. Voće puno behara, a krošnje pune pčela. Makar neka fajda od tog voća između dvije saobraćajne trake, doduše sve to lijepo izgleda. I to je nešto.

Radi ravnoteže jednom stranom idem na posao, a drugom se stranom vraćam.

E kad idem onom sređenom i urednom stranom, na kojoj je i biciklistička staza, onda se nekako više ispravim i ponosnije koračam i plaho mi drago što u tako lijepom i urbanom kraju i živim i radim. Pa svo ono zelenilo, pa stare topole, pa biciklistička staza (kao da po ulicama Minhena koračam), pa najmodernija ulična rasvjeta, pa one evropske klupe što se zatvaraju kad sa njih ustaneš, a odozdo reklame, (jedna doduše slomljena, ali kad pored te slomljene prolazim okrenem glavu na drugu stranu, da mi ne kvari dojam).

Doduše,  na dijelu piuta ispred hotela Hills sve je preorano i nađubreno stajnjakom, pa na toj destinaciji stavim masku preko lica da ne udišem prilično oštar “miris” stajskog đubriva; mrštim se, mogu mi se nedaj Bože, bore urezati. Sreća, imam tu masku – pa je sva važna (kao i ostali savjesni građani) navučem  gdje treba i držim je tako sve dok ne odmaknem podobro od tog dijela ispred modernog hotela sa pet zvjezdica …

Druga strana ima druge “mirise”

A kad idem onom drugom stranom, u onom dijelu kada pored šikare i smeća koračam, nekako se sva skupim i samo izmišljam načine, na koje bih ja, da se nešto pitam, sredila i uredila i tu drugu stranu, pa da obje budu lijepe i uredne i našminkane, ko mlade djevojke kada se spreme u šetnju “starom” Ilidžim, tamo oko fontane i austrougarskih hotela.

Na desetine ideja se u meni rodi i onda dok ih sve u mašti realizujem i ne znam kad i kako stignem  do kružnog toka i pored njega prođem i u Pejton ukoračam. E tamo mi onda neke druge pojedinosti počinju za oko zapadati. Pa bih ovo dodala, pa bih ono pomakla, pa nešto treće potpuno makla, dok sve ne bi kompletna desna i lijeva strana Pejtona doživjele harmoniju i uspostavile simeriju; i dok ne bi energije, koje se sudaraju u tom prostoru, postale usklađene i pronašle mir.

Kad nema ljudi na ulici, kad nema susreta sa poznatim licima, kad nema graje i buke na koju sam navikla, toliko drugih detalja odjednom dobije oblik i boju i kazuje neke svoje priče, koje sigurna sam moraju doprijeti do ušiju naših.

Volim Ilidžu.

Lijepa je i ovakva pomalo nevješto našminkana i dotjerana, ali ako bude čišća i urednija, biće puno puno ljepša i oku ugodnija.

Sve je ovo meni od ove izolacije…

 

 

ADISATUFO.BA