Nekada…

Nekada…

Vjerovatno je svaka tema dovoljno dobra i dovoljno snažna da takne potencijalnog čitaoca (ili slušaoca) ako sa srca siđe i ako pero ili tastatura ili jezik predstavljaju tek sredstvo koje će adekvatno prenijeti emociju tekstopisca…
Nisam se pisati nikad bojala, naprotiv, pisati sam uvijek voljela. Pisala sam pjesme, priče, eseje. I objavljivala. Od najranijeg djetinstva. Čitavo moje odrastanje i sazrijevanje u njih je stalo. Samo su izvirale iz mene, kao kapi sa pokvarene česme, nisu se mogle zaustaviti. Ispunjenje čežnjom i ljubavlju… Uvijek čežnjom za nekim neispunjenim željama ili nedosanjanim snovima…
Puno melanhonije, emocija, previše gluposti iz ovog ugla…
Možda je lahko pričati sada, kad sam žena koja već gazi šestu deceniju života, pa ih nazvati glupošću. Nekada su značile sve i možda (mada ne mogu da proniknem kako) imaju veze i sa ovom, odavno zrelom ženom, koju gledam u ogledalu. Možda, možda i ne… Neki dijelovi čovjeka umru i nikada više ne ožive.