DO POSLJEDNJEG DAHA…

DO POSLJEDNJEG DAHA…

Moja priča i nije nužno morala krenuti u ovom pravcu. Imala je milion šansi da bude sasvim drugačija. Ne znam da li bi u tom slučaju bila bolja ili bi bila gora, ali da bi bila sasvim neka druga, to sigurno znam. Onda, nakon toliko događaja koji su smjenjivali jedni druge, nakon toliko mogućnosti koje su se otvarale i zatvarale ispred mene, naučila sam da je život zbir odluka koje donosimo dišući, sjedeći, hodajući, trčeći… I to je sve… Samo zbir odluka koje će nas dovesti ili nas nikada neće dovesti na neke životne staze i u neke situacije koje su jednostavno splet okolnosti…

Čime onda mjerimo uspjeh. Metrima, danima, aplauzima, lajkovima, novcem,… Da li nam znači išta i šta uopće imamo od uspjeha u tuđim očima, ako smo prazni iznutra, ako smo se zaboravili smijati.

Uspješna može biti bilo koja priča, ako je onaj koji se nalazi u glavnoj ulozi sretna i ostvarena osoba. Ako je taj čovjek spoznao razlog svog postojanja i taman da je imao na hiljade pogrešnih koraka, na kraju je svoje tragove ostavljao na putu pravom.

Mene niko nije učio šta je sreća. Saznala sam sama odavno. Sreća nije nigdje zaključana, ali je nikako dohvatiti ne možemo. Ni uprijeti prstom u nju ne možemo, ni zagristi je ni zagrliti… Samo je okusiti možemo i osjetiti je možemo, ako je smjestimo negdje u svojoj duši kao vlastito stanje i vlastiti izbor.  Ali…

Kako tužnima pričati o sreći? Kako tugu razbiti u paramparčad, kad se ona nekada maknuti ne može… ? Da li možemo motivacijom otjerati suze. Ljudi obično plaču, imaju strahove, tuge, sjećanja… Kako se izdići iznad svega toga ili jednostavno se pretvoriti u kamen… Ili te život pretvori u kamen? I to se dešava nakon mnogo boli, kažu…

Ljudi me zovu da im pričam, da ih motivišem, inspirišem, pokrenem sa onog mjesta na kojem ne žele dalje ostati.

I ja pričam, pričam o sebi, ispričam svoju priču, onako kako je ja vidim, onako kako sam je doživjela i proživjela i osjetila… Svojim riječima i svojom dušom. I koliko god puta da je ponovim i koliko god da je dam, ona je i dalje samo moja i ne može se podjeliti ni na dvoje ni da petero… isuviše je lična i isuviše protkana svim mojim odlukama, ispravnim i onima koje to nisu, ali sve su moje i sve su proizvele mene ovakvu kakva sam danas.

Ni tvoji koraci nisu savršeni, ni odluke nisu jedini mogući izbori, svaka raskrsnica je bila kao kružni tok sa puno izlaza, a ti si imao pravo krenuti samo jednim putem. Nijedna se minuta, nije ponovila, nijedna se prilika nije vratila… I kakav god da je bio, bio je tvoj put i na tom putu si naučio nešto…

Zato, ne sakrivaj nokte pod kojima je zemlja ispod iznošenog džempera, ne sklanjaj poderane cipele iz mog vidokruga, ne obaraj pogled ispred mene, ne sakrivaj rane – ta isti smo…  Oboje smo ljudi koji vole i koji se bore da osjete trenutke zadovoljstva i sreće, barem ponekad na ovome svijetu, a onda da istinski užitak osjete u davanju tih istih trenutaka, drugima…

I tako sve u krug… do posljednjeg daha…