Kategorija:Interesovanja

MOJA RECENZIJA NA KNJIGU “RAZOTKRIVANJE” AUTORICE RAZIJE ČOLAKOVIĆ – RAZO

Pročitala sam knjigu u jednom dahu. Progutala svaku napisanu i nenapisanu riječ. Ovo je štivo koje prosto plijeni i neda se ispustiti iz ruku prije zadnjeg slova.
Razo!
Iskrena, otvorena, nesebična, elokventna, mudra, rječita, topla, duhovita…, insan iz Bosne, Krajiškinja… Zahvalna sam dragom Bogu što su nam se putevi ukrstili, jer ona je svakako žena od koje mogu puno naučiti.
Počašćena sam činjenicom da sam među prvima pročitala Razotkrivanje. Cijela knjiga je jedan veliki i topli “Muhabet sa Razom”. Dok čitam, vidim je kako sjedi ispred mene i niže riječi, jednu za drugom; kiti ih kao biserje i nijedna nije ni višak, niti ih nedostaje…, nego sve taman i s mjerom. Slušam joj glas, krajiški akcenat, slušam zvonki smijeh djeteta, one djevojčice koja još uvijek u njoj živi i plijeni nas svojom svježinom i radošću.
Knjigu koju imam ispred sebe čitala sam s posebnom pažnjom, ali i s nekom razdraganošću u koju me je uvukao lepršavi stil pisanja, bez teških riječi, bez predugih rečenica, lako za čitati, lako za shvatiti i prihvatiti, onome ko hoće da razumije.
Razo voli život. Od prve do posljednje stranice provlači se riječ ljubav, ljubav prema svemu što je okružuje.
Razo je brižna. Ne bira riječi kad nam otkriva s čime se sve susreću žene u njenom okruženju ili uopće žene Balkana, te nesebično i ponekad oštro opominje i savjetuje. Pričajući o sebi, ona šalje jasnu poruku i drugima kako se nositi sa određenim situacijama i kako pobijediti nametnute stigme.
Uči! Radi na sebi! Osnaži sebe! Bori se! Ne saginji glavu ni pred kim osim pred Bogom!…, jake su poruke koje se ponavljaju među koricama ove knjige za koju sam sigurna da će nadmašiti tiraž Leptira i sigurno naći put do svojih čitalaca.
Razo je jaka! Da bi nam pokazala šta je od nje napravilo današnju ženu-bedem, ona nas vraća u svoje djetinjstvo i pripovijeda nam o tome koliko je to bio trnovit put. Nju život nije mazio, mnogo joj je toga nedostajalo, ali je imala ono najvažnije – ljubav. Ljubav roditelja, porodice, bračnog druga… Ljubav nju pokreće. Poželjela bih još puno Razinih muhabeta, još puno nanizanih riječi i objavljenih knjiga, one su jedan poseban poklon ženi balkanskoj…
Još jednom želim da se zahvalim autorici na ukazanom povjerenju; na datoj prilici da napišem svoj osvrt na ovu divnu knjigu, koju od srca preporučujem čitaocima.

adisatufo

 

#ZeneITocka KONFERENCIJA O ŽENAMA U PODUZETNIŠTVU OTOČAC 2018

Neka putovanja vam se čini da nećete zaboraviti nikada. Ne znate objasniti po čemu se posebna, ali ona to jednostavno jesu i neka tako i ostane…

U Otočac sam pozvana još u martu, pa je taj poziv ponovljen u junu, da bi nekoliko mjesecu prije decembra, možda već u septembru i datum eventa bio precizno određen i ja sam u svoju agendu upisala da već 5-og decembra putujem u Otočac.

Nisam znala ni na karti pokazati gdje se nalazi taj grad, nisam jednostavno nikada prije ni čula da postoji, ali kako često slušam neke svoje unutarnje instikte, znala sam da ću otputovati.

Otočac je mali grad u Ličko Sinjskoj županiji, smiješten u Gackoj dolini. Kroz njega protiče bistra rijeka Gacka.  Sada kažu da ima svega nekoliko hiljada stanovnika, mada je na popisu 2011. bilo nešto više od 9.000, ali većina stanovnika privremeno ili trajno odlazi u veće gradove ili van Hrvatske. Kaže mi jedna mještanka Otočca, da ih je sada tek oko 4.000…

Pokrajina Gacka u kojoj se nalazi i grad Otočac, smještena je unutar visokog planinskog okvira, kojeg sačinjavaju  Velebit i Mala Kapela.

Prema arheološkim nalazima, materijalnim ostacima pojedinih kultura, od starijeg kamenog doba, rimskog doba pa sve do danas, ovo mjesto je  bilo uvijek naseljeno.

Ja bih dodala i ovo: Otočac je mali grad velikoga srca i svi u tom gradu su naprosto posebni. Topli doček već na recepciji hotela, na glavnoj gradskoj ulici, ulici Kralja Zvonimira; pa naziv hotela Zvonimir, sigurno po tom istom srednjevjekovnom kralju.

Mene je ta činjenica inspirisala da malo više pročitam i istražim o hrvatskom kralju i našla sam jako puno, čak i neke kontraverzne tekstove vezane za njegovu smrt, pa i neke legende poput one “Kletva Kralja Zvonimira” . Ne znam šta je sve tačno, uglavnom se o njemu govori kao o dobrom kralju Zvonimiru, a ovdje ću navesti jedan kratki opći tekst:

“Dmitar Zvonimir hrvatski kralj, vladao je od 1075. do 1089.  godine. Upamćen kao jedan od najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske  Zvonimir je, kao i svoj prethodnik, nastavio politiku ekspanzije Hrvatske na svim poljima. Njegova smrt 1089. bila je prekretnica u hrvatskoj povijesti,  jer je sukscesijska kriza koju je izazvala bila popraćena krvavim ratom,  koji je rezultirao gubitkom hrvatske samostalnosti.

Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom,  sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za plemenitaša iz plemena Lapčana. Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II, sinovca kralja Krešimira IV. Hrvatski narod stoljećima je pamtio razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. To se spominjalo na Cetingradskom saboru,  ali i stoljećima poslije. Unatoč tome njegova smrt, kao i njegov brak sa Jelenom pokazali su se pogubnima za Hrvatsku jer su prouzročile sukcesijski rat, koji je završio gubitkom hrvatske samostalnosti i dolaskom mađarskih Arpadovića na hrvatsko prijestolje.” (izvor: hazud.hr) 

Zapamtila sam riječi “dobri kralj Zvonimir” i “dobri ljudi koji nisu htijeli ratovati” i nekako su mi se ljudi koje sam upoznala u Otočcu baš takvima učinili. Dobri, veseli, pažljivi, nasmijani, brižni, topli…

Žene aktivne, angažovane, temeljite, lijepe, dotjerane, vesele, požrtvovane i vrijedne.

Imala sam priliku malo i prošetati gradom. I imresionirao me je mir i čistoća gradskih ulica. Nekako je sve djelovalo retro… Svečarski…

O samoj Konferenciji šta reći? Besprijekorno organozovano, puno gostiju iz regiona, puno gostiju iz drugih gradova, Like, Sinja, Istre, Zagorja,… Puno zvaničnika, predstavnika drugih županija i lokalnih zajednica koja imaju partnerske odnose sa Otočcom. Grad sa tako malo stanovnika, sasvim živ i sasvim veliki. Grad koji se bori da njegov krvotok buja, da zadrži svoje stanovništvo, da svima da šansu.

Održala sam predavanje i učestvovala u jednom panelu. Moja tema je skoro uvijek ista: poduzetništvo, uspjeh, borba, istrajnost, motivacija, ljubav, strast, … , osnaživanje žene! Sve ovo stane u skoro svako moje obraćanje. Ne libim se da ispričam svoju priču. Drugačija je, originalna je, moja je, ali je ne čuvam za sebe. Želim je ispričati i uvijek mi je drago kad, na osnovu povratnih informacija koje mi stignu, znam da to ima pozitivan efekat. I na žene i na mlade žene, ali i na muškarce.

Mislim da svi zajedno treba da više putujemo, da upoznajemo nove ljude, da učimo historiju ovih prostora, da se volimo i da rušimo predrasude.

O tome kako je bilo na konferenciji pisala sam za portal www.poduzetnice.ba i dala sam tamo izjave za medije. A ovdje samo kratki doživljaj svega i nakon dva dana, nastavile smo putovanje za Sloveniju, za Rogašku Slatinu. A o Rogaškoj, o wellness vikendu sa poduzetnicama regiona, u slijedećoj priči.

ADISATUFO

 

 

 

MOJE OBRAĆANJE NA KONFERENCIJI “POUZDANOST”

( Sarajevo, 28.11.2018) 

Govoriti uspješnima o uspjehu na prvi pogled se čini teško, ali zar nisu to jedini slušaoci koji istinski razumiju… Niko nije odjednom postao veliki, bilo je dosta koraka na tom putu. Ko su veliki?  Veliki su oni koji čvrstim i sigurnim koracima gaze naprijed i na putu kojim prolaze ostaje dobro utabana staza. Staza kojom će sutra prolaziti neki drugi, a ovi prvi će im, nadam se, pružati ruke.

Danas pričamo o pouzdanosti, o kompanijama koje su uspjele ostvariti iznadprosječne rezultate. Stišćemo ruke onima koji su uspjeli u zemlji u kojoj nam iz dana u dan govore da je uspjeh nemoguć. Dokazali su da je moguće i da je istinski uspjeh u rukama pojedinaca i timova koji su spremni ustati, krenuti naprijed i istrajati. Organizacija, menadžment, planiranje, strategije, liderstvo – sve se to prepleleo i prepliće na putu ka vrhu.

Može li lako, može li odjednom, je li nekoga poslužila neka luda sreća… Postoji li luda sreća kad je biznis u pitanju. Ili je svaki uspjeh posljedica dugog puta punog neizvjesnosti, izazova, poledice i nizbrdice. Da i nizbrdice. Oni koji su uspjeli, najbolje su izvježbali padove, ali ništa ne znaju o odustajanju, zato i jesu tu gdje su sada.

U ovoj sali, tu ste ispred mene, najuspješniji lideri, menadžeri, direktori, šefovi timova ili cijeli timovi, predstavnici privatnih kompanija, javnih preduzeća, institucija, zakonodavne i izvršne vlasti, … sve vas puno pozdravljam i čestitam vam ovaj dan, dan u kojem se slavi uspjeh.

Mene su danas između ostalog pozvali i da ispričam, kako se jedna žena usudila, prije nešto više od pet godina, da stane na čelo jedne male firme koja ima tipično mušku djelatnost, a onda ne samo da stanem, nego i da tu  ostanem, evo već godinama… Pored zatečene djelatnosti, spojila sam nespojivo i otvorila nekoliko trgovina repromaterijala za umjetnike i kreativce, te pokrenula kreativne radionice za obuku pri izradi suvenira i umjetnina . A radionice su onda otvorile nove mogućnosti na tržištu. Poslije toga je pokrenuta izdavačka djelatnost, a nakon toga i portal posvećen poduzetništvu. Da, sve totalno različito i sve pod jednim krovom. Naravno, djelatnosti iz oblasti elektoinžinjeringa i elektroinstalacija, i dalje su naša najvažnija i osnovna djelatnost. Svi parametri koji su pozitivni i mjerljivi – pokazuju trend višestrukog rasta, a mi nemamo namjeru stati. Tim kojim sam se okružila sačinjen je od mladih, obrazovanih i ambicioznih ljudi, koji prihvataju koncept konstantne formalne i neformalne edukacije i na toj ideji ustrajavaju. A jaka grupa pojedinaca, sa visokim ličnim ciljevima, na čelu sa odlučnim kapitenom, dobiće svaku utakmicu.

 

Obišla sam mnogo bosanskohercegovačkih gradova, obišla sam sve zemlje regiona, sve glavne i one malo manje gradove, na najvećim kongresima i konferencijama u Zagrebu, Ljubljani, Novom Sadu, Podgorici,  pričala sam uspješnima i onima koji će uspješnim tek postati, o sebi i o snovima koji se ne sanjaju,  nego se žive. Jako je važno da ne šutimo, da svoja iskustva podjelimo sa drugima, da i druge ohrabrujemo. Veoma je važno da putujemo i da se umrežavamo. Da posjećujemo seminare, simpozije, kongrese, konferencije, ne samo u BiH, nego najmanje još u zemljama regiona, da razmjenjujemo iskustva, ali i rušimo predrasude jednih prema drugima. Ne zbog nas koji toliko toga odavno znamo, nego zbog ove generacije koja stasava među nama i kojoj trebamo pokazati put. Mnogo je onih koji joj govore da treba da ide odavde. Ode nam radna snaga, odoše nam maistori, zanatlije, doktori, kuhari… Odoše svi koji znaju nešto svojim rukama napraviti. Ode pamet… hoće li BiH postati zemlja staraca? Previše je onih koji im govore da nema nade, da je ovo brod koji tone. Ja  znam da nije. Ja  znam i vjerujem da je baš BiH zemlja nevjerovatnih mogućnosti u kojoj ne postoji gornja granica uspjeha. Ovdje ne treba posao da se čeka, ovdje se posao jednostavno izmisli, osmisli i pokrene. Granice su otvorene, cijeli je svijet naš. Iz ove plodne Bosne, iz sunčane Hercegovine, danas šaljemo poruku svijetu da će uspješnim postati svaki pojedinac koji to istinski želi, na onaj način na koji poželi, samo ako bude spreman platiti cijenu svoga upjeha.

Kad smo ovdje i kad smo jaki i kad nas ima i kad se držimo zajedno, promijenićemo i zakone koji nisu dobri, ili ćemo ove koje imamo na pravi način implementirati.

Mi stvaramo dodatnu vrijednost, pa itekako imamo  pravo pozvati na rad, pozvati na red, pozvati na aktivizam i na društvenu odgovornost.

Eto, nije bilo nimalo teško uspješnima govoriti o uspjehu.

Rame uz rame, mi smo istinska snaga koja gradi ovu prelijepu zemlju Balkansku …

Još jednom čestitam svima na postignutim odličnim rezultatima. I da iduće godine budemo još bolji…

Hvala vam!

ADISATUFO.BA