Kategorija:Druženja

#ZeneITocka KONFERENCIJA O ŽENAMA U PODUZETNIŠTVU OTOČAC 2018

Neka putovanja vam se čini da nećete zaboraviti nikada. Ne znate objasniti po čemu se posebna, ali ona to jednostavno jesu i neka tako i ostane…

U Otočac sam pozvana još u martu, pa je taj poziv ponovljen u junu, da bi nekoliko mjesecu prije decembra, možda već u septembru i datum eventa bio precizno određen i ja sam u svoju agendu upisala da već 5-og decembra putujem u Otočac.

Nisam znala ni na karti pokazati gdje se nalazi taj grad, nisam jednostavno nikada prije ni čula da postoji, ali kako često slušam neke svoje unutarnje instikte, znala sam da ću otputovati.

Otočac je mali grad u Ličko Sinjskoj županiji, smiješten u Gackoj dolini. Kroz njega protiče bistra rijeka Gacka.  Sada kažu da ima svega nekoliko hiljada stanovnika, mada je na popisu 2011. bilo nešto više od 9.000, ali većina stanovnika privremeno ili trajno odlazi u veće gradove ili van Hrvatske. Kaže mi jedna mještanka Otočca, da ih je sada tek oko 4.000…

Pokrajina Gacka u kojoj se nalazi i grad Otočac, smještena je unutar visokog planinskog okvira, kojeg sačinjavaju  Velebit i Mala Kapela.

Prema arheološkim nalazima, materijalnim ostacima pojedinih kultura, od starijeg kamenog doba, rimskog doba pa sve do danas, ovo mjesto je  bilo uvijek naseljeno.

Ja bih dodala i ovo: Otočac je mali grad velikoga srca i svi u tom gradu su naprosto posebni. Topli doček već na recepciji hotela, na glavnoj gradskoj ulici, ulici Kralja Zvonimira; pa naziv hotela Zvonimir, sigurno po tom istom srednjevjekovnom kralju.

Mene je ta činjenica inspirisala da malo više pročitam i istražim o hrvatskom kralju i našla sam jako puno, čak i neke kontraverzne tekstove vezane za njegovu smrt, pa i neke legende poput one “Kletva Kralja Zvonimira” . Ne znam šta je sve tačno, uglavnom se o njemu govori kao o dobrom kralju Zvonimiru, a ovdje ću navesti jedan kratki opći tekst:

“Dmitar Zvonimir hrvatski kralj, vladao je od 1075. do 1089.  godine. Upamćen kao jedan od najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske  Zvonimir je, kao i svoj prethodnik, nastavio politiku ekspanzije Hrvatske na svim poljima. Njegova smrt 1089. bila je prekretnica u hrvatskoj povijesti,  jer je sukscesijska kriza koju je izazvala bila popraćena krvavim ratom,  koji je rezultirao gubitkom hrvatske samostalnosti.

Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom,  sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za plemenitaša iz plemena Lapčana. Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II, sinovca kralja Krešimira IV. Hrvatski narod stoljećima je pamtio razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. To se spominjalo na Cetingradskom saboru,  ali i stoljećima poslije. Unatoč tome njegova smrt, kao i njegov brak sa Jelenom pokazali su se pogubnima za Hrvatsku jer su prouzročile sukcesijski rat, koji je završio gubitkom hrvatske samostalnosti i dolaskom mađarskih Arpadovića na hrvatsko prijestolje.” (izvor: hazud.hr) 

Zapamtila sam riječi “dobri kralj Zvonimir” i “dobri ljudi koji nisu htijeli ratovati” i nekako su mi se ljudi koje sam upoznala u Otočcu baš takvima učinili. Dobri, veseli, pažljivi, nasmijani, brižni, topli…

Žene aktivne, angažovane, temeljite, lijepe, dotjerane, vesele, požrtvovane i vrijedne.

Imala sam priliku malo i prošetati gradom. I imresionirao me je mir i čistoća gradskih ulica. Nekako je sve djelovalo retro… Svečarski…

O samoj Konferenciji šta reći? Besprijekorno organozovano, puno gostiju iz regiona, puno gostiju iz drugih gradova, Like, Sinja, Istre, Zagorja,… Puno zvaničnika, predstavnika drugih županija i lokalnih zajednica koja imaju partnerske odnose sa Otočcom. Grad sa tako malo stanovnika, sasvim živ i sasvim veliki. Grad koji se bori da njegov krvotok buja, da zadrži svoje stanovništvo, da svima da šansu.

Održala sam predavanje i učestvovala u jednom panelu. Moja tema je skoro uvijek ista: poduzetništvo, uspjeh, borba, istrajnost, motivacija, ljubav, strast, … , osnaživanje žene! Sve ovo stane u skoro svako moje obraćanje. Ne libim se da ispričam svoju priču. Drugačija je, originalna je, moja je, ali je ne čuvam za sebe. Želim je ispričati i uvijek mi je drago kad, na osnovu povratnih informacija koje mi stignu, znam da to ima pozitivan efekat. I na žene i na mlade žene, ali i na muškarce.

Mislim da svi zajedno treba da više putujemo, da upoznajemo nove ljude, da učimo historiju ovih prostora, da se volimo i da rušimo predrasude.

O tome kako je bilo na konferenciji pisala sam za portal www.poduzetnice.ba i dala sam tamo izjave za medije. A ovdje samo kratki doživljaj svega i nakon dva dana, nastavile smo putovanje za Sloveniju, za Rogašku Slatinu. A o Rogaškoj, o wellness vikendu sa poduzetnicama regiona, u slijedećoj priči.

ADISATUFO

 

 

 

FUCK UP NIGHTS SARAJEVO

15.oktobra u UNITIC-u održan je drugi po redu sarajevski  “Fuck up nights”.

 

Naravno da sam se odazvala na poziv jednog od organizatora Senada Alibegovića i uzela učešće na ovom događaju. Nisam se posebno pripremala, odlučila sma da ću ispričati svoju priču na način na koji budem inspirisana.
Nakon objave najava na društvenim mrežama za ovaj event, u moj inbox su počele da stižu poruke dušebrižnika kojima se nije dopadala ideja da vide mene na jednom ovakvom eventu “neprikladnog naziva” . Mene baš i nije bilo briga da li će neko reći da je prilično ili neprilično, shvatila sam suštinu i važnost svakog događaja koji o “ćorcima” govori afirmativno, a suština je da ne postoji neuspjeh, već samo iskustvo ili bolje rečeno (enelpeovski) ne postoji neuspjeh-samo povratna informacija. U publici sam očekivala mlađu publiku i tako je i bilo. Više od 250 mladih ljudi, nasmijanih, otvorenog duha, puni ideja, samo čekaju na ohrabrenje. I dala sam im sebe! Nisam se štedila. Govorila sam puno duže nego je bilo predviđeno i nego sam planirala. Salom se cijelo vrijeme čuo smijeh i aplauzi koji su me motivirali i ohrabrivali da govorim dalje…

Prije mene su govorile Maja Gerin, Aida Redžepagić i Dženita Šebo. Sve tri hrabre i uspješne žene. Divno je bilo biti u tom društvu. U publici je bio šef misije OSC-a , ambasador Bruce G. Berton. Imao je prevoditeljucu koja je prevodila sve što sam govorila. Smijao se i bilo je i njemu zanimljivo.

U publici je bilo mnogo osoba sa oštećenim sluhom i cijelo vrijeme je svaka riječ prevođena i na znakovni jezih. Zaista impresivno.

Fuckup Nights kao globalni pokret i serija događaja, na kojima se o neuspjelim poslovnim poduhvatima priča na slobodan i otvoren način, aktivan je od 2012. godine u više od 250 gradova širom svijeta. Projekat je nastao sa ciljem da se društveno neodobravanje koje se povezuje sa pojmom neuspjeha promjeni i neuspjeh postane sastavni dio procesa građenja uspješnih poslovnih priča. Dokaz da je promjena razmišljanja o neuspjeha prisutna moguće je pronaći u ogromnom uspjehu koje Fuckup Nights događaji imaju širom svijeta, a koje sada imamo i u Sarajevu.

ADISATUFO.BA

VRUĆ KROMPIR u Stocu na Bregavi

Maloprije uđem na  svoj blog / stranicu, čisto onako da provjerim statistike. U zadnje vrijeme, od posjete Novom Sadu, aktivnosti sam svela na minimum. Barem aktivnosti koje se tiču dužih putovanja. Previše ih je bilo od početka godine i znala sam da moram napraviti pauzu. Mnogo je bilo poziva koje sam bila prinuđena da odbijem, znala sam da ne mogu “na sto strana” . Završni ispiti na fakultetu, odbrana diplomskog rada, upis na magistarski studij, su aktivnosti koje su mi bile u momentu previše bitne i neodložne i nisam se mogla igrati sa rokovima. Ipak, na jedan kraći put, odavno dogovren, morala sam da odem i nimalo mi nije bilo teško, naprotiv, uživala sam.

“Dani Stolačkih džamija” su kulturno-vjerska manifestacija koja ima svoju tradiciju u gradu na Bregavi i ja sam bila pozvana da uzmem učešća u istoj. Predstavim svoju knjigu, ali i održim neko kraće prikladno predavanje. Bilo mi je veoma zanimljivo što je uporedo sa mojom predavanjem upriličena i izložba umjetničkih radova na foliji, moje dugogodišnje prijateljice Rabije Gutošić. Vrijeme je bilo izuzetno lijepo, ambijent u dvorištu “Careve džamije” prosto magičan, izložba postavljena, sve stolice popunjene.

Žao mi je što sam zaboravila da odmah zabilježim ovdje svoje impresije nakon događaja koji je bio još 25.juna, ali izgleda da sam zaista bila previše okupirana nekim drugim i drugačijim obavezama. Kako dani prolaze i koliko god da je vrijeme ljetovanja i putovanja, ipak događaji stižu jedni druge i oni stari “zastarjevaju” i blijede… Naprosto je tako normalno, zato se i trudim da sve dokumentujem prije nego izblijedi. A Stolac sam objavila na fb odmah i zabravila da i ovdje podjelim. Pomislim nekad da će fb platvorma možda i pasti, možda i fotografije mogu nestati, ali nekako kad su na webu, postojanije su. Slike i pisma, odavno više ne postoje u papirnatom obliku. Mada ponekad nedostaju i nezamjenjivi su…

U Stolac smo, brat, Lejla i ja, krenuli kasno poslijepodne i pravac Dubrave u posjetu mojim roditeljima. Oni, mada imaju stalno mjesto boravka na Ilidži, nekako najviše vole dole, naročito otac, za mamu baš to i ne mogu reći, ali ona njega uredno prati. Nismo se baš zadržavali, imali smo dogovor da oko 19:30 budemo u stolačkom restoranu Han. Naš domaćin je bio Mersed ef. sa suprugom i dvoje mlađe djece.

Pridružila nam se uskoro i Rabija u društvu sa lokalnom mualimom, divnom mladom ženom, koordinatoricom za vjerska pitanja i ženski aktivizam. Atmosfera je bila odlična, preukusne hrane ispred nas više nego dovoljno, razigrani podmaladak efendijin, te opušten razgovor i smijeh, obećavali su lijepu noć. Akšamski ezan nas je pozvao na namaz i svi smo krenuli u džemat, a poslije namaza, između akšama i jacije, bilo je planirano druženje i promocija knjige.

I zaista je sve bilo divno. Mada je moje predavanje bilo namjenjeno i pripremljeno za mlade, u publici je bilo puno više starijih ljudi, pa sam malo i improvizovala, ali sve je prošlu uredno, domaćini su bili zadovoljni, a izložba je definitivno sve začinila. Poslije smo se slikali, grlili, selamili, potpisivala sam knjige, popili smo kafu na kamenom malom trgu ispred džamije, u ambijentu koji me je podsjetio na Dubrovnik ili Dalmaciju. Mada se more nigdje nije vidjelo, osjetila se mediteranska klima, miris juga, miris ljekovitog bilja, miris Hercegovine…

Još jedna noć za pamćenje…

***