Kategorija:Druženja

VRUĆ KROMPIR u Stocu na Bregavi

Maloprije uđem na  svoj blog / stranicu, čisto onako da provjerim statistike. U zadnje vrijeme, od posjete Novom Sadu, aktivnosti sam svela na minimum. Barem aktivnosti koje se tiču dužih putovanja. Previše ih je bilo od početka godine i znala sam da moram napraviti pauzu. Mnogo je bilo poziva koje sam bila prinuđena da odbijem, znala sam da ne mogu “na sto strana” . Završni ispiti na fakultetu, odbrana diplomskog rada, upis na magistarski studij, su aktivnosti koje su mi bile u momentu previše bitne i neodložne i nisam se mogla igrati sa rokovima. Ipak, na jedan kraći put, odavno dogovren, morala sam da odem i nimalo mi nije bilo teško, naprotiv, uživala sam.

“Dani Stolačkih džamija” su kulturno-vjerska manifestacija koja ima svoju tradiciju u gradu na Bregavi i ja sam bila pozvana da uzmem učešća u istoj. Predstavim svoju knjigu, ali i održim neko kraće prikladno predavanje. Bilo mi je veoma zanimljivo što je uporedo sa mojom predavanjem upriličena i izložba umjetničkih radova na foliji, moje dugogodišnje prijateljice Rabije Gutošić. Vrijeme je bilo izuzetno lijepo, ambijent u dvorištu “Careve džamije” prosto magičan, izložba postavljena, sve stolice popunjene.

Žao mi je što sam zaboravila da odmah zabilježim ovdje svoje impresije nakon događaja koji je bio još 25.juna, ali izgleda da sam zaista bila previše okupirana nekim drugim i drugačijim obavezama. Kako dani prolaze i koliko god da je vrijeme ljetovanja i putovanja, ipak događaji stižu jedni druge i oni stari “zastarjevaju” i blijede… Naprosto je tako normalno, zato se i trudim da sve dokumentujem prije nego izblijedi. A Stolac sam objavila na fb odmah i zabravila da i ovdje podjelim. Pomislim nekad da će fb platvorma možda i pasti, možda i fotografije mogu nestati, ali nekako kad su na webu, postojanije su. Slike i pisma, odavno više ne postoje u papirnatom obliku. Mada ponekad nedostaju i nezamjenjivi su…

U Stolac smo, brat, Lejla i ja, krenuli kasno poslijepodne i pravac Dubrave u posjetu mojim roditeljima. Oni, mada imaju stalno mjesto boravka na Ilidži, nekako najviše vole dole, naročito otac, za mamu baš to i ne mogu reći, ali ona njega uredno prati. Nismo se baš zadržavali, imali smo dogovor da oko 19:30 budemo u stolačkom restoranu Han. Naš domaćin je bio Mersed ef. sa suprugom i dvoje mlađe djece.

Pridružila nam se uskoro i Rabija u društvu sa lokalnom mualimom, divnom mladom ženom, koordinatoricom za vjerska pitanja i ženski aktivizam. Atmosfera je bila odlična, preukusne hrane ispred nas više nego dovoljno, razigrani podmaladak efendijin, te opušten razgovor i smijeh, obećavali su lijepu noć. Akšamski ezan nas je pozvao na namaz i svi smo krenuli u džemat, a poslije namaza, između akšama i jacije, bilo je planirano druženje i promocija knjige.

I zaista je sve bilo divno. Mada je moje predavanje bilo namjenjeno i pripremljeno za mlade, u publici je bilo puno više starijih ljudi, pa sam malo i improvizovala, ali sve je prošlu uredno, domaćini su bili zadovoljni, a izložba je definitivno sve začinila. Poslije smo se slikali, grlili, selamili, potpisivala sam knjige, popili smo kafu na kamenom malom trgu ispred džamije, u ambijentu koji me je podsjetio na Dubrovnik ili Dalmaciju. Mada se more nigdje nije vidjelo, osjetila se mediteranska klima, miris juga, miris ljekovitog bilja, miris Hercegovine…

Još jedna noć za pamćenje…

***

 

 

 

 

 

 

 

 

 

BIZNIS NA ŠTIKLAMA

15.juna 2018. , prvi dan ramazanskog Bajrama, bila sam u Novom Sadu, na Drugoj međunarodnoj stručnoj konferenciji, pod nazivom “Biznis na štiklama” u organizaciji fenomenalne Sofije Bajić i njenog tima. Poziv da učestvujem na ovom događaju došao je jako davno, još početkom godine. Odazvala sam se, a nisam znala da sve to pada baš na Bajram. Kad sam saznala, naravno da sam mogla odustati, ali nisam željela. Nikako nisam željela iznevjeriti Sofiju i propustiti priliku da se družim sa svim tim prekrasnim ženama iz cijelog regiona. U Novi Sad smo stigle 14.juna iza 18h, čekirale se u Hotelu Park i odmah napustile hotel. Uzele smo taxi i uputile se u Sofijin klub, na promociju knjige Sanele Dropuić, na kojoj sam trebala govoriti kao njena recenzentica i prijateljica. Promocija je bila jako opuštena i ugodna, trajala je oko sat vremena, slušale smo opersku divu Antoniu Mirat i uživali u interpretaciji nekoliko fragmenata iz poznatih arija.

Na promociji je govorila Sanela Dropulić, Zori Jakolin iz Slovenije, Sofija Bajić i ja. Bilo je dinamično i zanimljivo. Poslije smo se neko vrijeme družile u klubu, a potom prešle u kafanicu preko puta i nastavile razgovor. Nešto iza 22h smo se vratile u hotel. Loše smo spavale, valjda prumorne, a ujutro opet rano ustale,  obukle se, doručkovale i otišle u salu u kojoj je svaki čas trebala da počne Konferencija.

Na Konferenciji je bilo dinamično, govornici su se smjenjivali i prvi blok je bio zaista zanimljiv. Od samog početka korištenja bežičnog mikrofona, imali smo probleme sa mikrofonijom i čudnim zvukovima. Tonac očito nije najbolje znao svoj posao, ali neka dobra energija je pomogla da se sve prevaziđe i da to ne utiče na atmosferu u sali.

Pauza za kafu, ručak, susreti sa dragim licima iz regiona, zanimljivi predavači, izložbeni prostor prepun zanimljivih proizvoda, sve je to ispunilo dan i jako brzo smo došli do kraja. Moj govor je bio predviđen za oko 14h. Već sam bila umorna, ali sam izašla i govorila desetak minuta. Dosta emotivno. Nekako mi se činilo da nam toga treba, da malo, onako ženski, dotaknemo jedna drugu. Najčešće ne pamtim riječi, uopće se poslije nečijeg govora i ne sjećam šta je rečeno, ali jako dobro pamtim emociju koja me je takla. Emocija traje i drži me do nekog slijedećeg susreta, slijedećeg kongresa ili konferencije, negdje u nekom od gradova Balkana.

Sve te divne žene, stara i nova poznanastva, jedan drugi i drugačiji svijet, koji čak ni objasniti ne znam ljudima izvan njega, ali mi koje smo unutra, jako ga dobro znamo i svaki put iznova doživljavamo isto. Osjećaj povezanosti, podrške, razumjevanja… “Svijeća, koja drugu svijeću pali” odavno smo to postale… Jedna drugoj stišćemo ruke, podižemo ih visoko, zauzimamo stav pobjednika i bodrimo jedna drugu… I to traje…

Nabrajala bih imena svih tih fenomenalnih žena, ali bojim se da ću neko ima izostaviti i nekoga nepravedno preskočiti. Zato neću nabrajati imena, ali svaka zemlja balkanska ima svoje sjeme. Sjeme je u srcima jakih i odlučnih žena koje imaju viziju i žele (ovaj put zajedno) napraviti korak naprijed.

Osjećam koliko smo povezane i sve nas je više. Osjećam da nas nešto jako veže. Osjećam koliko smo slične i koliko nas ta sličnost identifikuje i zbližava.

Žene koje su uzele svoje živote u svoje ruke, izdigle se iznad svog naslijeđa i odgoja i skoro pa goloruke, bez podrške i sa malo para, stale ispred svih i počele živjeti svoj san. Zakoračile u svijet poduzetništva i biznisa. Svijet, u kojem na Balkanu, nema baš puno mjesta za žene. Svijet koji same stvaraju, koji prije njih, u ovom djelu Evrope, uopće ni postojao nije…

Kad ih pitaju kako uspjevaju, kažu: “Znaćeš i ti, kad samo jednom budeš trčala maraton i prošla kroz cilj… , nikad više nakon toga, nećeš prestati trčati… ”  

Odmah nakon 16h, skoro se i ne stigavši pozdraviti sa svima, krenule smo za Sarajevo i stigle kući oko 22h. Stigle smo da već prvog dana Bajrama, čestitamo praznik najbližima. Tijela sma nam bila umorna, ali nas dvije, moja Lejla i ja, ispunjene i zadovoljne, sa punim koferom divnih uspomena na još jedan obećavajući dan na Balkanu…

 

 

HAYAT TV – ramazanski program 2018.

Sarajevo, 9. juni 2018, prediftarsko vrijeme, Žuta tabija… Hayat Tv.

Došla sam sa Lejlom malo ranije, oko pola osam. Pirkao je vjetar, bilo je već dosta ljudi. Neki su šetali po zidinama i divili se prelijepom pogledu na Sarajevo, drugi su zauzeli svoja mjesta na travi ili drvenim klupama. Ispred sebe su imali, u plastičnim kesama zamotane, skromne iftare, uglavnom pizze iz Mahirove pekare. Sve je bilo u nekom stanju mira i iščekivanja. Prošetala sam između stolova, Lejla je išla iza mene. Bile smo tihe. S desne strane sjedila je Šejla, kamere su već bile spremne, svjetla upaljena i ramazanski program je mogao da počne. TV Hayat ima svake godine odličan program. Lani sam bila njihov gost u studiju. Ove godine kad su bile pripreme i snimanja za Ramazan, ja sam bila u Beogradu, bilo mi je žao što nisam mogla otići. Ove godine se, pored programa iz studija, svako veče javljaju uživo sa Žute tabije.

Neki dan, kad me je Dalila pozvala na ovaj “live” i linkovani prenos, rado sam se odazvala…

Oko 19:50 počelo je snimanje i direktno javljanje sa Žute tabije, u studio i u svaki dom širom BiH i širom svijeta, jer TV Hayat se prati na cijelom dunjaluku…

Razgovarale smo desetak minuta. Bilo je lijepo. Neki poseban hal. Vjetar nam je milovao lica, ljudi je bilo sve više i žamor sve jači, tobdžija je pripremao svoji top, kojim je uskoro trebao najaviti prekid posta 25. dana ramazanskog. Svijetla grada su počinjala da gore…

Naš razgovor spontan, Lejla iskusna i neposredna, cijela ekipa profesionalci…

Eto, zahvaljujući televizija Hayat, imala sam i ja jedno ramazansko veče, na Žutoj tabiji…

This slideshow requires JavaScript.