Kategorija:Druženja

BIZNIS NA ŠTIKLAMA

15.juna 2018. , prvi dan ramazanskog Bajrama, bila sam u Novom Sadu, na Drugoj međunarodnoj stručnoj konferenciji, pod nazivom “Biznis na štiklama” u organizaciji fenomenalne Sofije Bajić i njenog tima. Poziv da učestvujem na ovom događaju došao je jako davno, još početkom godine. Odazvala sam se, a nisam znala da sve to pada baš na Bajram. Kad sam saznala, naravno da sam mogla odustati, ali nisam željela. Nikako nisam željela iznevjeriti Sofiju i propustiti priliku da se družim sa svim tim prekrasnim ženama iz cijelog regiona. U Novi Sad smo stigle 14.juna iza 18h, čekirale se u Hotelu Park i odmah napustile hotel. Uzele smo taxi i uputile se u Sofijin klub, na promociju knjige Sanele Dropuić, na kojoj sam trebala govoriti kao njena recenzentica i prijateljica. Promocija je bila jako opuštena i ugodna, trajala je oko sat vremena, slušale smo opersku divu Antoniu Mirat i uživali u interpretaciji nekoliko fragmenata iz poznatih arija.

Na promociji je govorila Sanela Dropulić, Zori Jakolin iz Slovenije, Sofija Bajić i ja. Bilo je dinamično i zanimljivo. Poslije smo se neko vrijeme družile u klubu, a potom prešle u kafanicu preko puta i nastavile razgovor. Nešto iza 22h smo se vratile u hotel. Loše smo spavale, valjda prumorne, a ujutro opet rano ustale,  obukle se, doručkovale i otišle u salu u kojoj je svaki čas trebala da počne Konferencija.

Na Konferenciji je bilo dinamično, govornici su se smjenjivali i prvi blok je bio zaista zanimljiv. Od samog početka korištenja bežičnog mikrofona, imali smo probleme sa mikrofonijom i čudnim zvukovima. Tonac očito nije najbolje znao svoj posao, ali neka dobra energija je pomogla da se sve prevaziđe i da to ne utiče na atmosferu u sali.

Pauza za kafu, ručak, susreti sa dragim licima iz regiona, zanimljivi predavači, izložbeni prostor prepun zanimljivih proizvoda, sve je to ispunilo dan i jako brzo smo došli do kraja. Moj govor je bio predviđen za oko 14h. Već sam bila umorna, ali sam izašla i govorila desetak minuta. Dosta emotivno. Nekako mi se činilo da nam toga treba, da malo, onako ženski, dotaknemo jedna drugu. Najčešće ne pamtim riječi, uopće se poslije nečijeg govora i ne sjećam šta je rečeno, ali jako dobro pamtim emociju koja me je takla. Emocija traje i drži me do nekog slijedećeg susreta, slijedećeg kongresa ili konferencije, negdje u nekom od gradova Balkana.

Sve te divne žene, stara i nova poznanastva, jedan drugi i drugačiji svijet, koji čak ni objasniti ne znam ljudima izvan njega, ali mi koje smo unutra, jako ga dobro znamo i svaki put iznova doživljavamo isto. Osjećaj povezanosti, podrške, razumjevanja… “Svijeća, koja drugu svijeću pali” odavno smo to postale… Jedna drugoj stišćemo ruke, podižemo ih visoko, zauzimamo stav pobjednika i bodrimo jedna drugu… I to traje…

Nabrajala bih imena svih tih fenomenalnih žena, ali bojim se da ću neko ima izostaviti i nekoga nepravedno preskočiti. Zato neću nabrajati imena, ali svaka zemlja balkanska ima svoje sjeme. Sjeme je u srcima jakih i odlučnih žena koje imaju viziju i žele (ovaj put zajedno) napraviti korak naprijed.

Osjećam koliko smo povezane i sve nas je više. Osjećam da nas nešto jako veže. Osjećam koliko smo slične i koliko nas ta sličnost identifikuje i zbližava.

Žene koje su uzele svoje živote u svoje ruke, izdigle se iznad svog naslijeđa i odgoja i skoro pa goloruke, bez podrške i sa malo para, stale ispred svih i počele živjeti svoj san. Zakoračile u svijet poduzetništva i biznisa. Svijet, u kojem na Balkanu, nema baš puno mjesta za žene. Svijet koji same stvaraju, koji prije njih, u ovom djelu Evrope, uopće ni postojao nije…

Kad ih pitaju kako uspjevaju, kažu: “Znaćeš i ti, kad samo jednom budeš trčala maraton i prošla kroz cilj… , nikad više nakon toga, nećeš prestati trčati… ”  

Odmah nakon 16h, skoro se i ne stigavši pozdraviti sa svima, krenule smo za Sarajevo i stigle kući oko 22h. Stigle smo da već prvog dana Bajrama, čestitamo praznik najbližima. Tijela sma nam bila umorna, ali nas dvije, moja Lejla i ja, ispunjene i zadovoljne, sa punim koferom divnih uspomena na još jedan obećavajući dan na Balkanu…

 

 

HAYAT TV – ramazanski program 2018.

Sarajevo, 9. juni 2018, prediftarsko vrijeme, Žuta tabija… Hayat Tv.

Došla sam sa Lejlom malo ranije, oko pola osam. Pirkao je vjetar, bilo je već dosta ljudi. Neki su šetali po zidinama i divili se prelijepom pogledu na Sarajevo, drugi su zauzeli svoja mjesta na travi ili drvenim klupama. Ispred sebe su imali, u plastičnim kesama zamotane, skromne iftare, uglavnom pizze iz Mahirove pekare. Sve je bilo u nekom stanju mira i iščekivanja. Prošetala sam između stolova, Lejla je išla iza mene. Bile smo tihe. S desne strane sjedila je Šejla, kamere su već bile spremne, svjetla upaljena i ramazanski program je mogao da počne. TV Hayat ima svake godine odličan program. Lani sam bila njihov gost u studiju. Ove godine kad su bile pripreme i snimanja za Ramazan, ja sam bila u Beogradu, bilo mi je žao što nisam mogla otići. Ove godine se, pored programa iz studija, svako veče javljaju uživo sa Žute tabije.

Neki dan, kad me je Dalila pozvala na ovaj “live” i linkovani prenos, rado sam se odazvala…

Oko 19:50 počelo je snimanje i direktno javljanje sa Žute tabije, u studio i u svaki dom širom BiH i širom svijeta, jer TV Hayat se prati na cijelom dunjaluku…

Razgovarale smo desetak minuta. Bilo je lijepo. Neki poseban hal. Vjetar nam je milovao lica, ljudi je bilo sve više i žamor sve jači, tobdžija je pripremao svoji top, kojim je uskoro trebao najaviti prekid posta 25. dana ramazanskog. Svijetla grada su počinjala da gore…

Naš razgovor spontan, Lejla iskusna i neposredna, cijela ekipa profesionalci…

Eto, zahvaljujući televizija Hayat, imala sam i ja jedno ramazansko veče, na Žutoj tabiji…

This slideshow requires JavaScript.

Ljubljana “500 poduzetnica” i dame u crvenom …

U Ljubljanu smo doputovale dan prije konferencije i smjestile se u hotel Emonec koji se nalazi u neposrednoj blizini Prešernovog trga, u Volfovoj ulici. Parking je bio prilično udaljen od hotela i to nam je donekle pokvarilo dojam, morale smo se dva puta vraćati do auta da sve iznesemo (tipično ženski), a nismo ni hotelskom sobom bile naročito impresionirane. Ipak bilo je toplo, prostrano i ugodno, čista posteljina i čisti peškiri i naš boravak je mogao da počne. Isto veče smo u hotelu grand Union popile kaficu sa fenomenalnom Zory i njenom saradnicom, (Zory je najveći “krivac”za naš dolazak u Ljubljanu), koji se nalazio na nekoliko minuta hoda od našeg hotela. Sve je bilo spremno za sutrašnji veliki događaj.

Pred nama je bio Kongres pod nazivom “500 poduzetnica” događaj koji je trebao okupiti više od 500 poduzetnica mahom iz Slovenije, ali i iz regiona. 

Osvanulo je jutro. Rano smo se probudeile, morale smo u Hotelu Grand da budemo barem petnaestak minuta prije devet. Nismo željele kasniti. Pažljivo šminkanje (koliko je bilo moguće na sabahu), odjeća sa obaveznim crvenim detaljima i do hotela u ravnim cipelama. Štikle u cekeru, treba na noge stati i ostati uspravan čitav dan. Jako smo se radovale i novim licima, ali i starim poznatim, za koje smo znale da ćemo ih sresti.

Već na samom ulazu i prilikom registracije veliki žamor, redovi i gužva i “more” dama u crvenom, široki osmjesi, stisci ruke i topli zagrljaji obećavali su nevjerovatan dan. Mi smo imale status VIP gošći i nekako smo sve za tren završile, okačile akreditacije i (u štiklama) ušle u dvoranu.

A dvorana kao iz bajke ili iz 1001 noći, puna ljubavi i lijepih žena. Naravno bilo je i osoba “suprotnog spola”, ali pored dama i nisu nešto upadali u oči. Ipak ću naglasiti njihovo prisustvo, jer trebalo je puno samopouzdanja imati, pa se pojaviti među tolikom brojem poduzetnih žena.

I nekoliko minuta poslije devet, čarolija je mogla da počne. Sve ono što je uslijedilo u narednim satima, upravo je i bila čarolija. Predivna pjesma, izuzetni govornici, jaki motivatori, modna revija, gimnastičarka koja lebdi na svilenoj traci, nagrade, priznanja, tombola, ručak, kafe, modna revija…. fotografije, kamere, izjave za medije… Naprosto je teško sve pobrojati, sugurno sam nešto zaboravila. A između svega toga, razgovori i razmjena vizitki, B2B i nova prijateljstva su na pomolu…

Moje predavanje je počele negdje oko 11h. Imala sam tajming (kao i ostali govornici) od nekih dvadesetak minuta. Prezentacija je bila spremna i prevedena na slovenački jezik. Bila sma ushićena, puna ljubavi i zaista presretna što sam u tom danu, baš na tom mjestu. Nisam mogla zamisliti nijedno drugo mjesto koje bih u tom trenutku više poželjela.

Moja Lejla (moja kćerka, moja desna ruka, moja vjerna asistentica) škljocala je aparatom i trudila se da niti jedan važniji trenutak ne ostane nezabilježen, ali ipak je moralo mnogo toga promaći. Sve se nekako brzo smjenjivalo i prolazilo, ili smo mi jednostavno željele da sve duže traje…

Na kraju dana i bezbroj zagrljaja, vratile smo se u hotel, preumorne i prezadovoljne, jedva dočekale tuš i zaspale…

Iza nas je bio još jedan uspješan kongres poduzetnica.

Hvala svim divnim damama koje su se potrudile organizovati “500 poduzetnica” . Nije nas bilo 500, bilo nas je mnogo više i sve smo otišle kućama dodatno inspirisane i odlučne da ovaj svijet učinimo boljim mjestom za život.

(ovo je samo mali dio utisaka, nastaviću ovaj tekst)