Kategorija:Blog

MOJA PRIČA

Rođena sam u Sarajevu prije 53 godine, odrastala u patrijarhalnoj porodici sa zaposlenim roditeljima i dva mlađa brata. Živjeli smo u gradskoj sredini i mada su moji roditelji bili veoma obrazovani i napredni, ipak se u našoj porodici strogo poštovala hijerarhija. Otac je bio neprikosnoveni vladar i donosio je odluke o svemu i za sve nas. Mi smo slijepo slušali i nekada krišom pravili neke sitne «prekršaje» cijelo vrijeme osjećajući da nam on stoji iznad glave, bez obzira što je u tim momentima nekad znao biti stotinama ili hiljadama kilometara daleko, osjećaj krivice nas nije napuštao. Nije bio nasilan ni agresivan čovjek, ali je bio i ostao autokrata sa jakom ličnošću i snažnim autoritetom. Ženski i muški poslovi, ženske i muške sfere interesovanja, ženski i muški razgovori – također su bili strogo podijeljeni. Ne znam da li bi u to vrijeme itko mogao i pomisliti da ću 2019. godine biti ovo što sam danas. Uspješna, obrazovana i ostvarena žena, koja živi svoj san.

Nije moj život nikada bio ispisan ružičastim mastilom. Naprotiv, dugo dugo su to bile samo neke nijanse sive sa utisnutim bojama crvenih karmina. Ni srednju školu nisam mogla odabrati. I mada sam bila izuzetno talentovana i maštala o umjetničkoj, otac je odlučio da to bude srednja ekonomska, da imam neki «hljeb u rukama». Nakon završene srednje škole maštala sam o Akademiji likovnih umjetnosti, ali uzalud. Opet njegova odluka da upišem ekonomski fakultet. Mene, umjetničku dušu, sanjara i poetu, sve je zanimalo u devetnaestoj godini života, osim ekonomije. Ali znala sam da moram slušati. Znala sam da ne postoji nikakav način da se oduprem očevoj odluci. Poslije godinu dana studija zaposlila sam se u banci i nastavila studirati vanredno. Ali to se nekako razvuklo i onda je došao rat i prekinuo sve moje snove…

Udala sam se krajem 1992.godine, sa punih 26 godina. Moj suprug je bio isključivo moj izbor. Nakon agresije nas dvoje smo pokrenuli vlastiti biznis. Imali smo tada jednu kćerku i žarko sam željela da imamo još djece. Željela sam nastaviti započeti studij, željela sam toliko toga, ali uglavnom sam morala slušati, granice su bile jasno postavljene, a o nastavku studija nisam smjela ni razmišljati. Kad god bih otvorila temu nastavka moje formalne edukacije, uvijek bi se muž ironično nasmijao i pitao me zašto?!, zar mislim da će mi zbog toga biti veća plata (aludirajući na to da sam zaposlena u porodičnoj firmi i da moja primanja ne zavise od nivoa moga obrazovanja, nego od količine i kvaliteta mog (njegovoga) rada i (njegove) snalažljivosti na tržištu – što je djelimično i bilo tačno). Ipak sam u kontinuitetu nastavila sa neformalnom edukacijom. Godine su prolazile, rodila sam još jednu kćerku, djeca su rasla…, pored svakodnevnih obaveza (posao, škola, njihove vannastavne aktivnosti, …) puno sam čitala, išla na različite kurseve i edukacije. Moj izbor su uglavnom bili jezici (mada tu nisam nikad bila sjajna) i različite tehnike slikanja (e to mi je išlo za rukom). Naravno i informatičko usavršavanje, te neke lifestyle vještine. Konstantno sam gutala svaku knjigu koja bi mi došla u ruke, nebitno kojeg bi žanra bila. Sve su bile vrijedne moje pažnje. Bila sam gladna znanja i sigurno, nekako iznutra gladna putovanja, gladna otkrivanja nekih novih nepoznatih svjetova…

Slikala sam u svom ateljeu, uljem, akrilom, slikala na vodi, radila kaligrafiju, dekupaž, … Formirala sam svoj pčelinjak, naučila dosta o pčelarstvu i dosta vremena provodila družeći se sa pčelama, čudom božjeg stvaranja i učila od njih. Nabavila sam i plastenik i uzagajala organsko povrće. Uživala sam u tome da sama proizvedem hranu koju jedu moja djeca. Život je bio lijep i ispunjen, nikada nije postojao trenutak u kome sam osjećala dosadu, letargiju ili bilo šta slično. Nije moj život išao onim putem koji sam ja zamišljala, o kojem sam maštala kao djevojčurak, ali je bio ispunjen stvarima koje sam voljela i u kojima sam znala uživati.

U našoj kompaniji, mada sam formalno bila u radnom odnosu i formalno imala rukovodeću funkciju, u stvarnosti to nije bilo tako. Muž je bio taj koji je sve vodio i koji je o svemu odlučivao.  Kuća je bila moja teritorija i moj svijet. I pored toga, u svakom sam danu zaista imala hiljadu razloga da budem sretna. Pazila sam da nikad ne pomislim šta nemam, nego da uvijek gledam ono što imam i da mi osmijeh ne silazi sa lica. Puno sam radila na sebi, na jačanju ličnih kompetencija. Naučila sam da od drugih ne očekujem ništa, da fokus stavim na sebe i da sva očekivanja usmjerim u svom pravcu. Na taj način sam postigla da me ljudi ne mogu razočarati, a da od sebe uvijek očekujem maksimum. E tako sam postala ova današnja…

Ne pružajući otpor životu kojim sam živjela, nego uživaući u svakom danu okružena onima koje sam voljela.

Nisam nikada završila likovnu akademiju, ali sam imala dvije krasne kćerke i mnogo ljubavi od njih. Na njih sam trošila energiju. Da, još nešto, desetak godina sam redovno trenirala i vozila brdski bicikl. Planinarila sam i relativno kasno naučila skijati. Bila sam u top formi i prezadovoljna svojim izgledom. A tada sam već imala 46 godina.

Početkom 2013. suprug se penzionisao i ja sam i formalno i pravno stala na čelo porodične firme. Nisam bila zadovoljna stanjem u kojem se firma nalazila i željela sam mnogo toga da promijenim. Počela sam da pišem biznis planove, da učim o menadžmentu, da ozbiljno čeprkam po moždanim vijugama i tražim ono nedovoljno znanje iz ekonomije. Sve što sam poželjela da napravim sa veoma ograničenim resursima koje sam imala, zvučalo je kao utopija. Svima osim meni. Ja sam svaku svoju želju vizualizirala, a kasnije i materijalizovala. Govorili su da sam hrabra, da sam luda, da sam pretjerala, ali ja nisam niti htjela niti znala stati ni prestati. Sve dok nisam ostvarila sve ono što sam zacrtala. A postigla sam puno. Puno sam osnažila brend porodične firme, pokrenula još nekoliko djelatnosti, sve je postalo hit. Napravila sam krasnu poslovnu zgradu. Na svim televizijama sam bila rado viđen gost. Mnogi su pisali o meni. Moja priča je bila puna pozitivne energije i optimizma. Pokazala sam da žena može bilo šta napraviti, samo ako to može poželjeti i ako ima hrabrosti da učini prvi korak. Da, tada nekad sam upisala i fakultet. Ovaj put je ekonomija bila moj izbor. Trebala mi je itekako. Diplomirala sam u roku i ubrzo na istom fakultetu upisala i master studij iz oblasti poslovne psihologije. Uskoro ću imati i diplomu magistra, a onda planiram doktorat akoBogda. Uporedo sam završila i Cambridge business academy i stekla zvanje certificiranog menadžera, te zavšila nekoliko levela na NLP i coaching akademiji, te sam registrovana kao internacionalni life i biznis coach. Proputovala sam cijeli region i povezala se sa ogromnim brojem jakih žena i svih zemalja regiona. Da, osnovala sam i vodim nevladinu organizaciju koja se bavi osnaživanjem žena i mladih, te promovisanjem pozitivnih vrijednosti u društvu (PoduzetniceIN), a najprije demokratije i kulture, kao temeljnih vrijednosti jednog društva. Održala sam na desetine predavanja na svim većim kongresima i konferencijama u BiH i u mnogim zemljama regiona. Govorila sam za govornicama u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini … Već je hiljade i hiljade ljudi prisustvovalo mojim predavanjima, seminarima, radionicama… Proputovala sam mnoge zemlje. Obilazila sam industrijske zone, sajmove i mnoge druge značajne ivente iz oblasti biznisa. Ispred mene se otvorio jedan sasvim novi svijet, svijet nevjerovatnih mogućnosti i ja sam uživala kao djevojčica koja otvorenih očiju sanja svoj san. Napisala sam knjigu «Vruć krompir» priču o ljubavi, strasti, poduzetništvu i snovima jedne žene. Sa njom sam ponovo obišla Bosnu i Hercegovinu, region i nekoliko evropskih zemalja. Ni sama ne znam koliko smo u ovih nekoliko godina, moja kompanija i ja dobile priznanja, certifikata i zahvalnica. Zaista bi mi trebalo dosta vremena da ih se svih sjetim i nabrojim. Svoje, one važnije, uglavnom znam: 2017.godine u Sarajevu mi je uručeno priznanje Uspješna žena BiH; iste godine u Beogradu sam dobila priznanje NajŽena 21.veka, a naredne godine opet u Beogradu Dama godine 2018; Povelju za naučni rad i društveni angažman na Kopaoniku u Srbiji 2019; a iste godine u Mostaru (BiH) sam dobila prestižnu nagradu Večernjakov pečat – Ponos Bosne i Hercegovine i moram priznati da mi je to do sada najdraže priznanje, jer je došlo od predstavnika «sedme sile», novinara koji su itekako sve ove godine pratili moj rad.

Prije nekoliko mjeseci smo dobili i jedno posebno priznanje od UN-a kao kompanija koja u svom poslovanju implementira «ciljeve održivog razvoja», a ja sam dobila certifikat kao «biznis lider održivog razvoja» u kategoriji «ljudi». Naravno da pored toga provodimo politiku kvaliteta i poslujemo u skladu sa evropskim standardima. Čak nam je uručen ISO 26000:2010 kao društveno odgovornoj kompaniji i na to sam veoma ponosna. Učestvovali smo u projektima socijalne inkluzije, projektima dualnog obrazovanja i sl. Otvorili smo vrata svoje kompanije đacima i studentima koji žele volontirati i praktično se obučiti za određene poslove.

Nekada u ime kompanije na čijem sam čelu, nekada u ime Udruženja koje vodim, najčešće u svoje lično ime, a na osnovu svog bogatog iskustva i stečenih referenci i kompetencija, bila sam angažovana na mnogim projektima koje implementiraju nevladine organizacija, a podržava UN, UNDP, EBRD ili neke druge evropske ili svjetske organizacije ili fondacije koje djeluju u Bosni i Hercegovini i regionu.

Danas sam poduzetnica, generalna direktorica porodične kompanije, predsjednica nevladine organizacije “PoduzetniceIN”, diplomirana ekonomistica, uskoro i magistrica poslovne psihologije, certificirani menadžer, certificirani NLP practitoner, certificirani life § business coach, mentorica, predavač, trener, motivator, autor, pčelarka, … Naravno kćerka, sestra, supruga i majka. Ali danas sam puno zadovoljnija i puno ispunjenija. Žena sa puno više karizme i samopouzdanja. Danas jesam i supruga i majka, ali i uspješna žena u poslovnom svijetu. I svoje granice sama postavljam! Svaki dan je i dalje ispunjen izazovima, izazovima koji se zovu – život. Dani prolazi u rješavanju svakodnevnih problema, a kada njih jednom ne bude, onda neće biti ni nas. Radujem se svakom danu u kojem se probudim zdrava, okružena onima koje najviše volim i sa jasnim ciljevima ispred sebe… Između ostalog, planiram da, akoBogda, ostatak svog života provedem i dalje putujući svojom zemljom i regionom i radeći na osnaživanju žena svih starosnih skupina, bilo koje vjere ili nacije.

Sve smo mi Balkanke slične. Slično odgojene i sličnom naučene, nije nas baš puno uspjelo isplivati na površinu, ali ove koje jesmo držimo se snažno jedne drugih i nesebično pružamo ruke drugim ženama i pozivamo ih da krenu ovom stazom koju smo im mi utabale. Sretne, obrazovane i osnažene žene sretnu djecu rađaju, a mi planetu zemlju želimo ispuniti pozitivnom energijom i ljubavlju.  Želimo više žena u privredi, u politici, u medijima, sportu, kulturi, u svakoj sferi društvenog života. Želimo da sve djevojčice imaju jednake šanse kao i dječaci; i neka svi žive onako kako žele, a ne onako kako moraju. Jednom će nam novinari prestati postvljati pitanje koje nikada neće postaviti našim muževima, a često kažu: «kako vi kao supruga i majka možete biti i uspješna biznismenka ili uspješna političarka?»

Jednom će prestati, a dok god pitaju – mi itekako imamo posla…

ADISATUFO.BA

 

KOD GRADONAČELNIKA SARAJEVA

A povod današnjeg sastanka u Uredu Gradonačelnika je u priznanju VEČERNJAKOV PEČAT koje nam je oboma dodijeljeno, po različitim osnovama.

Njemu, jer je gradonačenik Sarajeva, grada koji ima još jedan svoj (malo tamniji dio) i još jednog gradonačelnika. Ali ih je obojicu ujedinio sport, odnosno organizacija sportske manifestacije EYOF i to su uspješno uradili. Zato im je obojici uručen Večernjakov pečat, kao jedno od najprestižnijih priznanja uopće, u BiH.

Isto priznanje sam dobila i ja. Moje je sa dodatkom,  “Ponos BiH”. Zvučno. E ja tačno i ne znam zašto mi je uručeno, predpostavljam da je zato što sam ovo što jesam i što radim dobro i transparentno i što uoće radim to što radim. Bez velike šanse da ikada budem gradonačelnik ili nešto slično, ali i bez neke želje za tim.

Danas u 12:00, Vijećnica, ured Gradonačelnika grada Sarajeva, najmlađeg u historiji ovog grada, Abdulaha Skake.

Divan ured, sve blista od sjaja i sarajevskog (kombinacija evropskog i orijentalnog) duha.

Emotivna, kao i uvijek, prisjećam se stare Vijećnice, nekada gradske biblioteke, mirisa knjiga i nekih lica koja su se pomaljala između redova tvrdo i meko ukoričenih sudbina… Sjećam se dobro i dana kada je gorjela i užasa koji me je raznosio iznutra. Preživjela sam, koračam! Tu sam.

Danas, predivna Vijećnica, divno i dobro uvježbano osoblje i zaista reprezentativan i naočit gradonačelnik. Elokventan i energičan, sa posebno naglašenim smislom za humor. Baš mi se dopao i baš nam je takav trebao… Puno je toga uradio za ovaj grad. I moram mu odati priznanje za PR (odnose s javnošću). Tako to nije radio niko prije njega. Mladost ipak znači mnogo. Jedno je nešto znati raditi i uraditi, a sasvim je nešto drugo – znati to pokazati javnosti.

Onda ugodan polusatni razgovor i doviđenja do neke, opet (akoBogda) lijepe, prilke.

Naravno zahvaljujem Gradonačelniku Skaki na podršci i ispruženoj ruci za dalju saradnju.

(I fotografija na kraju! )

ADISATUFO

MOJA RECENZIJA NA KNJIGU “SRETNA ŽENA”, AUTORICE ALME TALETOVIĆ

Autorica Alma Taletović se u cijeloj knjizi direktno obraća čitateljki (mada sam mišljnja da je knjiga čitljiva i osobama muškog spola), ženi koja još uvijek traži sebe, ali kao da luta na tom putu. Alma joj je obraća smjelo, ne da joj da saginje glavu pred životom, traži od nje da pronađe u sebi snagu, snagu za koju je sigurna da postoji.

Cijela knjiga je nasihat ili savjet. Savjet ili vodič koji čitaoca tjera naprijed. I to ne naprijed u onim postavljenim granicama u kojima je čovjeku dobro, nego naprijed – sve dok ne zaboli. Tek kad zaboli, desio se stvarni pomak. Alma ne dozvoljava ni bolu ni tuzi da budu jači od osjećaja sreće: sretna sam jer sam odabrala da takva budem, poručuje i jednostavno okreće glavu od tuge i svoj pogled usmjerava samo na ono što želi da vidi.

Veoma hrabro, rekla bih; i veoma ispravno, tvrdim.

U svojoj knjizi Sretna žena citira velike učitelje: klasike psihologije, motivacije, filozofije; te time potkrepljuje svoje tvrdnje i poručuje nam da niti jednog trena ne smijemo posumnjati u njene riječi, jer iza onoga što ona govori, stoji nauka i stoje klasici. Alma je to «samo» osvijestila i nesebično dijeli sa svojim čitaocima.

Podsjeća čitaoca  da su duša i tijelo dio istog sistema i naprosto neodvojivi jedno od drugog; također jasno daje do znanja da ako ne napravite korak ka mijenjanju sebe, nemate šanse da promijenite ni bilo šta oko sebe.

Postoji još nešto što jako upada u oči. Stav autorice prema religiji, prema Bogu. Bogu kao stvoritelju i nezamjenjivom osloncu i nezamjenjivom čuvaru svakog pojedinca. Kako je uopće moguće krenuti naprijed bez vjere u Boga? Kako je uopće moguće biti sretan bez vjere u Boga?

Citiram:

“Ponavljajte: Danas je novi dan. Danas je dobar dan.Bog me gleda, Bog me posmatra, u Božijoj sam zaštiti i Bog mi uvijek pomaže. 

Potom zamislite sebe kakvi vi želite da budete i tako se ponašajte. Danas sam zahvalna – i osjetite tu zahvalnost. Danas ću biti uporna – i trudite se. Danas ću biti hrabra – i budite hrabre. Ako vama je teško – razvijte lijepo mišljenje o Bogu, o životu o sebi. Iščekujte lijepo u svojim životima a kako budete vjerovale – tako vam se daje. Zapamtite:  „Lijepo mišljenje o Allahu je ibadet. „ ( hadis”)

 Samo ovaj citat nam je dovoljan da razumijemo na koji način Alma spoznaje svijet u kojem živimo i poklanja nam recept koji je lako primjenjiv, ako smo u stanju da razumijemo. A ako ne, nikom ništa, ona je svoje rekla; ona je svoj dug odužila…

Nekome će njene riječi biti poput olova, a nekome tako lako shvatljive, tako lako «probavljive», te će ih rado prigrliti kao svoju jedinu opciju…

Citiram:

“Ne postoji situacija iz koga ne možete izaći, sa vjerom. Sa vjerom možete izaći iz lošeg stanja, iskušenja, lošeg dana, mjeseca, iz lošeg života. Vjera je ta koja ruši svaku prepreku. Vjerujete li u svoju svijetlu budućnost koja vas čeka? Po tome ćete znati kakvo je vaše poimanje vjere. Vjerovati ne znači samo trpiti, vjerovanje znači očekivati od Boga najljepšu nagradu i blagodati na oba svijeta. Vjerujete li  – bit ćete obasuti brojnim blagodatima. To je Božije obećanje.”

Dodala bih da se u ovoj knjizi osjeti kako autorica sazrijeva, mnogo dublje razmišlja i polako sebe otvara. U prvoj knjizi “Sretni ljudi” koja je bila, ništa manje fenomenalna od ove, ipak se osjetila doza zatvorenosti i na nekim mjestima, rekla bih i bojažljivosti, da se izrekne svaka misao do kraja.

Dok čitam redove knjige “Sretna žena” osjetim više odlučnosti, više samopouzdanja, više hrabrosti i energije da se vlastita uvjerenja podjele sa drugima.

Alma i treba da ih djeli. Njena uvjerenja su i moja uvjerenja i uvjerenja mnogih hrabrih žena koje poznajem, ali bih jako bila sretna da ova knjiga (kad odleprša u svijet) iznjedri još takvih. Još hrabrijih i još jačih, još smjelijih i znanijh, koje će biti liderke nekih novih generacija koje se sad rađaju ili će tek da se rode na ovim prostorima.

Ova knjiga je dokoument. Pisala ju je Alma Taletović, Bošnjakinja, muslimanka, obrazovana mlada žena koja je mnogo učila i mnogo čitala, razmišljala, spoznavala i rekla bih, koja se usudila, da svoje spoznaje podjeli sa svima nama.

Mogla bih pisati puno o ovoj knjizi i mada sam počašćena da budem među prvima koji su imali čast da je pročitaju, ipak jedva čekam i njen “papirnati” oblik, pa da je pomirišem i  još jednom “progutam” kao što sam to uradila i prije nego sam napisala ovaj svoj osvrt.

“Nas ne mijenjaju lagane stvari. Nas do krajnjih granica testiraju iskušenja. Ne budite jadne, tužne, slabe žene koje zavise od tuđih riječi, pogleda, odobravanja ili neodobravanja. Podignite glavu i budite dostojanstveno jake, hrabre i nasmijte se na sve. Osmijeh ubija zlo, jednako kao što  vjera slama teškoće. Osmijeh i vjera – dobitne kombinacije. Bog vam čuva stranu, Bog je sa vama. Čemu briga? Zbog koga da strahujete? Nabacite osmijeh i kroz život koračajte sa vjerom. I čuda ćete vidjeti…” kaže Alma, a ja ću joj od srca čestitati na ovoj krasnoj knjizi i na divnim nasihatima, koje je podjelila sa cijelim svijetom.

Od srca preporučujem ovu knjigu svakoj djevojci ili ženi, bez obzira na njene godine i stepen obrazovanja, ali postoji jedan uslov: mora biti otvorena i spremna na razmišljanje i spoznaje, za one koje pristaju ostati zarobljene, ova knjiga nije…

ADISATUFO.BA