Kategorija:Blog

Priča u nastavcima…

(1.mart)

1990.godine, kad je osnovana Stranka Demokratske Akcije, u Općini Novo Sarajevo, potpisala sam pristupnicu i postala članica MOS-a. Imala sam oko 24 godine. Nikada do tada nisam bila članica niti ijedne političke partije (jedina opcija je bila KPJ). Vjerovala sam u Boga, a to se nije uklapalo sa pripadnošću Savezu Komunista. Nikad nisam bila licemjer, pa u javnosti pokazaivala jedno, a tajno činila drugo, kao što mnogi jesu. Mnogih, mnogih detalja iz tog vremena se sjećam, možda se jednom odlučim i knjigu napisati, toliko je priča u moj memoriji zabilježeno.

Ljudi su na različite načine prikrivali svoju religioznost, a javno (skoro isključivo radi napredovanja u karijeri) su bili ateisti.

Devedesete su bile prepune dešavanja u republikama oko BiH, koje nisam razumjela. Odrasla sam na Ćengić Vili, u “socijalističkoj” zgradi bez balkona, pored Miljacke. Pojam nacionalizam nisam poznavala, osim iz historije. Usko sam ga vezivala uz pojam fašizam.

Nikad nisma vjerovala da će biti rata. Te devedsete niko od običnih ljudi, na rat nije ni mislio. Ni 1991. ni pomisla nisam, pa ni ‘92. do Bajrama. One barikade i nemiri, daleko su mi bili od bilo kakve slutnje da bilo šta loše može da se desi. Ne, u Bosni ne… Moje članstvo u SDA nije imalo veze sa nacionalizmom. Imalo je veze sa izraženom ličnom nacionalnom i vjerskom pripadnošću, koju sam mogla javno da manifestujem. Ma ni do tada kod mene nije bilo tajno, ali je tada baš bilo javno. Čovjek ima potrebu da se ponosi svojim identitetom, a ne da ga prikriva. Poštovati i voljeti svoje, znači prihvatati i drugo i drugačije. Različitost je naše bogatstvo. Tjera nas da se upoznajemo, postajemo bliži, učimo jedni od drugih. Uči nas da imamo i da njegujemo vlastiti identitet i svjetonadzor i da shvatimo da nismo samo fizički ovdje. Ovdje, na planeti zemlji, smo prije svega dušom i vlastitom osobnošću prisutni.

Sama ideja referenduma, nije bila nešto što me je oduševljavalo. Generacija sam koja je jugoslovenstvo nosila u krvi. Titova pionirka, Titova omladinka. Ne znam da sam poslije nečije smrti plakala, kao poslije Titove. Ali nakon pucanja Jugoslavije, odcijepljenja Slovenije, pa Hrvatske, izrazitog srpskog nacionalizma  koji je bujao; veličanja ratnih zločinaca iz 2.svjetskog rata i svih onih prikrivenih i javnih prijetnji, ja sam sasvim svjesno i sigurna u svoju odluku, na referendumu rekla DA. Kao i hrvatski narod, pa i značajan broj drugih naroda u mojoj zemlji.

Lagala bih kad bih rekla da sam tada osuđivala bilo koga. Zbog bilo koje odluke. O politici nisam znala ništa, osim ono što smo učili iz udžbenika “marxizma” ali sam, kao i svi tih godina, pratila vijesti – naročito Yutel i sva dešavanja u cijelom regionu. BiH je postala nezavisna i veliki broj zemalja je gotovo trenutno priznao tu nezavisnost. Na sve se bilo spremno, osim na činjenicu da će početi masovni pokolji nad svima koji nisu pravoslavci, a najviše nad muslimanima. I kad je počelo, nisam vjerovala da se dešava. Ma nije niko.

Vraćam se na SDA.

To je bila jedina politička partija koja je okupljala Bošnjake. Imali smo Aliju, svg lidera, vođu. Dobroćudnog i karizmatičnog. Imali smo nešto ili nekoga, zbog čega ili koga smo hodali uspravno. Iz SDA su kasnije nastale mnoge probošnjačke stranke. Imali smo i druge. Harisa Silajdžića, Ejupa Ganića, Jovana Divjaka, Stjepana Kljujića, Miru Lazovića, Borisa Bogičevića, … ma da ne nabrajam. Bilo je patrota i insana, čija se imena nažalost rijetko spominju, ali su značila mnogo.  Ne znam zašto, ali valjda kako je to usađeno duboko u meni, moje opredjeljenje je bilo socijaldemokratsko. Ali uz dodatak, da uz sve te stavove mogu ispoljavati i svoju vjersku pripadnost i svoju religioznost. Nekako je SDA baš bila takva. Okupljala je ljude rasličitih svjetonadzora, bitno je bilo da su patrioti i da su za cjelovitu i nezavisnu BiH.

Period od aprila ‘92. do septembra ‘95. bih ovaj put preskočila. Bila sam u Sarajevu, ali ne u vojsci ni policiju, ni CZ-u, ni nigdje na linijama odbrane od agresije. Rodila sam kćerku, brinula se o porodici, kući; imala sam jako bolesnu svekrvu i jednostavno se moj lični agažman na tome završavao. Hrana, čist veš, briga o djetetu, svakrvi… Ostati živ i normalan, kao životna misija ili opredjeljenje, ne znam …

Agresija na BiH je okončana Dejtonom. Mislim da niko normalan iz BiH nije bio zadovoljan tim nesretnim Dejtonskim sporazumom, jer je verifikovao RS. Teritoriju natopljenu bošnjačkom krvlju. Teritoriju iz koje su protjerani ili su na njoj poklani Bošnjaci. Uglavnom Bošnjaci. To je nešto što teško ko može progutati. Meni nikad nije trebala linija razgraničenja sa pripadnicima pravoslavnog ili bilo kojeg drugog naroda. Ne znam zašto podjele na ove ili one. Ali pravoslavci i pa i rimokatolici, željeli su (i sada mnogi nažalost žele) da imaju te međe.

Jako primitivno i nepotrebno i necivilizacijski. Svijet ide naprije, a mi da se u ovoj maloj Bosni dijelimo na plemena i povlačimo granice jedni između drugih.
I mada je Alija jedan od potpisnika Dejtona i mada je svoj potpis opravdavao činjenicom da je u tom momentu samo bilo važno da prestane krvoproliće, a da će se sve ostalo rješavati politički – mnogo je Bosanaca i Hercegovaca koji su mislili drugačije.

****

17.mart

Korona nas je natjerala da zaboravimo sve drugo. Ne priča se nigdje o izbornoj godini, o političkoj nestabilnosti, ostavklama i smjeni kantonalne vlade. Nije više zanimljiva ni afera “Asim” niti sve ono što je društvene mreže (i naše misli) okupiralo svakodnevno zadnjih dana. Sad osim korone nema ništa. Sve drugo je blijeda vijest. Preko noći je sve stalo. 

Sad ne mogu ni da se bavim razmišljanjima o nekim prizemnim stvarima. U kućnoj sam samoizolaciji. Jako malo lično kontaktiram sa ljudima. Mogu da radim online, čitam knjige, družim se na društvenim režama. Mogu da pijem kafu u svojoj bašti, da uradim nešto u pčelinjaku ili plasteniku. Mogu da čitam ili pišem, da kuham… Svašta mogu. Ne treba mi ničega puno. Sve se svodi  na golo preživljavanje. Ima u ovome dobra za sve nas. Ako se budemo ponašali kao razumom obdareni. Naučićemo veoma važne, rekla bih najvažnije životne lekcije. “Čovjek snuje, dragi Bog olučuje… ” 

Svi moramo biti malo opušteniji, ne sekirati se zbog stvari na koje nemamo uticaja. Okrenuti se jedni prema drugima. Voljeti se, poštovati. 

Smatram da ovo sa “koronom” nije slučajno. Nisam pobornik “teorija zavjere” i ne mogu se time opterećivati, ali zbog gripe zaustaviti svijet, malo je prečudno. Ovo je uvod u nešto što će tek doći. Moj razum ne može da dokuči šta će to doći, ali civilizacija je ionako krenula putem samouništenja. I globalno, ali i indivudualno.

Društvo je isuviše potrošačko, ne misli se na okruženje u kojem živi čovjek, ne misli se ni na čovjeka koji radi i stvara nove vrijednosti. Sve se usmjerava u one i za one koji već imaju previše, a to što oni imaju – ne mogu za tri života potrošiti. Dalje ih sve vodi u perverzije po svakom pitanju i u svakom pogledu. Iskrenost je postala osobina koju imaju samo budale. Poštenje također. Ako si iskren i etičan, sa sažaljenjem te gledaju. Ne pripadaš tu. Ne pripadaš nigdje… Koliko god da imaš sposobnosti, koliko god da imaš znanja, koliko god da si karakteran, vrijedan i čestit, ako si iskren – ne uklapaš se, budala si, nisi za ovo vrijeme… 

Ako si ljigav, ako si u stanju i znaš dobro (čak može i manje dobro) da lažeš, ako si ulizica i bez karaktera, ako znaš da namjestiš osmjeh na lice, a da ti oče ostanu ledene, ako ti je srce hladno i baš te briga kako je svima onima oko tebe, ako je tebi ok – onda si dobar i uklapaš se u sve. Ako nemaš obraza ni stida – potaman si za ovo vrijeme…

Korona je morala da se desi…

I nije to kazna Božija. Milost je. Treba nekad stati i razmisliti o svemu. Ljudi umiru od gladi svaki dan. Umiru u ratovima koje nisu izazvali i za koje nisu krivi.  Hiljede i stotine hiljada i milioni onih nad kojima je učinjena nepravda podižu ruke prema nebu svaki dan. I mole… 

A ostatak svijeta živi u izobilju, ponaša se kao da s eništa ne dešava i nije ga briga… A samo smo praška u svemiru. 

Zastani svijete. Zamisli se nad sobom. Smrt ti je sakako neminovnost – ali šta ćeš sa životom, zapitaj se!!!

 

 

 

SINERGIJA

  1. Kada se ljudi poštuju, postoji povjerenje koje vodi ka sinergiji, međuzavisnosti i dubokom poštovanju. Obje strane donose odluke i odluke na osnovu onoga što je ispravno, što je najbolje, ono što se najviše vrednuje (Blaine Lee).

Međusobna saradnja je jako važna. Ona je uglavnom i ključna za uspjeh, kako u poslu tako i u međuljudskih relacijama u privatnom životu. Konstatovala bih da sinergija funkcioniše, između ostalog, po principu Poštovanje – Razumijevanje – Uvažavanje. Prema Vašem dosadašnjem iskustvu, koju prepreku je bilo najteže savladati da bi se dobilo sinergično okruženje?

JA: Čovjek je društveno biće, a ljudi su tako različiti. Niti može sam, niti može sa drugima. Mala djeca su sebični ljudi, sve bi za sebe i uglavnom su tvrdoglavi u tim nastojanjima. Vremenom uče živjeti u okruženju sa drugarima i prolaze različite faze socijalizacije. Učeći shvataju koliko toga ne znaju. Kroz različite vrsta saznanja i spoznaja, otkrivajući svijet oko sebe, upoznaju i sebe. Uspostavljaju različite partnerske odnose. A onda počinju problemi jer nastoje sve oko sebe ubijediti u svoje stavove i svoje svjetonazore. Iz toga se rodi potreba da se sve to prevaziđe i upravo u svakoj civilizovanoj zajednici se desi sinergija. Ljudi nauče da poštuju tuđa mišljenja, stavove, uvjerenja, da bi i sami poštovani bili. Nauče da nije najnužnije da se slože sa nekim, jer svako svijet gleda “iz svojih cipela”. Dvoje ljudi mogu gledati u istu stvar i neće vidjeti isto. Zašto? Zato što situacija koju gledaju, dok dopre do svih perceptora u mozgu koji će je pretvoriti u sliku, prođe kroz čitav niz filtera koji se zovu: iskustva, uvjerenja, predrasude, navike, religija, tradicije, predubjeđenja, … Znači, neće isto vidjeti, neće isto misliti, ali će uvažavati i poštovati mišljenje onog drugog. Upravo na ovaj način ljudi nauče živjeti zajedno u sinergičnom okruženju.  Da bi čovjek uopće uspio narasti do toga da shvata i prihvata druge i drugačije, najprije mora prihvatiti sebe. E to je najteže. Prihvatiti sebe i sagledati svoje osobine, te se svakodnevno mijenjati i ići naprijed. Ljudi su nažalost prepuni ograničavajućih uvjerenja i vidim i osjetim da ih se isuviše tvrdoglavo ne žele osloboditi. Većina nije inspirisana niti motivisina da radi na sebi. Mišići se bildaju, ali mozgovi malo teže…

 

  1. Veličnost čovjeka nije u koliko bogatstva stiče, već u njegovom integritetu i sposobnosti da pozitivno utiču na one oko sebe. (Bob Marley).

Međutim, da bi bili sposobni da pozitivno utičemo na one oko sebe prvo moramo biti u skladu s sobom, a to zasigurno zahtijeva marljiv rad, zar ne?

JA: Da, neprekidan rad na sebi. Mnogo učenja i čitanja, ali prvenstveno mnogo razmišljanja i svakodnevni islasci iz zone konfora, prvi su uslovi koje moramo ispuniti da bismo u konačnici postigli  vlastiti sklad. Nije to baš tako jednostavno. Kada putujemo u vlastiti nutrinu itekako nailazimo na stvari koje nam se ne dopadaju, koje treba odbaciti, profiltrirati, otpakovati pa ponovo procesuirati. Upoznati sebe nikako nije jednostavno, ali je moguće i prelijepo je. Jer skidajući sloj po sloj otkrivamo i svoje snage i svoje slabosti. Otkrijemo da smo biće sa gotovo neiscrpnim mogućnostima za uspjeh i rast, a sa druge strane upoznajući vlastitie slabosti postajemo svjesniji svoje ljudskosti i nekako više suosjećamo sa drugim ljudima. Tek tada možemo pričati o istinskoj sinergiji. Istinskom međusobnom nadopunjavanju snaga i istinskom rastu i prosperitetu jednog društva ili šire zajednice. Još bih dodala da putovati i upoznavati druge ljude, narode, običaje, tradicije – znači učiti i rasti. I u konačnici prihvatati svo šarenilo svijeta i voljeti ga. Za mene je to sinergija i sa sobom i sa okruženjem. Mijenjajući sebe, mi mijenjamo i svijet oko sebe…

 

  1. Za kraj, kako da sinergija nastavi da živi?

JA: U nama, u svakome od nas na neki drugačiji način. Još jednom ću ponoviti da rasta nema bez sinergije. Sinergija organa unutar čovjeka, koji funkcionišu u savršenom skladu; sinergije duše i tijela, koji su dio istog Sistema. Sinergije unutar porodice, društva, šire zajednice, država… Ako nema bilo koje od tih sinergija, onda nastaje bolest, razvod, nemiri ili neka još teža kriza. Nema života ni budućnosti bez sinergije, ona naprosto mora da živi…

****

 

IZA KULISA: Osvrt na Druge sarajevske B2B susrete ili kako je počelo i kako se završilo

Nakon što je okončana realizacija Drugih sarajevskih B2B susreta poduzetnica BiH i regiona, nakon što su spuštene zavjese, polako se slažu utisci; rezimiramo sve lijepo što smo doživjele i sabiramo troškove, imam jaku potrebu da napišem kako je sve teklo. Iza kulisa.

Od ideje do realizacije

Od ideje do realizacije proteklo je relatvno malo vremen. Od tog “malo vremena” skoro mjesec dana sam bila vezana za krevet, pa mogla bih reći i onesposobljena za rad. Jaka gripa, pomiješana sa padom imuniteta i iscrpljenošću organizma, uzela je svoj danak. Antibiotici nisu pomagali, sedmentacija i CRP mirni, a mene temperatura lomi. Ali prošlo je, hvala Bogu…

Nekad početkom januara, željela sam najaviti Susrete. Lani smo se skoro pa neformalno družile na Bjelašnici. Željela sam to ponoviti. Željela sam da opet bude poluneformalno. Nije ni moglo biti kao lani, u startu sam očekivala više učesnica. A kad su prijave počele da dolaze, bilo ih je toliko da smo morale sve osmisliti drugačije. Ok, može konferencija, ali neka bude drugačija, neformalnija, opuštenija. Ipak je još početak godine, računovodstveno smo još svi u prošloj, zima je i treba nešto poluopušteno. “laganini” Nemamo trenutno nikoga uposlenog u Udruženju, ali nas par volonterki, sa ovom gomilom entuzijazma, vjerujemo da ćemo moći… Polako smo slagale agendu. Amela Ć., je napravila logo i bavila se grafičkim dizajnom. Lejla je slagala web, komunicirala sa Hotelom i bavila se organizacijom svega, a Ilma komunicirala sa  gošćama i učesnicama i vodila evidenciju. Ja sam se bavila odnosima s javnošću i trudila se da sve dobro ispromovišem – a usput slagala agendu cijelih dvodnevnih susreta. Iz kreveta. Sponzore smo kontaktirale Lejla i ja.

Budžet

Nije postojao. Planirano je da učesnice same snose troškove smještaja. Hotel je formirao cijenu “za nas” . 30 ili 35% popusta na osnovnu cijenu. Noćenje sa doručkom. Dali su nam i cijene obroka, te i tu napravili neki “popust”.

Mi nismo imale nimalo novca, “ni kinte”, a željele smo puno. Bitna je ideja i želja, ostalo će se posložiti. Vjerovale smo u to. Obratile smo se na nekoliko adresa, pokucale na više vrata, neka su bila zatvorena, neka odšktrinuta,  ali na našu radost pronašle smo odlične sponzore. Večeru dobrodošlice je sponzoriralo Central Osiguranje. Sponzor muzike za to veče bio je hotel domaćin. Bilo je opušteno i lijepo.Večeri je prisustvovalo oko 40 osoba, ali onim što je bilo na meniju ne bi se niko mogao pohvaliti, a pogotovo ne hotel sa pet zvjezdica. Ali ok. Bilo prošlo, mi smo se dobro zabavile.

Ručak u toku Konferencije je sufinansirao UNDP. Mnoge teme koje smo planirale otvoriti su u skladu sa misijom ove organizacije. Oni su bili veoma raspoloženi za saradnju i sa njima je bilo milina saradjivati. Takodjer smo dobili podršku i od ASA banke – domaće banke u usponu i ta nam je podrška mnogo značila. Finansijski nas je podržala i Općina Hadžići. Hercafe Saccaria  doo, su obezbijedili kafu na konferenciji, a Mercedes Benz je bilo službeno vozilo Konferencije: Bisnode Klub Visokih Peta je organizovao After party i za isti imao sponzore sa kojima saradjuje inače. Kako se Konferencija završila kasno, u 18h, a after party počeo u 19h, sve je ispalo preblizu i nekako previše za jedan dan. Svi su bili umorni. Agenda na konferenciji je bila značajno probijena. Ali mi smo uživale u svakoj minuti i koračale dalje…

Morali smo obezbjediti aplikaciju za B2B susrete i mada smo nekoliko puta dijelili video kako se prijaviti na iste i mada su se neki i prijavili, zakazivanja sastanaka nije bilo puno, jednostavno se aplikacija nije znala koristiti. Na kraju se sve moralo platiti, bez obzira da li se koristi ili ne. Uspjeli smo i to pokriti.

Grad Sarajevo nam je isprintao Press Vall (hvala im), a pored toga obećali i kameru i fotoaparat sa fotografom, ali to nismo dobili, mada je bilo potvrđeno. Jednostavno se ti ljudi nisu pojavili i mi smo ostali bez profi fotografija i kompletnog snimka. Prilično nas je to “zaledilo”. Ali šta je tu je – nema plakanja nad prosutim mlijekom.

Dalje: Hotel je imao obični projektor i platno, običnu rasvjetu. Lejla je željela led ekran i specijalna svjetla. Uspjela je i to uklopiti u naš skromni budžet. Na kraju smo uspjeli u sve uklopiti i print. TV Hayat je sa nama bio u Hotelu svo vrijeme i snimili su dosta materijala. Mada su nas prenosili mnogi mediji, Hayat nam je bio glavni medijski sponzor. Puno nam je značilo. Nadam se da nisam nikoga zaboravila. Ipak jesam, divna kreativka, vlasnice cvjećare Ema iz Sarajeva, napravila je dva cvjetna aranžmana koja su krasila podijum na kojem su se održali paneli. Sve je ispalo odlično.

Konferencija i Sajam 

Gosti su počeli da pristižu od ranog jutra. Sišla sam rano na doručak, stavila dva zalogaja u usta i otišla na šminkanje. Bila sam raspoložena da se radije sama našminkam, ali moja nova virtualna prijateljica stomatologinja Lejla je insistirala da to bude profi šminka. Ne volim kad me neko šminka prvi put. Ne zna ni moj ukus ni boje koje volim ni stil, tako da je sve to bilo prilično promašeno, ali dečko se zaista potrudio i vjerujem da bi drugi put to bilo ok. Nema veze. Ni odjelo koje sam nosila nije bilo nešto. Mada je na probi bilo extra, na kraju baš i nije i nisam bila nešto zadovoljna, ali nisam ponijela drugo pa sam ga morala obući.

Stigli su i mediji i učesnici, mada je bilo u posljedni trenutak nekih otkazivanja ili jednostavno nedolaska bez otkazivanja, ipak je bilo registrovanih skoro 250 učesnika. Čak i više nego je bilo prijavljeno. Neki su naprosto u posljednji tren odlučili da dođu. Nikoga nismo vratili.

Bilo je problema sa razglasom, bilo je problema sa manjkom volontera, nas četiri koje smo iznijele cijeli teret organizacije nismo se mogle klonirati. Ali u konačnici bilo je super. Zaista sam prezadovoljna. Dobra energija i nekako sve pozitivno. Puno smjeha, puno zagrljaja i puno ljubavi.

Na konferenciji su otvorene teme od izuzetnog značaja za poduzetništvo u BiH i regiji, ali ipak dosta površno po mom mišljenju. Nekako smo se tek dotakli gorućih problema. I mada je bilo zanimljivih prijedloga glede rješenja situacije u kojoj jesmo, ipak je činjenica da je potez na institucijama i da su one te koje moraju, pa i pod pritiskom naših inicijativa, pronalaziti rješenja koja će biti realna i primjenjiva. Amela D. je panele vodila odlično. Bila je pod velikih pritiskom zbog vlastitih obaveza i angažmana, ali je uspjela i još jednom pokazala koliko je dobra. Amra, moderatorica cijelog događaja se odlično snašla. Još jednom je pokazala koliki je profesionalac.

Realni sektor je taj koji ostvaruje dodatnu vrijednost i u realni sektor treba lagati. U poljoprivredu, zanatstvo, industriju, … , ponavljalo se više puta u toku dana. Nadatis e da neko to sve i čuje. Svakako ćemo zaključke dostaviti tako gdje treba.

Poduzetnički sajam je bio fenomenalan. Odlični izlagači koji su itekako imali šta da pokažu. Mene su oduševili, a i naše zvanice su bile više nego oduševljene njime. Pa i učesnice.

Jutro poslije

Žao mi je što mnoge od učesnica nisam vidjela. Nisam se uspjela pozdraviti. Znam da su ostvareni značajni kontakti. Mnogi su se putevi počeli trasirati. Krećemo u neke nove priče, koje će se dugo pričati.

Odlučila sam da više ne želim eksperimentisati sa hotelima. Hotel jeste bio donekle ok, ali nije to to. Hotel Hills na Ilidži je ipak pogodniji i pristupačniji i ima sve ono što regionalni gosti žele. Domaći uglavnom i ne borave u hotelu. Hotel Hills ima najveći i najljepši kongresni centar u Bosni i Hercegovini i svu prateću opremu. U njemu će biti treći susreti, odnosno Prvi Kongres Poduzetnica BiH i regije. Već smo rezervisale hotel, a čak smo i dogovorile nekoliko učesnika. Ova konferencija je urađena za manje od mjesec dana rada, a za Kongres imamo cijelu godinu. I naš tim je sada veći. A onih koji žele saradnju sa nama je mnogo više.

Tv Hayat je danas objavio Reportažu sa Susreta, prenijeli su nas mnogi portali, objavio veoma popularni dnevni list, bili smo vijest i sve skupa je bilo dobro. A mi idemo dalje, jer možemo i više i bolje… uvijek prvi, uvjek na vrhu i uvijek ZAJEDNO!

Video reportažu, koju je snimila Televizija Hayat možete pogledati OVDJE

 

ADISATUFO.BA