Kategorija:Blog

MOJA RECENZIJA NA KNJIGU «KAKO SAM SPASILA SVET» AUTORICE ELIZABETE STANIMIROV

Knjiga «Kako sam spasila svet», autorice Elizabete Stanimirov pripada modernom žanru u savremenoj literaturi. To je autobiografsko motivacijsko štivo, koje može biti veoma zanimljivo širem sloju čitalačkog auditorijuma. Prevenstveno namjenjeno svima koji žele raditi na ličnom razvoju, nastojeći se na tom putu konstantno edukovati, ali i učiti na tuđim iskustvima i greškama, gdje je to god i kad je to god moguće.

Elizabeta Stanimirov

Autorica nas je znalački provela kroz priču svog života, te na vlastitim usponima i padovima, pokazala da ništa nije lako, ali da je sve moguće samo ako se istinski želi i djeluje.

Elizabeta Stanimirov je u ovoj knjizi ponudila i otkrila sebe kao primjer koji može poslužiti mnogima. Iznosi nesebično svoje privatne stvari, kako bi pokazala, najprije ženi Balkana, a onda i drugima, da žena može puno kada joj niko iz najbližeg okruženja ne lomi krila. Ističe značaj podrške koju je imala i ima od supruga i djece i podrške koju je ona davala i daje njima. Spominjući porodicu u kojoj je odrasla, te porodicu svog supruga, uslove u kojima su živjeli i vrijednosti i uvjerenja koja su ponijeli odatle, a nadragadili u svom domu,  ona nam šalje poruku o značaju odgoja i značaju svega onoga što je potrebno da izrastemo u ozbiljne i odgovorne ljude, spremne da se sa životom hvatamo u koštac.

Naročito su me dojmili dijelovi u kojima autorica govori o svojim slabostima i najmjerno ih ističući, poručuje da smo “svi samo ljudi” , sa svom slabostima i snagama, vrlinama i manama i da se nipošto ne trebamo praviti jačima nego jesmo, jer od takve iluzije ni mi niti oni koje volimo, nemaju koristi. Naprotiv.

A sad, onako lično, želim da dodam da je za mene predstavljalo izuzetnu privilegiju i čast da među prvima pročitam ovu knjigu. Od momenta kad sam je uzela u ruke, više nisam mogla da je ispustim. Te noći nije bilo sna. Autorica me je znalački, sa spretnošći svojstvenom samo iskusnim piscima, vodila iz zapleta u zaplet, iz prošlosti u sadašnjost, pa opet nazad, ne dajući mi prostora da predahnem i ne dozvoljavajući mi da štivo ispustim iz ruku. Niko ni pomisliti ne bi mogao da je ovo njena prva knjiga; ali sa sigurnošću tvrdim, nije posljednja. Biće ovoga još, u nekim drugim pričama i među drugim koricama, koje će fenomenalna Elizabeta Stanimirov, tek da podijeli sa nama.

Radeći sa ženama kroz različite projekte u nevladinom sektoru, u BiH i regionu, ne mogu da se ne dotaknem značaja koje će ova knjiga imati u osnaživanju žena, kako u Srbiji tako i regionalno, jer su izazovi na koje je autorica nailazila svuda slični, ali reakcije na te izazove mogu biti veoma različiti i sa veoma raznolikim, pa i teškim poslijedicama. Rješenja koja možemo pronaći u Elizabetinom iskustvu predstavljaju bogatu riznicu znanja, iz koje može obilno zahvatiti, svako onaj ko znanje traži.

Pročitala sam veoma veliki broj knjiga ovog žanra, napisala mnogo recenzija, ali moram priznati da nijedna od knjiga, koju sam do sada imala priliku “držati u rukama”, nije bila ovako čitljiva i zanimljiva. Velika je hrabrost “ogoliti” se na ovaj način. Pisati o svojm snovima, strahovima, nadama, željama, … Priznati svoje slabosti i suočiti se pred svima, sa onim što se toliko trudimo potisnuti, mogu sama najhrabriji među nama. Svjesna je Elizabeta da sve ono što ovako “rasprosremo” pred druge, nama više ne pripada. Tako i ona, zakoračivši u novo sutra, gordo podignutog čela, poručuje “željeli ste me vidjeti slomljenu i slabu”, a slomili me niste, jača sam nego ikada… E, na ovu ženu se može primjeniti ona poznata rečenica : “… izgradila je čvrste temelje od cigli – koje su drugi bacali na nju… “

Recenziju napisala: Adisa Tufo, dipl.oec., autorica knjige “Vruć krompir”, poduzetnica, life&business coach, Bosna i Hercegovina.

 

 

RAMAZAN – kakav se ne pamti…

Prevrćem po prošlosti, po uspomenama. Nostalgična sam … Valjda smo svi u ovom Ramazanu preemotivni…

Ove stihove sam napisala nekad krajem ljeta osamdeste, prije skoro 40 godina. Imala sam tada malo manje od 14 godina.

U dvanaestoj godini, ničim izazvana i sigurna da je to uvijek postojalo negdje u meni, istinski sam počela vjerovati u Boga. A onda su se pokrenula intenzivna razmišljanja o životu, o smislu svega, o postojanju čovjeka … Od desete godine, pa sve dok nisam upoznala svog supruga, pisala sam uglavnom poeziju.

Ovi dječiji stihovi su vjerovatno nastali u nekom burnom trenutku, kad sam bila veoma uznemirena nečijom glupošću i svojeglavošću, a iz pristojnosti sam ostala mirna i nisma u tom momentu reagovala.  Tek po povratku u “svoj svijet”, na komadu papira sam zabilježila svoja razmišljanja.

To je bila godina u kojoj je umro Josop Broz Tito…

Hiljade i hiljde napisanih stihova ostali su na Vracama, iznad Grbavice, u stanu mojih roditelja.  Oni su iz našeg stana morali otići početkom aprila 1992. Bilježnice, kao i sve ostalo do čega su agresori došli je uništeno zauvijek, ali poneke (dječije) stihove pamtim… Noćas ih dijelim sa vama.

Ko si ti da zaustaviš maj?

Pitaš li se ikad gdje padaju zvijezde, gdje počinje svemir i gdje mu je kraj?

Pitaš li ikad gdje nestaje duša, ili ti možda duše i nemaš…

Gdje padaju zvijezde, dal’ se ikad pitaš…?

Razmišljaš li nekad o vremenu svom, o vremenu budućem i onom prije tvog, 

Vjeruješ li u Sudnji dan ili za te smrt stvarno znači kraj?

Razmišljaš li možda o vremenu svom…?

Djeluješ mi čovječe izgubljen u svemu, težiš nečemu a pojma nemaš čemu…

Nestane te kao što dana nestane; al’ dan se opet rodi, nikad ne prestane, 

A ti vjeruješ da ćeš nestat’ zauvijek…

Ko si ti da zaustaviš maj? Ko si ti da kažeš da je kraj?

Kad ne možeš ni sebe u želji zaustaviti; kad ne možeš ni svoja osjećanja slijediti, 

Pa kako misliš da zaustaviš maj…?

Kažeš da ptice dok umiru pjevaju, a one za života Boga slave. 

A kako ćemo mi umrijeti, hoćemo li pjevati ili ćemo plakati…?

Ptice bi nam možda i rekle, da govoriti znaju, dok “nestaju” zašto pjevaju…

Mi zvijezde gledamo dok padaju i ptice slušamo dok pjevaju, 

Vladare slijedimo dok vladaju i svemu se divimo kad mu dođe kraj, 

A ko je u stanju zaustaviti maj…?

Ko je u stanju presjeći bivanja, ko zna sva znanja?

Zastani i razmišljaj dugo, čovječe – moja tugo, 

Čovječe – ograničena uma, ne silazi sa ipravoga druma, 

Unesi u život barem malo imana – jer niko sem Allaha ne zaustavlja bivanja…

ADISATUFO.BA

RAMAZANSKO VEČE u vrijeme korone

 

Sinoć ispred Begove…

Vožnja autom od Ilidže do Baščaršije. Poslije Iftara. Grad skoro pust. Osvijetljen. Džamijske munare blistaju. Ipak je Ramazan. Osjeti se.

Na čaršiji tek pokoji prolaznik. Užurbani koraci, pomalo pognut hod. Kao da su na pogrešnom mjestu. “Kod turčina”, preko puta Čaršijske dvadesetak mladića, sjede i piju čaj ili kafe. Sve je prilično razruđeno. Ne sjede jedni do drugih. Drže nekakvu distancu, a očito se distancirali nisu. Razgovaraju, dovikuju se… “kafa za ponijeti” nije zabranjena. Može i ovako, improvizovano. Da se ne ukida tradicija, da se osjeti hal. Čaršija je čaršija. I čaršijaneri imaju svoje adete koji se sto godina ne mijenjaju. Pa makar ovako, adetosum, da se adeti provedu…

Harem Begove džamije zatvoren. Nigdje nikoga. Ni ptica. Ni ljudi. Kapije zamandaljene. Dvorište osvijetljeno. Kandilji gore.

25.april 2020. u vrijeme teravih namaza – zatvorena džamija i pust harem Begove Džamije #coronatime

Sigurno više od četrdeset godina, ova džamija i ovo mjesto, su simbol mojih ramazana. Mislim da je ovo 42. ramazan koji postim. Prvi je bio u dvanaestoj godini. Puno je to godina. Puno simbolike, emocija i ljubavi je utkano u sve te godine. Puno toga se podrazumijevalo. I onda se, gotovo preko noći desi da spoznamo, da se ništa ne podrazumjeva. Ni mi se ne podraumijevamo, ni gradske ulice, ni graja, ni lijeni koraci po čaršijskoj kaldrmi, ništa…

Samo muk i sablasno prazna Baščaršija.

Ne smijem ni da želim da se bilo šta promijeni, ne smijem ni da dovim da se vrati na staro, ne smijem… Šutim i u mislima molim da bude onako kako je najbolje. Ja ionako pojma nemam šta bi to najbolje moglo da bude. Ovaj sadašnji scenario mislim da niko od običnih smrtnika nije mogao zamisliti. A dešava se pred očima našim… I mi smo sudionici. Ili nismo. Nema nas. Već nas nema u safovima. Čeznemo… Nema velikih iftara, koji su ionako postali više društveni događaji, nego vjerski adeti;  na njima je odavno više jedača, nego postača i klanjača… Pa i neka nema.

Valjda došlo vrijeme da sami sa sobom svedemo račune. Da spoznamo koliko smo mali i da se posvetimo onima koji nas najviše vole i najviše trebaju, a za koje najčašće nemamo vremena. Porodici.

Ništa nije slučajno, pa se ni ova “korona” ne dešava slučajno. Odavno sam rekla da u cijelu ovu “korona priču” ne vjerujem. Prenapuhana je. Nemam pojma šta se sada dešava u svijetu. I ne zanima me… Van mog je dometa. Sa medicinskog stanovišta nisam impesionirana niti uzbuđena, ali sa nekog ljudskog – jesam. Trebala je nama ova “korona”.

Kuham, zajedno sa kćerkom, ukusna jela za naše iftare. Učim Kur'an. Nisam počela sa Ramazanom novu hatmu. Imala sam prije Ramazana, trećinu jedne koju učim svom dedi Salki, rahmetullahi alejhi, nju sam željela prvo da završim. Sad sam, nakon tri dana Ramazana,  u 30. džuzu elhamdulillah. Mislim da ću je poslije ovog sehura završiti i odmah počinjem narednu, ramazansku. Pa polako, do Bajrama, dan po dan… Učim ja više od džuza dnevno, nekad dva, tri i više… , godi mi Kur'an, godi mi glasno učenje. Učim uvijek na istom mjestu u sobi. Iz svog starog mushafa. Bio je do jučer u raspadajućem stanju, ali ga je moj muž uredno polijepio sintelanom, i “božemioprosti” toliko je taj sintelan zaudarao, da sam morala skoro 24 sata učiti iz drugog, a to je navika koju ne volim da mijenjam. E, lani i preklani i mnogo godina prije toga, nisma imala toliko vremena da učim Kur'an. Samo se negdje odlazilo, dolazilo, spremalo, kupovalo, … Čini mi se da nam je trebalo da zastanemo. Eto što moja dova nema konkretan sadržaj. Ja ionako ne znam šta je najbolje. Sa koronom ili bez korone…? Ma čini mi se da ništa ne znam.

Gore na početku ovog teksta je video zapis moga kratkog sinošnjeg pojavljivanja na TV Hayat u vrijeme jacije i teravih namaza, kojih nema u Begovoj džamiji… Već nekoliko godina na neki način budem dijelom ramazanskog ili bajramskog programa na televiziji Hayat. Lijepo je kad te se prijatelji sjete. Kad zajedno podijelimo emocije i neke lijepe trenutke.

Eto, prohodah Čaršijom sinoć sa curama svojim, možda prvi i posljednji put ovog Ramazana. I bih nasmijana i bih sretna, što koračam, što sam živa, što sam okružena najdražim bićima na Dunjaluku, svojim kćerima. Što imam ruke, oči, što osjećam radost, što vjerujem u Boga i što još jednom spoznah da nam za sreću nikada i nije puno trebalo…

ADISATUFO.BA