Kategorija:Blog

S T R A H

Najveća i najdublja tamnica, u koju čovjek sam sebe zatvara, je strah. Dođe iznenada, kao vrisak iznutra, kao žestok alarm u čovjeku koji će nekad da ga zaledi, nekad natjera na bijeg. Ljudski je bojati se, ali je ljudski i pobjediti strahove i uzdignuti se iznad njih. Nikad se ne predati.

Čega se najčešće bojimo?

Koji su to imaginarni strahovi koji se javljaju u nekim danima, u nekim satima i prave od jakih, slabe ljude?

Puno sam o tome razmišljala, a kroz svoja iskustva i iskustva drugih, ponešto sam i naučila, donijela svoje zaključke. Poslije o tome razgovarala, pisala.

Čega se ljudi boje…?

Ljudi se najviše bolje tuđeg mišljenja i osude okoline!

I najčešće je taj strah jači od straha od neuspjeha. Čak nije problem ni pasti, ako to niko neće vidjeti. Ali ako neko vidi i ispriča ili samo pogledom osudi…? Šta onda?  Kako se nositi sa tim’…?

Kako?

Lako!

Veoma sam se lako izdigla iznad toga. Znala sam da ako želim koračati stazom uspjeha i zaista nešto postići u životu, moram prestati da dajem važnost bilo kome ili bilo čemu, osim sebi i cilju koji želim dostići.

Zašto bi mi bio bitan bilo čiji stav, kad ja imam svoj. Da li će iko ikada brinuti moje brige, plaćati moje račune ili živjeti moje snove… Neće…

Zašto se ja ne bavim tuđim životima i ne razmišljam o tuđim uspjesima ili neuspjesima?!

Zato što sam isuviše zauzeta sobom, svojim ciljevima, svojim ličnim usponima i padovima, konstantnom edukacijom, radom na sebi i stjecanju kompetencija koje će me približiti mojim ciljevima. Ako imam slobodno vrijeme onda ga koristim da pomognem drugima koji su na mojoj stazi i dijele moje vrijednosti… i to je sve. A oni koji pričaju iza leđa, nisu slučajno tu – iza leđa… Oni će uvijek tu i ostati. Ja ću nastaviti ići naprijed i biti sretna na tom putu, jer je samo to moj izbor. Odlučila sam da živim svoje snove, da ne čekam sutrašnji dan ili neka buduća vremena da budem sretna. Sretna sam danas. I baš danas je osvanuo, možda najbolji i najljepši  dan u mom životu…
Zašto ga kvariti besmislenim strahovima, dozvoliti lošim mislima i lošoj energiji da gospodari nama ili što je još gore, dozvoliti lošim ljudima da nam pokvare dan ili nametnu neki svoj strah.

I danas, svaki dan, neko baš to pokuša. Da li svjesno ili nesvijesno, neko će vidjeti put posut ružama, a neko vidi samo trnje. Neko će pričati samo o fenomenalnom mirisu koji osjeća, a neko će pričati o krvi i boli koju izazove ubod trna.

U životu ima i jednoga i drugoga. Lijepog i ružnog,  smijeha i suza, radosti i tuga… A čemu ćemo mi otvoriti vrata i kojoj emociji dozvoliti da prodre u naše pore, samo je do nas, naše percepcije i ličnog izbora.

Nisu uspješni oni najpametniji, niti oni najbogatiji, ospješni su oni koji imaju hrabrosti da životu pogledaju u oči i žive svoj san… A ja životu u oči gledam!

adisatufo.ba

I TAKO JA, UOČI BAJRAMA …

Noć je uoči Bajrama, iza mene je dan Arefata, dan dove i posta za nas koji nismo na Hadždžu ove godine…

Sve je spremno za doček Bajrama, hrana, kuća, okućnica, bajramska odjeća i obuća, pokloni … I sve je poznato, uhodano. Ustajemo rano, ne liježemo ponovo, čakam sa djevojkama muža iz džamije. On svakog Bajrama obiđe mezarje, onda uđe u nekoliko kuća u komšiluku i sa još vrućim paklamama posutih ćurekotom, dođe kući malo iza ostalih. Čekamo ga da pijemo bajramsku kahvu zajedno. Sutra će to pretpostavljam biti u avliji, iza kuće. Sve još na ljeto miriše, jutra su svježa, ali nije hladno. Smijaćemo se onako bez veze, nizašto. Uživaćemo što smo zajedno dočekali još jedan Bajram…

Kurbane godinama ne koljemo u avliji. Uplatimo u “Pomozi.ba”, nekako mislimo da je tamo najhairnije. Navikli već. Mada smo dugo čuvali običaj klanja kurbana u dvorištu i svojom rukom muž bi to uradio, od toga smo ipak odustali. Nekako se niko više, kao nekada, ne raduje kurbanskom mesu kad mu se na vrata donese… Osjeti se to. Ali bez obzira što taj obred klanja kurbana ne obavimo svojom rukom, nikako ga ne preskočimo zahvaljujući organizacijama koje se trude da to obave umjesto nas.

Bajramsko jutro će proći u opuštenoj atmosferi, poneko će i doći da čestita, pokoje djete po «bajrambanku», ali već iza podne namaza ćemo svi kod mojih roditelja na bajramski ručak. Tamo se okupimo svi. Braća sa svojim porodicama i ja sa svojom. Godinama tako i uvijek isto. I jelovnik skoro isti i mamina baklava i isti raspored za stolom, a na zajedničkim fotografijama neko stariji, neko odrasliji, zreliji… Sve poznato i naviknuto i nekako naše. E kod mojih je, što se tiče kurbana, malo drugačija situacija, oni svoje kurbane odnesu kod tetke u Narodnu kuhinju ili u Dom u Pazarić. Malo se više pozahmete. Ali i njihovi kurbani završe kod onih kojima su najpotrebniji. Da svima nama budu kabul, akoBogda.

 

A zašto ja sve ovo sve noćas pišem?! Znam, preče bi bilo da tekbire izgovaram i dovim… Hoću i to inšaAllah, ali da prvo ovo, što sam naumila,  napišem.

Večeras se sjećam onih koji više ne bajramuju sa nama. Onih što odoše, prerano ili u vakat… A za rastanke nikad nije vakat. Voljeni uvijek prerano odu…

Prvo se sjetim tetke Sulte rahmetli. Ko u magli je vidim. Polujasna slika, najviše se ruku sjećam i njene sobe. Voljela sam je. Prerano je otišla. I davno. Prije 40 godina… Ukopana je u našem mahalskom haremu. Brat joj je lani obnovio nišane. Neka još traje uspomena na nju. Voljela nas je i voljeli smo je… I samo nas je imala.

Onda se sjetim nane i dede rahmetli. Arife i Salke Sadžak, babinih roditelja i mojih odgajatelja. Od njih sam puno naučila i njih najbolje pamtim. Odavno ih nema na dunjaluku, ali još ih često pomenemo, ostavili su trag i lijepa sjećanja. I dosta potomaka. Da im se Allah smiluje i sve kapije dženentske za njih otvori. Amin.

Onda se sjetim nene i dede, maminih roditelja. Hajrije i Jusufa Kadribašić. Za njih me posebne uspomene vežu, drugačija sjećanja. Njihovi likovi su jasni, oboje su lijepi, ponosni, drugačiji. Bili su hodža i hodžinica, obišli Bosnu. Ponegdje sam i ja sa njima bila. Voljela sam ih oboje, jako.

Sjećam se Almira, tetka Ahmeda, amidže Sulejmana, oni baš odavno nisu tu… To su insani koji se samo po lijepom pomenuti mogu. Svi su mladi otišli, Almir skoro djete…

Sjećam se daidža Asima i Šekiba i sinova daidže Šekiba, Muhameda i Muniba. Muhamed je šehid, zlatni ljiljan, Munib ode mlad, naglo. A malo prije njega  i žena mu preselila…

Sjećam se tetke Fatime i tetka Safeta. Njih uvijek sa osmijehom i toplinom. Sjećam se i tetke Hajre, a i tetka Zuhdefendije rahmetli. Tetak je preselio kad sam bila još mala, tetka nije tako davno. Bili su hodža i hodžinica, hadžije, divni insani. Neka ih dragi Allah džennetom obraduje.

Otišla je i strina Bija, bila je hasta, a opet nekako je rano otišla. Pravila je najbolju krompirušu na svijetu…

Moja dobra svekrva Habiba, dugo je bolovala. A voljela je život. Voljela je sevdalinku i smijeh. Ona nam još uvijek puno nedostaje i otkako je otišla nije više ništa isto… Kad sam zadnji put obišla sa mužem njen mezar, rekla sam mu da bih voljela da budemo i mi sahranjeni negdje u njenoj blizini. Bili smo porodica, držali se zajedno i voljeli se… Nju najčešće u dovi spomenem. Neka joj dragi Allah grijehe oprosti. Amin.

Sjećam se noćas i svojih dobrih komšija, puno ih je otišlo, odavno nisu tu. Hamo ode davno, u ratu,  bio je često kod nas u kući i u avliji i nekako je bio neko naš. Neko jako blizak. Bilo mu je drago kad je moj muž sve jele iz avlije iz korijena počupao i voćke posadio.

Nema ni učitelja Omera ni tetke Vasve, ni Zibe ni Sulje ni Kimbe ni Džeme ni Tife ni Begajete ni Mirsade ni nane Kaseme… Nema ni Šahe ni hadžija Munte i Muje… Otišli su na bolji svijet.

Otišle su i komšije Derviš i čika Maho i tetka Ćamila…Ni hadžinice Umije ni hadžije Rasima, ni našeg efendije, šehida Abdulaha Kubata više nema… Nema ih sutra da bajramuju sa nama…

 

U mislima poslah selame svima njima. Sviju po lijepom pamtim.  Ne postoje ružna sjećanja, niti jedno. I koga god da se sjetim, vjerujem da mu je dobro sada, gdje god da je. Ali ipak koliko god molila Allah swt, da oprosti grijehe meni i mom suprugu i mojoj djeci i mojim roditeljima i braći; koliko god Ga molila da nam se smiluje i na pravom putu nas učvrsti, da budemo jedni od onih sa kojima je On zadovoljan; da budemo samo o Njemu swt ovisni, a o ljudima nikada i da nas zaštiti od svih naših neprijatelja… koliko god ovako i puno šire, dove redala, u njima se nađu i ovi koje sam pobrojala, koje sam nekad davno ili manje davno na ulici ili u džamiji sretala, kahvelenisala, selamila, na Bajrame zijaretila… Neka im svima dragi Allah dž.š. lijepi džennet da…

 

I na kraju se sjetim cijelog ummeta Muhammedovog saws, a posebno onih koji su sa svojih ognjišta protjerani, koji su ubijani, mučeni, ponižavani, sjetim se onih koji i u ovom trenu pate i molim Allaha swt, da im svima olakša njihova stanja.

Ništa na svijetu nije vječno. Ni sreća ni tuga, ni lijepo ni ružno, sve se smijenjuje. Svaki čovjek je samo putnik na ovome svijetu i svaki dan je bliži svom odlasku.

Ne mogu da u dovi ne pomenem predsjednika Turske, Erdoana, čovjeka koji vraća dostojanstvo i ponos ummetu Muhammedovom. Neka ga dragi Allah dž.š. poživi još dugo dugo i onemogući njegove neprijatelje i neprijatelje Islama.

 

Često sebi kažem: dok si živa – živi, uživaj na svom putu, ali nikada ne zaboravljaj da hodaš istim stazama kojima su i oni prije tebe koračali; i oni su se kao i ti smijali i plakali, radovali i tugovali, voljeli, puno voljeli, pa se od najvoljenijih rastali… Svi ćemo jednom tako. Molim Alllaha dž.š. da to bude sa šehadetom na usnama… A svi smo Njegovi i Njemu ćemo se vratiti.

Bajram Šerif Mubarek Olsun…

VRUĆ KROMPIR u Stocu na Bregavi

Maloprije uđem na  svoj blog / stranicu, čisto onako da provjerim statistike. U zadnje vrijeme, od posjete Novom Sadu, aktivnosti sam svela na minimum. Barem aktivnosti koje se tiču dužih putovanja. Previše ih je bilo od početka godine i znala sam da moram napraviti pauzu. Mnogo je bilo poziva koje sam bila prinuđena da odbijem, znala sam da ne mogu “na sto strana” . Završni ispiti na fakultetu, odbrana diplomskog rada, upis na magistarski studij, su aktivnosti koje su mi bile u momentu previše bitne i neodložne i nisam se mogla igrati sa rokovima. Ipak, na jedan kraći put, odavno dogovren, morala sam da odem i nimalo mi nije bilo teško, naprotiv, uživala sam.

“Dani Stolačkih džamija” su kulturno-vjerska manifestacija koja ima svoju tradiciju u gradu na Bregavi i ja sam bila pozvana da uzmem učešća u istoj. Predstavim svoju knjigu, ali i održim neko kraće prikladno predavanje. Bilo mi je veoma zanimljivo što je uporedo sa mojom predavanjem upriličena i izložba umjetničkih radova na foliji, moje dugogodišnje prijateljice Rabije Gutošić. Vrijeme je bilo izuzetno lijepo, ambijent u dvorištu “Careve džamije” prosto magičan, izložba postavljena, sve stolice popunjene.

Žao mi je što sam zaboravila da odmah zabilježim ovdje svoje impresije nakon događaja koji je bio još 25.juna, ali izgleda da sam zaista bila previše okupirana nekim drugim i drugačijim obavezama. Kako dani prolaze i koliko god da je vrijeme ljetovanja i putovanja, ipak događaji stižu jedni druge i oni stari “zastarjevaju” i blijede… Naprosto je tako normalno, zato se i trudim da sve dokumentujem prije nego izblijedi. A Stolac sam objavila na fb odmah i zabravila da i ovdje podjelim. Pomislim nekad da će fb platvorma možda i pasti, možda i fotografije mogu nestati, ali nekako kad su na webu, postojanije su. Slike i pisma, odavno više ne postoje u papirnatom obliku. Mada ponekad nedostaju i nezamjenjivi su…

U Stolac smo, brat, Lejla i ja, krenuli kasno poslijepodne i pravac Dubrave u posjetu mojim roditeljima. Oni, mada imaju stalno mjesto boravka na Ilidži, nekako najviše vole dole, naročito otac, za mamu baš to i ne mogu reći, ali ona njega uredno prati. Nismo se baš zadržavali, imali smo dogovor da oko 19:30 budemo u stolačkom restoranu Han. Naš domaćin je bio Mersed ef. sa suprugom i dvoje mlađe djece.

Pridružila nam se uskoro i Rabija u društvu sa lokalnom mualimom, divnom mladom ženom, koordinatoricom za vjerska pitanja i ženski aktivizam. Atmosfera je bila odlična, preukusne hrane ispred nas više nego dovoljno, razigrani podmaladak efendijin, te opušten razgovor i smijeh, obećavali su lijepu noć. Akšamski ezan nas je pozvao na namaz i svi smo krenuli u džemat, a poslije namaza, između akšama i jacije, bilo je planirano druženje i promocija knjige.

I zaista je sve bilo divno. Mada je moje predavanje bilo namjenjeno i pripremljeno za mlade, u publici je bilo puno više starijih ljudi, pa sam malo i improvizovala, ali sve je prošlu uredno, domaćini su bili zadovoljni, a izložba je definitivno sve začinila. Poslije smo se slikali, grlili, selamili, potpisivala sam knjige, popili smo kafu na kamenom malom trgu ispred džamije, u ambijentu koji me je podsjetio na Dubrovnik ili Dalmaciju. Mada se more nigdje nije vidjelo, osjetila se mediteranska klima, miris juga, miris ljekovitog bilja, miris Hercegovine…

Još jedna noć za pamćenje…

***