Kategorija:Blog

ŽENA U SAVREMENOM DRUŠTVU

 Da bismo otvorili ovu temu i govorili o ženi u savremenom društvu, potrebno je prethodno uraditi nekoliko stvari.

Jedna od njih je definisati ženu, odnosno znati o kojoj ženi u ovom slučaju želimo da govorimo, a zatim definisati šta to mi podrazumijevamo pod pojmom «savremeno društvo».

 

O kojoj ženi?

Prije stotinu godina na ovim prostorima se nije ni govorilo o jednakosti žene i muškarca. Danas, ne samo da imamo legislativu, po kojoj je ženama zagarantirana apsolutna ravnopravnost i nije dozvoljena niti jedna vrsta spolne ili bilo koje druge diskriminacije; nego imamo i žene koje su se odvažile govoriti o svojim pravima i zahtijevati prisutnost u svim aspektima javnog života. Kad kažem «javnog života» najprije mislim na biznis i politiku, kao na nešto što je do prije izvjesnog vremena bio gotovo isključivo «muški svijet». Globalizacija i digitalna revolucija, mnogo toga su sa sobom donijele. I pozitivnog i negativnog. Jedna od pozitivnih stvari, a ako «ne uprskamo» i ostati će pozitivna, je borba žena za njihova prava i  sve veća prisutnost i učešće žene u svim društvenim procesima.

A pod «savremenim društvom» šta danas podrazumijevamo?

Savremeno ili moderno društvo, sa sociološkog aspekta, je jedno historijski odvojeno razdoblje, koje definišu neke specifičnosti koje nisu bile svojstvene ranijim periodima. Znači, ovo koje živimo.

Hajde da spojimo to dvoje i da shvatimo šta nam se dešava.

U kojoj smo mi sada fazi svih tih globalnih dešavanja, a jedna od njih je emancipacija žene i istinska potreba da žena bude dio svih procesa?

Nije to samo trend. Žene na razmišljaju na isti način kao muškarci; žene drugačije percipiraju svijet, drugačije razmišljaju i drugačije se izražavaju; žene ne žele isključiti ili potisnuti muškarce iako su same vijekovima bile potisnute; svi ti muškarci su njihovi ili očevi ili braća ili muževi ili sinovi. Ali jedno žele, žele dati sebi šansu koju nisu imale njihove majke ili bake, žele dati šansu svojim kćerima i kćerima svojih kćeri, potpuno istu šansu  koju već vjekovima imaju njihovi djedovi, očevi i sinovi. Da, istu šansu!  A u konačnici, onda je do svakog pojedinca, odnosno pojedinke, individualno, koliko će i kako će tu šansu iskoristiti. Samo je važno da nikome ne bude uskraćena.

Ispričaću jedan studij slučaja, neka to bude moja priča, meni je najbliža i najpoznatija, pa ću je i vama najlakše približiti.

Rođena sam prije 53 godine, kao najstarije dijete u porodici. Živjeli smo u gradskoj sredini. Poslije mene rođena su još dva moja brata. Klasična patrijarhalna porodica. Otac neprikosnoveni autokrata i mama koja se i ne pita puno ( rekla bih ništa). Otac visoka stručna sprema, mama srednja. Oboje rade. Otac više zarađuje. Nisam imala pravo na izbor srednje škole niti fakulteta – jer sam žensko. Nisam imala pravo da idem na zimovanja i ljetovanja, na izlete sa školom i društvom, jer sam žensko. Mojoj braći su te opcije bile otvorene. Rano sam naučila da kuham i da radim ručne radove.

Neću reći da sam imala neki revolt zbog toga, jer nisam… Ne da se nisam usuđivala pobuniti se, ne nikako; ja naprosto nisam o tome ni razmišljala, takva opcija apsolutno nije postojala. Živjela sam životom kojim je živjela i većina u mom okruženju i imala sam sretno djetinstvo.

Nisam mnogo toga mogla, ali sam ipak puno više mogla!!

Mogla sam da čitam koliko god hoću i tu priliku sam itekako koristila. Knjige nisam čitala, naprosto sam ih gutala i to tako da žanrove uopće nisam birala. Poznati domaći i svjetski klasici, beletristika, naučna fantastika, putopisi, historija, filozofija, sociologija, poezija, sve je bilo otvoreno i prihvatljivo. U to vrijeme biblioteke u Sarajevu su bile veoma dobro snabdjevene i te prilike sam itekako koristila. Nisam mogla da fizički budem svuda prisutna, ali sam zato kroz druženje sa knjigama obišla cijelu zemaljsku kuglu i to nekoliko puta. Čak i u svemiru i ispod površine mora sam bila, putovala sam sa likovima romana koje sam voljela, sa poglavicom Vinetuom jahala na najboljim konjima američkim prerijama…

Nauka kaže da ljudski mozak ne razlikuje stvarno i imaginarno iskustvo. Odnosno, kad čitamo knjigu mi se u najvećem broju slučajeva suživimo sa likovima i proživljavamo njihove sudbine. Naša podsvijest ih sve procesuira kao vlastita i šta se dešava???

Pa dešava se da postajemo veoma bogati iskustvom, stičemo znanja i mudrosti koje samo iskustvo može čovjeku dati i kad se nađemo u situaciji da su nam ti «alati» potrebni, mi ih naprosto imamo. Ne znamo ni kako, ali naprosto «znamo» šta treba da uradimo.

Moje godine su se redale, u nekom periodu djevojaštva bila je agresija na BiH, na početku rata sam se udala, rodila djecu, rat se završio. Radili smo i gradili.

To su periodi života koji većini ljudi prođu kao u nekom snu. Detalji se slabo pamte. Sve se nekako prebrzo dešava. U jednom trenutku zastanemo i pogledamo gdje smo.

Zastala sam sa nekih 35-6 godina, imala pored sebe dvije kćeri, koje su se jako radovale životu i sebe kao blijedu sliku svoje majke – kao uzora njima dvjema. Da, sve sam više na nju ličila. Nesvjesno. Nisam željela. Mnoge njene osobine u odnosu prema mom ocu nisam voljela, ali to je bio jedini model koji sam imala i njega sam na nesvjesnom nivou – kopirala.

E onda sam odlučila da tako NEĆU. Da moram nešto promijeniti, a da ta promjena će morati baš od mene početi.

A kako sam uopće došla do toga da želim nešto da mijenjam i da je ta promjena itekako moguće?

Pa naprosto sam znala. Ono podsvjesno, duboko zakopano. One sve heroine, junakinje iz pročitanih romana, počele su da se komešaju i bune i da me, jedna po jedna, podsjećaju da život može biti i drugačiji.

Onda je krenulo. Sebi sam postala najpreča.

Verujem da mnogi od vas imaju velike snove i ideje o tome kako biste voljeli da živite i šta biste u životu željeli da ostvarite.  Ali, nažalost, mnogi od vas čekaju da dođu bolji dani, umjesto da sami kreirate svoje bolje dane. Čovjek cijeli život provede čekajući da nešto završi i da dođe neki pravi trenutak, da naiđe prava prilika i tako, ona nikada ne dođe i cijeli život prođe u čekanju.

Žan Pol Sartr je rekao: “Možda će nekada i doći bolja vremena, ali samo ovo vrijeme je moje” i nije teško zaključiti kakvu je poruku poslao svojoj i svim budućim generacijama.

Nema čekanja, nema rezervnog života, nema neko drugo vrijeme – postoji samo ovo sad. Ovaj dan – dan neograničenih mogućnosti u kojem mogu napraviti baš sve što mogu i poželjeti. Naravno da najčešće ne mogu do cilja doći za jedan dan, ali šta mogu, mogu taj cilj sebi zacrtati, mogu napraviti plan, mogu napraviti prvi korak, a sutra već drugi, treći… i tako korak po korak, dan za danom i moj cilj će jednog dana biti ostvaren.

Zašto ovo govorim? Ja nisam u svom životu ništa pomijenila preko noći. Niko nije to uspio. Sve je proces. Proces koji traje i bolje je što je tako. Nagli rezovi donose mnogo toga lošeg, jer ne radi se samo o fizičkoj promjeni stanja, radi se o promijeni svijesti – a to je zaista proces.

Nerijetko danas svijedočimo urušavanju porodica i veoma često se baš žena krivi za to. Jer žena je ta koja treba da “ćuti i trpi” i da sačuva porodicu pod svaku cijenu. Da li se slažemo sa tim. Naravno da ne!

Niko danas ništa ne mora da trpi. Ali da treba da postoji međusobno poštovanje i tolerancija, e za to se trebamo boriti i potruditi. I jedni i drugi. Ne smije postojati dominacija jednih nad drugima. Zbog svih onih tek rođenih i još nerođenih dječaka i djevojčica, važno je da poredamo prioritete svog života i da svakom pojedincu priznamo pravo na sreću i pravo na samoostvarenje.

Zašto uopće o ovome govorimo, a pričamo na temu položaja žene u savremenom društvu. Pričamo o temi koja nije namijenjena isključivo ženama, nego naravno i muškarcima – jer su nam svi procesi zajednički. Ili su nam braća ili očevi ili djedovi ili muževi ili sinovi ili unuci. Kako god tu su uz nas, pored nas, sa nama… Nema odvajanja.

Nažalost, veliki je broj žena koje sebe smatraju nedovoljno dobrim i nedovoljno sposobnim za postizanje svojih ličnih ciljeva. Često kažu da nemaju sreće u životu, da nemaju dovoljno snage, samopouzdanja i odustaju na samom početku. Jednostavno klonu. Kao da su sreća u uspjeh rezervisani samo za neke od nas, a one to nikako nisu. A dato im je sve što je i drugim ljudima dato, one jednostavno na pogrešan način iterpretiraju život i ostaju zarobljene u toj svojoj interpretaciji. Zakovane vlastitm strahom i ograničavajućim uvjerenjima.

A kad bi samo malo radile na sebi, brzo bi osvijestile da imaju sve što im je potrebno za uspjeh. Prostora za samoostvarenje ima dovoljno za sve, samo je potrebno izaći iz zone konfora i uložiti određeni napor. Bez rada i truda, pa i bez rizika – nema pomaka.

A puno je toga što žene sputava i koči…

Kad govorimo o ženi u savremenom društvu nikako ne možemo zanemariti činjenicu da se od većine žena, pored toga što rade van kuće i doprinose porodici i društvu, očekuje da su maksimalno posvećene porodici, da odlično kuhaju, da čiste, peru, peglaju, da se brinu o djeci, od brige o ishrani, zdravlju, garderobi, kupanju, zadaćama, roditeljskim sastancima, vannastavnim aktivnostima, socijalizaciji djece… Zatim da održavaju kontakte sa svojom i muževom porodicom i naravno pomažu u svemu maksimalno. Dočekuju, ispraćaju, prave kolače, pite, … Zatim da brinu o svom dragom suprugu, da je opeglan, dotjran i sretan i zadovoljan, jer zaboga njena je sreća – sreća njenog muža. I da, podrazumjeva se da ta žena mora da fenomenalno izgleda. Ni mršava, ni debela, vesela i “horna” za sve…

Da li je ovo ovako moguće, da li je uopće normalno?

Šta su pri tome obaveze njenog partnera? Da ide na posao, a ovo drugo ako hoće, ako neće…

Dobro, zaključićemo da smo dio procesa i da će se vremenom obaveze morati drugačije rasporediti. I žena i muškarac imaju biološke uloge, koje ne mogu i ne trebaju mijenjati. Ali žena treba da uživa u činjenici što je žena, a muškarac u svojoj ulozi i to je ono čemu trebamo težiti.

I sad želim da kažem, zbog čega vam uopće sve ovo pričam.

Zato što želim dati svoj doprinos porodici da opstane onakva kakva bi trebala biti. A trebala bio biti sretna. Zašto? Zato što samo sretne majke sretnu djecu rađaju. Nije nužno da imamo sve, ali je nužno da smo zadovoljni što imamo to što imamo i da je to za nas SVE.  Da su nam srca i duše ispunjene zadovoljstvom i zahvalnošću. Da koristimo resurse koji su nam dati. Da zahvaljujemo na onome što imamo, a ne da uporno žalimo nad prosutim mlijekom i navodno propuštenim prilikama. I da uvijek učimo i idemo naprijed.

Da odgajamo djecu kao hrabru, svjesnu i samosvjesnu, da odgajamo borce, a ne poltrone. Borce koji će težiti da u svojim životima postignu sve što je moguće u jednom ljudskom životu postići na častan način, a moguće je jako puno. Da ih učimo da hodaju, da trče, da preskaču prepone, a propužu ionako sami, to ih ne moramo učiti. I tu ne smiju ostati. Nažalost, mnogo je onih koji se iz stojećeg vrate opet u taj puzeći i podređeni položaj i u njemu ostanu do kraja života. Nažalost. Zato nam je kako nam je. Naravno, ovdje ne govorimo samo o majkama, govrimo o porodicama, o društvu, ali mi činimo i te porodice i to društvo. I očito smo negdje pogriješili.

Sad se kao čudimo što nam djeca slušaju Jalu Brata i Bubu Corellija, a šta im mi nudimo kao alternative. Da li smo im svojim primjerima pokazali da treba čitati, pisati, učiti, posjećivati pozorišne predstave, izučavati historiju, čuvati tradiciju. … Nismo.

Jeste život splet različitih okolnosti, ali je i naše naslijeđe. Neke smo stvari ipak mogli napraviti malo drugačije.

Kažemo da je svuda korupcija… Dobro. A ko učestvuje u njoj? Tamo neki marsovci??? Ili mi?

Previše se žalimo na društvo u kome živimo, a nekako žmirimo nad činjenicom da smo baš mi to društvo i da ga jedino mi možemo učiniti boljim. Mi ne vodimo računa o sebi, o svojim domaćinstvima, o odgoju svoje djece, o starim i iznemoglim roditeljima. Mi ne uređujemo svoje avlije, bacamo otpatke gdje stignemo, ne poštujemo zakone. Mi smo ti koju su ljubomorni, koji zavide, koji tračaju i siju smutnju. Mi smo ti koji ne podržavaju najbolje među nama i ne odgajamo svoje lidere, nego podmećemo nogu gotovo svakome ko krene putem uspjeha. Mi smo ti koji podržavamo nemoral, razvrat, golotinju, pornografiju, nekulturu i neznanje. Da mi smo ti… Nisu marsovci!

Dragi Bog je u svojoj objavi rekao da neće promijeniti stanje jednog naroda, sve dok taj narod ne promijeni sebe. A mi itekako imamo, posla. Pa krenimo!

 

ADISATUFO.BA

 

 

 

 

 

 

 

MOJA RECENZIJA NA KNJIGU «BOLEST – PUT SAMOUPOZNAVANJA» AUTORICE MELIHE ARIFAGIĆ

Poznavati autoricu ove knjige, te nazvati se njenim prijateljem, zaista je privilegija. Odavno smo bliske, a bliske smo postale nakon što su nam se duše srele i prepoznale, daleko je to bilo od bilo kakvog nastojanja. Bio je dovoljan samo tren ili manje od toga da je zavolim. Tako se desilo i sa ovim njenim pisanim djelom, prvim koje se odvažila ukoričiti, mada je pisala i ranije, a znam da pisaće još. Imala sam čast da knjigu pročitam u «sirovom stanju», a ponovo nakon lektorisanja i prijeloma. Čitala sam neke dijelove i u fazi nastajanja; a sad kad nas još samo malo vremena dijeli od onog trenutka kad će ovo djelo iz digitalnog, preći u «papirnati» format i tako postati veoma dostupno širem čitalačkom auditorijumu, pripala mi je posebna privilegija da napišem i svoj osvrt.

Nema puno autora koji se usude pisati o ovoj temi. Susret sa teškom bolešću je veliko iskušenje kako za oboljelog, tako i za one koji ga najviše vole. I jedni i drugi prolaze kroz traumu. I jednima i drugima se život mijenja iz temelja. Ipak je najjača bol onoga koji kroz bol prolazi i čije će psihičko stanje umnogome utjecati na razvoj bolesti i na put kojim će putnik koračati.

Cijela priča, koju prolazimo sa autoricom je i duboko doživljena i iskustveno proživljena, ali itekako povezana sa duhovnošću i znanjem stečenim na edukacijama za psihoterapeuta. Meliha čitatelja, sa akcentom na čitatelja kome je ovo štivo prijeko potrebno, vodi «iz stanja slabosti, ka stanju sigurnosti» pa kaže: «Bolest je prelazna linija iz stanja slabosti u stanje ozdravljenja – osnaživanja. Neminovno će bolest čovjeka oslabiti fizički i psihički, ali naše emocije su tu kako bi nam pomogle u preživljavanju. Emocije su poput navigacijskog sistema koji nas usmjerava dok se krećemo tokom putovanja. Naši osjećaji i misli imaju veliki utjecaj na donošenje odluka. I to može negativno utjecati na sve odluke, uključujući i liječenje. U zavisnosti od našeg emotivnog stanja, donosimo i različite odluke.”

Jasna je poruka koju je ovim riječima poslala. Nijedan izazov nije uzalud, svaki sa radošću trebamo prigrliti i nastojati pozitivni ostati, jer sa tom energijom jedino možemo uspjeti. Svaka druga opcija znači tugu i slom.

Posebno me je fascinirala priča o Med, priča iz koje svi možemo mnogo naučiti. Naučiti šta znači uporno vjerovati, vjerovati u pozitivan ishod bez obzira na oluje koje udaraju sa svih strana. More se može smiriti već idućeg trena, nada je ta koja nikada ne prestaje. Vjernik mora biti optimista i vjerovati u dobar ishod, vjerovati da će na kraju sve biti dobro. A ako nije dobro, onda nije kraj…!

Kroz ovu knjigu autorica nas je provela hrabro, suočila nas sa smrću kao sastavnim djelom života, kao sa nečim sasvim “normalnim” čemu svaki dan gledamo u oči, ali nam se čini da je taj susret najžešći kad se čovjek susretne sa dijagnozom “karcinom”. Ne završava se svaki put u društvu sa karcinomom – smrću. Naprotiv, najveći broj karcinoma danas je itekako izliječiv, ako se na vrijeme otkrije i ako se ispravno liječi i naravno: ako se u čovjeku sačuva volja za životom. A čak i kad je smrt neminovna, a jednom će svakako biti, autorica fenomenalno zaključuje: U kosmosu nema haosa. Zašto bismo  onda pravili košmare u svojim glavama?

 Naslovi pojedinih poglavlja toliko govore, da se čini nekada da je dovoljno samo te naslove pročitati i uzeti poruku ili motiv za dalje. Smrt je dio života; Kako se nositi sa reakcijama drugih; Zajedno ka ozdravljenju; Opustite se i maštajte; Samilost; Um nad srcem; Osjećaj krivice, Ljutnja; Buđenje samopouzdanja;… samo su neki na koje želim uprijeti prstom i pozvati čitatelje da im se vraćaju.

Na kraju bih još jednom naglasila svoju impresioniranost ovim djelom. Razlikuje se od svih ovog žanra, koje sam ikada imala priliku pročitati. Snaga koju autorica nosi u sebi, naprosto je zarazna i kao epidemija će da se širi na sve one koji je žele zahvatiti i prisvojiti sebi. Ona je ima dovoljno i za sebe i za one oko sebe, one zbog koji se i odvažila krenuti stopama psihoterapeuta, osobe koja u ovom, brzom i punom stresa, načinu života, nalazi načine da pomogne drugima.

Od srca preporučujem ovo štivo i čitaocima i izdavačima.

 

Adisa Tufo, dipl.oec

Cetificirani life&business coach

Autorica knjige “Vruć krompir”

 

OVO LJETO JE PREBRZO PROŠLO…

Ovo ljeto je prebrzo prošlo. Čini  se da, kako sam starija, vrijeme sve brže prolazi. Niti više znam kad svane, ni kada se smrkne. Sad ponedeljak, sad petak. Vikend kako dođe, tako i prođe. Onda opet… Koliko god da je moj život ispunjen porodicom, poslom, čitanjem,  druženjima, putovanjima, te naoko djeluje kao jako bogat i sadržajan, opet je meni  vremena premalo za sve ono što bih željela još da napravim i da stignem… Da li postajem megaloman. Osjećam ja veoma dobro da se sa godinama mijenjam. I mada ne dam reći da je godina puno i da polako starim, ove bore oko očiju sakriti ne mogu. Godine svjedoči i koža na rukama, pokoja sijeda u kosi i nekoliko tamnih mrlja na nadlanicama i koji kilogram više oko struka, a sve to zajedno se mojim životom zove.

Ovo mi je ljeto prebrzo prošlo. Oktobar je donio kiše i pad temperature, natjerao da zatvaramo prozore i vrata. Kafa se prestala piti u avliji. Već smo počeli grijanje paliti. Gomile žutog lišća svjedoče prolaznost svega, dani su kraći, noći duže i tamnije, zrak miriše na magle, na kisele paprike, ajvar i sok od drenjka. U svakoj kući dunje na stolu, kao nekad na naninom ormaru, mirišu i podsjećaju na neko vrijeme prošlo i na drage ljude kojih više nema…

Meni je ljeto prebrzo prošlo. Bilo je lijepo, dugo i toplo. Ispunjeno ljubavlju i lijepim trenutcima. Pišem ovo da zapamtim i da se Bogu zahvalim na svakom danu i svakom satu, na svakom trenu koji je tako intenzivno doživljen i ljubavlju ispunjen.  

Sad sve intenzivnije doživljavam. I dane i noći i godišnja doba. I godine. Nisam prestala da ih brojim. Ja ih volim. I s ponosom ističem koliko ih je. One su protkane mojim iskustvom, srećama i tugama, smijehom i suzama, nadama i razočarenjima, usponima i padovima. Sve me je to načinilo ovom današnjom.

Juni, juli, avgust, septembar. Sva ova četiri mjeseca ja u ljeto utrpam. Da je duže. Ukradem malo od proljeća, malo od jeseni – pa razvučem da ga ima više.

Ne žalim se ja ni na žuto lišće, ni na kiše, ni na zimu što steže; i zašto bih kad je lijepo i kad kiša pada i kad vjetrovi duvaju. A neka i snjegova. Ništa ljepše nema nego kad crvenih nosića i promrzlih prstiju, zamotani u vunu i krzna, pretrčimo kroz neočišćeno dvorište, a u snijegu ostane trag. Pa onako sa snijegom na kapi i čizmama, polusmrznuti upanemo u kuću. A soba topla, vatra u kaminu pucketa i sve miriše na domaći hljeb, vruću čorbu i sigurnost.

Ipak, ovo ljeto je bilo drugačije, mirisalo drugačije ili sam ja drugačija postala. I biće da sam ja.  

Ne žalim ja za toplim danima i vrelim noćima, ne žalim ja ni za čim što je prošlo, nego eto, pišući redove ove, želim da još malo potraje, barem u meni, to ljeto kojeg više nema i koje i kad se vrati nekog narednog juna, više nikada neće biti isto. Ni mi nećemo biti isti. Ni moje ni tvoje ruke, ni usne, ni sjaj u očima, nikada više neće biti ovakve. Jednostavno želim da zapamtim…