Kategorija:Blog

LAŽ

Toliko puta doživljeno: ljudi pokušavaju da mi lažu… Bespotrebno se zapetljaju u vlastitie kučine i do tada veliki, jednostavno «ispušu» u mojim očima. A ja i ne trepnem. Ali vjerovatno u načinu na koji pri tome dišem ili ih pogledam, osjete da znam. Uglavnom poslije pokušaju da se «vade» , a ja i dalje šutim. Stid je mene od njihove laži. Stid je mene što «za siću» prodaše dostojanstvo. Od svih osobina ljudskih, meni laži najteže padaju. Mogu razumjeti da nećeš, da ne želiš, da ne možeš, da imaš problema, da nemaš novca, da te boli nešto, … , sve na svijetu razumjeti mogu, ali da pokušavaš da mi lažeš, to ne mogu, niti hoću, nikada… Od laži uvijek sve loše počinje. Posljedice su često nesagledive.

Uvijek sam se trudila da razumijem ljude, nikad da sudim ili osuđujem. Samo da razumijem sve postupke, koji često nisu u skladu sa mojim ličnim ubjeđenjima i stavovima, ali nekome pripadaju ko isto kao i ja, ima pravo na vlastito mišljenje i vlastita tumačenja bilo čega na ovome svijetu. Na kraju krajeva ima pravo na vlastiti život i da ga živi onako kako hoće, sve dok njegove slobode ne postanu moje ograde. Onda je tu granica preko koje ne može niko. Pravo na slobodu imamo svi.

Mene lična mišljenja drugih ne opterećuju, te sam se «pošasti» nekad davno, na putu svog sazrijevanja, oslobodila i tek nakon toga počela širiti krila. Toliko jako i toliko daleko, da mi se nekada činilo da mogu zagrliti cijeli svijet. Ili, ispravno rečeno, cijeli svoj svijet.

A u mom svijetu ima svega, osim laži. U tom svijetu ne cvjetaju samo ruže, itekako ima i trnja i suza, itekako ima i boli i tuge, ali nema laži. Životu se u oči gleda, ne obara se pogled ni pred jednim problemom. Zidovi se ili preskoče ili ruše, samo se ne dižu između ljudi, nikada… U mom svijetu i djete je veliki čovjek, svaka niska strast se može opravdati slabošću i nedostatkom znanja, ali se laž ne može ničim opravdati, niti ikako razumjeti. Sve što je zla ovaj svijet zadesilo, počelo je od «na izgled» sitne laži, koja se niz liticu kotrljala i na kraju se onome ko je izgovorio o glavu razbila.

Šutjeću. Ni ovaj put neću reći da vidim i znam, a kako vidim i znam objasniti ne mogu. To je osjećaj koji me nikada prevario nije. To je nešto neizgovoreno, ali prodisano i izgestikulisano, meni jasnije nego da je riječima kazano. I opet me je stid i uvijek će me biti stid zbog tebe, jer obje smo ljudi koji bi trebali biti iskreni. Nisam ti nikad rekla velike riječi, nikad se nisam zaklinjala, ali ti jesi. I izdala si… I neka si. Dragi Bog uvijek nađe način da nam oči otvori…

Sve svoje u sebi nosiš…

Cijeli život učimo, svaki dan je jedna (ili barem jedna) nova lekcija. Dan za odmor od novih saznanja ne postoji, barem ne za one koji žele ići naprijed. I svaki taj dan ispunjen je nekim emocijama. Emocije dobro pamtimo. Dešava se da se mnogih detalja koji su obilježili neke dane uopće ne sjećamo, ali itekako pamtimo kakve su emocije ostavili u nama. Pamtimo osjećaje neugode ili ljepote…

Kako je moguće da neki ljudi toliko toga nauče, a neki jednostavno ne. Da li to znači da je ovim drugim sudbina manje naklonjena.

Naravno da ne!

Svima je isto dato. Šanse su jednako raspoređene. Ali ljudi ih različitim vide. Najviše nauči onaj ko je za učenje otvoren i ko nikad svoju glavu neće sagnuti pod teretom spoznaje, ma koliko  teško da je…

Jedna od lekcija koju nije lako savladati je ljutnja! Ili kako nadrasti osjećaj ljutnje, kako ga pretvoriti u dobru emociju koja će konstruktivno djelovati i na osobu koja je ljuta i na objekt ljutnje.

Svakodnevno se suočavamo sa ljudima koji nisu u stanju kontrolisati svoju emociju, koji su eksplozivni, brzo planu i još brže sagore… Sa druge strane vidite ljude za koje znate da se jako ljute, ali da odlično kontrolišu svoja osjećanja i ne pokazuju ljutnju koja ih unutra prži. Samo ih oči odaju…

Kome biste od ove dvije skupine dali prednost? Kome je lakše ili kome je teže? Da li je bolje biti među onima koji sprže sve oko sebe ili među onima koji sprže sebe…?

Ne bih rado ni u jednu od ove dvije grupe upala, niti jednu ne bih podržala.

Najispravnije je ne ljutiti se, nikako. I to se može postići. Kako? Krenućemo od početka?

Da bismo kanalisali svoje emocije najprije moramo dobro istražiti sebe, zaviriti u vlastitu nutrinu i otkriti svjetove koji se tamo kriju. Saznati šta je to što nas pokreće, motiviše, inspiriše, rastužuje, usrećuje, ljuti… Da, sve mi to nosimo u sebi. Izvana dolaze samo katalizatori koji će eventualno pokrenuti ili ubrzati neke procese, ali samo ako im mi to dozvolimo.

Ne pričam bajke, puno radim na sebi. Nemam vremena za televizor, ne čitam crne hronike niti žutu štampu, ne surfam po internetu, svoje vrijeme koristim da bih upoznala osobu koja se zove imenom mojim, da bih upoznala sebe. I što više istražujem, sve se više radujem čudima koje otkrivam. Toliko  mi je toga dato. Toliko talenta potisnutog trudom da budem ono što nisam ili ono što drugi očekuju od mene, a ne ono što uistinu u sebi nosim.

Saznavanjem i napredovanjem, polako počinju procesi promjena, kojih i niste svjesni, jer se za vas ništa posebno ne dešava. Vama je sve lakše nego ikada, vi konačno živite svoj san.

Šta vas onda može naljutiti? Činjenica da drugima to ne ide od ruke – sigurno ne. Vi to razumijete, ionako ste i sami više od pola svog života bili poput njih. Šta god da urade, ne čudite se, radili ste i gore greške. Sad se sve te greške zovu imenom vašim.

Kako se ljutiti na djete, kad ono samo odrasta?

Jučer sam bila u jednom velikom tržnom centru i prolazu sretnem ženu koja za ruku vuče sedmogodišnjaka  i kroz stisnute mu zube prijeti da će mu glavu razbiti o pod. Meni bi žao i djeteta i takve majke. Ili nemajke. Kakve sve traume i nezadovoljstva, ta nesretna žena u sebi nosi…? Ta dijete je samo dijete. Odrasti će. Ali kako i sa kakvim posljedicama duboko usađenim u svojoj svijesti. Sa kakvim frustracijama i potisnutim strahovima. Kako će i da li će moći kontrolisati ili kanalisati vlastitu emociju.

Šta postižemo ako sputavamo dijete? Ako sputavamo dječije nestašluke? Ako ne dozvoljavamo dječijoj mašti i kreativnosti da se «raspojasa» ? Šta očekujemo u konačnici da se desi… ?

Puno je pitanja koje postavljam, samo da bih te navela da shvatiš, da sve svoje ljutnje u sebi nosiš i da ih odatle možeš izbaciti, samo ako ih uspiješ pronaći. A ta potraga itekako može da potraje i itekako može da zaboli…

Vrijedi se potruditi, jer iza te potrage počinje sloboda. Odluka je na tebi!

 

SLOBODNA

Koračala je nekada putem trnovitim, znala sam joj gledati noge izranjavane, a oči sjajne od suza i neke duboke tuge… Bila je mlada, ali ni tada nije bila slaba. Sad je gledam, iz nje izbija snaga, ponos, prkos, želja, mudrost, strast, ambicija… Ona je rođena za pobjede. Znala sam to i kad su te pobjede izgledale daleke i malo moguće, znala sam da je za njih predodređena.

Prvi put u životu sam gledala ispred sebe osobu, čija šutnja govori više od izgovorenih riječi većine koju poznajem. Ženu čiji osmijeh više skriva, nego otkriva… Prvi put sam vidjela ženu čija riječ je kao kamen jaka i koja će sve uraditi, ali neće izdati i neće riječ pogaziti.

Pitala sam je kako joj to uspijeva, kako je uopće moguće biti osoba kakva je ona. Rekla mi je:

«Lako, ali moraš biti iskrena. Okrutno iskrena, prvo prema sebi, a onda prema cijelom svijetu. Najteže je prema sebi i sebi u oči pogledati. Kad to postigneš, sa drugima ćeš lako… Godinama sam sebe analizirala. Kad nešto nije išlo onako kako sam očekivala, nisam druge krivila. Krivila sam sebe jer sam imala nerealna očekivanja, jer sam pogrešno procijenila. Na kraju sam spoznala da sam uvijek griješila kad sam imala bilo kakva očekivanja od drugih. Sva ta moja očekivanja, bila su oružje u tuđim rukama, oružje koje sam ima ja dala, da mi ga zabodu tamo gdje boli najviše… vremenom sam prestala da očekujem bilo šta, od bilo koga. Ali sam povećala nivo očekivanja od sebe. E onda su presušile mogućnosti za bilo kakva opravdanja, bilo kave izgovore i zaboravljanja… Nisam ni osjetila kad sam počela da rastem, da sazrijevam, postajem snažnija, samosvjesnija, sigurnija, … I ti to možeš postići. Samo odluči da kreneš i kreni u samoodgoj vlastite ličnosti i otkriti ćeš neograničene mogućnosti ličnog napredovanja. Krenuti ćeš putem koji nema kraja, ni u dubinu, ni u širinu, ni u visinu. Shvatiti ćeš da si sama birala trnje, onda kad si po njemu koračala, da to nije bila tvoja zla kob ili teška sudbina, to je bio tvoj izbor.  Jedno je u svemu tome meni posebno lijepo. Spoznaja da je sve u nama. Da možemo mijenjati, uticati, odlučivati, birati. Ako nam se čini da smo pred zid stali i ne možemo dalje, znači da smo do vlastite granice uma dospjeli i da opet moramo učiniti dodatni napor da tu granicu pomjerimo, da prepreku savladamo, da još jednom pobijedimo sebe. I na pobjede se čovjek navikne. I na padove. Niti ga pobjede uzdignu, niti ga padovi sruše, oboje se zove život i oboje je sastavni dio puta na kojem se nismo našli vlastitom voljom, niti ćemo vlastitom voljom sa njega otići, ali nam je ta volja itekako bitna da bismo njime koračali. «

Gledala sam je i upijala svaku izgovorenu riječ. Zvučalo je lako i jasno sa njenih usana. Inspirisala me je po ko zna koji put i pored nje sam osjećala da mogu sve. Ali ja sam drugačija. I rekla sam joj to…

«Nisi ti drugačija, ti si žena kao i ja. Sve ti je dato i sve u sebi nosiš. Da li ćeš ili nećeš svjedočiti ostvarenju svoga sna ili svojih snova, od tebe zavisi samo. Tvoj um i tvoje srce, moraju biti otvoreni za sva znanja i saznanja koja ti se nude svaki dan. Emocije moraju biti kanalisane i usmjerene na pozitivne stvari. Moraš znati ljubav dati, a da ništa ne očekuješ da se vrati. Kad to postigneš, kad se maksimalno životu otvoriš, sve će se početi vraćati, a ti ćeš biti spremna da sve to i apsorbuješ. Tek tada. Sad idi svojim putem i ne sudi nikome. Bavi se sobom. Nikada drugima. Čitaj, obrazuj se, razgovaraj sa ljudima. I ne sudi, nikada ne sudi drugima. Ne pokušavaj se vidjeti boljom od bilo koga, jer bolja sigurno nisi. Pokušaj razumjeti i one sa dna. Bili su preslabi da se odupru iskušenjima. Ne znaš zašto. I ne trudi se da saznaš. Ne kopaj po ranama ljudskim, ne znaš na šta možeš naići… «

Gledam je sa koliko snage i sigurnosti ove riječi izgovara. Gledam je koliko je lijepa i koliko je jaka. Gledam stijenu, a vidim ženu. Ili gledam ženu, a vidim stijenu, … vidim jednu toplu dušu, jednog čistog insana, kako svojom ljubavlju grli cijeli svijet…