Kategorija:Blog

Politika: Šta je treće?

Već nekoliko dana želim da zabilježim svoja razmišljanja vezana za politiku i političku situaciju u BiH. Ne moramo biti naročito pametni niti načitani, da bismo zaključili da nešto nije ok. A opet ne moramo biti ni dio političkih procesa, pa da ne vidimo koliko je situacija bezizlazna ako se stalno podgrijava nacionalni ključ, prilikom formiranja vlasti. Onda, veoma je lako zaključiti da ni u tom nacionalnom ključu nema nikakve pravednosti, jer npr.Bošnjacima je tu nanesena velika nepravda, Bošnjaka jeste najviše, a teritorijalno su zbijeni, i samo trećina su u odlučivanju. A onda neki od pripadnika manjinskih naroda, kao što su židovi ili romi, nemaju nikakvu mogućnost da budu kandidovani i birani na bilo koju funkciju. Dalje, nikome ne smeta da jačaju, izrtazito nacionalne hrvatske i srpske stranke, a bošnjaci se razbijaju u paramparčad i svi kritikuju SDA, Bošnjaci najviše. I sve pod velom demokratije. Odavno nam je jasno šta ta demokratija znači i šta predstavlja. Sad vidimo šta se dešava u “demokratskoj” Americi. Rasizam ni dan danas nije umro. Čovječanstvo je krenulo nizbrdo… Sumnjam da će stati.

Dakle, pratim intenzivno godinama već, politička dešavanja u BiH. Družim se sa ljudima aktivnim u politici i iz političke opcije kojoj pripadam, a i iz drugih političkih partija. Pozicije i opozicije. I ženama i muškarcima. Podjednako. U čemu je razlika i kave su sličnosti?

Ljudi koji su na vlasti, trude se da te pozicije zadrže. Način i cijena da taj cilj i ostvare, manje više je nebitan. Za komadić vlasti, ni jedna “cijena” nije visoka.

Oni koji su opozicija, trude se da budu pozicija. Također način i “cijena” da dođu do rezultata koje su sebi zacrtali, sasvim su nebitni. Udara se nisko, da niže ne može i nešto što je u sportu poznato kao fer-plej ili pravila igre, ovdje aposlutno ne važi.

Ciljevi i jednih i drugih, opravdavaju svako sredstvo.

Nisam od onih što stoje po strani i samo posmatraju.  Ako me nešto zainteresuje, nastojim da to i naučim. A ako nešto želim kritikovati i ako nešto vidim kao negativno, najčešće šutjeću – osim u slučaju kada vidim način i mogućnost da unaprijedim postojeće stanje. Ako ne vidim način, neću ni kritikovati one koji nešto rade i imaju kakve takve rezultate.

Uvijek sam smatrala cveoma neumjesnim ponašanje navijača dok gledaju gledaju fudbalsku utakmicu ispred TV ekrana i komentarišu negodujući svaki  potez trenera, igrača na terenu ili sudija i sve bi oni ko nešto bolje, a pojma o fudbalu nemaju.
E, tako ja nekako vidim one što pljuju po političarima, a nikada nisu pokušali organizovati ni akciju prikupljanja smeća u svojoj ulici, a kamoli neku predizbornu kampanju ili samostalno donijeli odluku koja je imala kakav-takav pozitivan rezultat u sredini u kojoj žive.

Između totalnog pacifizma i nezainteresiranosti za politiku i one druge krajnosti kad niko nije dovoljno dobar, mora postojati i nešto treće.

Šta je to treće?

 

******

 

 

 

PRIČA O MOM HIDŽABU

Trenutno smo u 2020. godini. Hidžab nosim od 2002. Kako ove godine punim 54 i nije to neki fascinantan broj. Pokrila sam se prilično kasno, ali bilo je iskreno i sa sveg srca i zaista Allaha radi.

Pišem za “Dnevnik jedne hidžabice”.

Nekoliko puta do sada, za potrebe nekih foruma ili portala, ispričala sam svoju priču o hidžabu, ali je svjesno sad pišem ponovo, jer nikad nije ista. Uvijek se sjetim nekih drugih detalja i ispričam je iz sasvim drugog ugla. Čovjek ni ne zna koliko pamti, dok ne počne da piše ili govori.

Moj život prije hidžaba

 Udata. Majka dvije kćerke. Zaposlena u porodičnoj firmi. Muž strog, posesivan. Živim život posvećen djeci i kućnim obavezama. Izlazim često sa mužem poslovno. On izlazi i sam, kaže da je poslovno. Ništa mi ne fali u materijalnom smislu. Djeca elhamdulillah zdrava, ja lijepa, mlada, muž me voli.

Sve te godine poslije agresije na BiH, borbe za opstanak i trke za nafakom, mene nisu sasvim ispunile zadovoljstvom. Imala sam sve, ali duhovno bila poluprazna.

Vjerovala sam u Boga, ali nisam bila zadovoljna sobom, odnosno svojim odnosom prema svojoj duhovnosti, vjeri, religioznosti… Željela sam praktikovati vjeru na način na koji sam smatrala da je ispravan. Već neko vrijeme sam strogo “čuvala” namaz, ali sam željela i hidžab. Tada u uslovima u kojima sam živjela, realizovati sve to, izgledalo je kao utopija.

Nekako sam se bojala, ako moj izgled govori jedno, a u četiri zida sam drugo, da sam licemjer. Na ulici sam nosila farmerke, maičice; jednostavno sam se () oblačila, bila kao i svi. Utapala se u masu. U kući sam voljela nositi odjeću u kojoj mogu obaviti namaz. Sasvim neprirodno i sasvim suprotno od onoga što radim sad.

Hidžab

 Ne mogu reći da sam se lomila. Znala sam šta želim. Ali je trebalo neko vrijeme da budem zaista čvrsta u odluci da počnem nositi maramu. Znala sam da (u tom slučaju) više nećemo ići na more. Do tada smo, svake godine poslije rata, odlazili na skupa ljetovanja u Italiju i Tursku. Mislim da smo jednom bili sa djecom i u Hrvatskoj. Usluga na moru u Hrvatskoj mi se ionako nije dopadala, mada je tamo more najljepše mirisalo, ali u Antaliji je sve bilo bajkovito i voljela sam ta naša luksuzna ljetovanja koja su trajala po 15 dana. A u Italiji i više.

Svjesno sam se (u mislima) odrekla i takvih putovanja i izlazaka i skupe garderobe. Ali voljela sam supruga i bilo me je “strah” da njega ne izgubim. Znala sam da me neće prihvatiti u “novom izdanju”. Zbog njega je postojala borba u meni i zbog njega nije moglo biti “preko noći”. Zbog njega se vrijedilo “potruditi” i uraditi sve na što mudriji i bezbolniji način.

Kad sam sa sobom svela sve račune i donijela konačnu odluku – saopćila sam je mužu. Naravno da je reagovao kako sam i pretpostavila. Glatko je odbio svaku pomisao na maramu. Nastavili smo živjeti isto i ja sam kroz (samo) 15 dana ponovila svoju želju da se pokrijem. I ponovo je isto reagovao, ali sam osjetila da je razmišljao o onome što sam mu rekla, jer je spominjao starost, hadž i neko buduće vrijeme kada ću moći nositi maramu, sad sam mlada i rano je.

Meni nije bilo rano, bila mi je trideset i šesta, znala sam da želim hidžab.

Uzdisala sam godinama za svakom ženom koju sam vidjela sa hidžabom. U mojim očima one su (tada) bile heroine. Nije mi bilo bitno da li su podvezane ili klasično pokrivene ili nose nikab, sve je to meni tada bilo isto. Simbol islama, koji ja nisam imala i ispunjenje Allahove naredbe, kojoj ja nisam odgovorila. One su bile velike, a ja mala i premala. Uopće je hidžab imao jednu veliku dimenziju u mojim očima.

Puno se dešavalo stvari u mom okruženju, koje su me konstantno podsjećale da mi treba hidžab. Ja sam u svemu vidjela neku asocijaciju. Sad mislim da to u biti i nije bilo tako i da sve te stvari i nisu imale taj značaj, ali valjda svako vodu na svoj mlin tjera, pa i ja te godine…

Poslije 15 dana sam (ponovo) “sjela” sa mužem i rekla mu da ću već sutra da stavim hidžab. I da je odluka konačna. Rekao je “ne možeš ti to tako odjednom, bez pitanja”. Rekla sam: “nije odjednom, pitala sam i znam tvoj odgovor, ali ja sam odluku donijela”. Rekao je: “ne”. Rekla sam: “dobro”. I naravno sutra ujutro kad sam krenula na pijacu, stavila sam maramu i nikad je do danas, nisam skinula. Elhamdulillah.

Borba za hidžab

 Nije to baš bila laka priča. Četiri mjeseca me je suprug potpuno ignorisao. U kući i na poslu. Pravio se da ne postojim. Nijednom me nije pozvao da idem negdje sa njim. Sve mu je smetalo. Ja najviše. A ja sam se četiri mjeseca trudila da budem “ko melek u ženskom suretu”. Nisam se svađala, nisam prigovarala, nisam se ljutila. Bila sam fina. Prefina. On šta god, ja kažem dobro. (inače nisam takva) Stvarno sam se osjećala feniomenalno i sve mi je bilo lako. Kao da lebdim. Neku sam nevjerovatnu snagu imala, ne znam to ni danas da objasnim.

Onda (poslije 4 mjeseca) muž mi kaže: “skini to s glave, ja to ne mogu”. Nije to rekao svađalačkim tonom, nije sa ljutnjom, nego onako blago, vidjela sam da se muči i da mu je teško. Razumjela sam. To je bilo za njega nešto sasvim novo. Napravila sam kafu i sjela. Dugo smo razgovarali. O svemu. Ne znam ni sama kako je došlo do toga da na kraju kaže: ”dobro, neka ostane”, ali je rekao… Prva bitka je dobijena, ali ne i rat. Ne, ne sa mužem. On je bio ok. Ja se sa mužem nisam borila. Bila sam svjesna sa kim se borim i zato sam se i dalje trudila da ugodim mužu, ne bih li pobijedila onoga koji je želio stati između nas. Dova je bila moje najjače oružije. Moja snaga. Molila sam Allaha swt, da uputi mog muža, jer jedino On to može. Koliko sam samo puta prostrla još jednu serdžadu za njega. I plakala i dovila i molila. I onda se desilo. Šest mjeseci nakon što sam stavila maramu i moj muž je prvi put pao Allahu swt na sedždu. I nikada od tog prvog sabaha koji sam ja predvodila, nije prestao obavljati namaz.

Sreća i iskušenja

 Valjda to dvoje mora zajedno. Bilo je više nego burno i jako teško. Prvo sam saznala da imam neke tumore u jetri i to me je pokosilo. Djeca mala, premala. Jako sam teško to sve doživjela i jako se teško nosila sa tim. Neko vrijeme. Svaka kontrola je bila dosta teška, neizvjesna. Svako malo – magnetna rezonansa, čekanje nalaza i moje veliko neznanje. Tada su me najviše boljele i plašile reakcije ljudi oko mene, koji su sve to sa mnom doživljavali tragično. Prestala sam pričati o bolesti i zdravlju, naučila živjeti sa tim i počela ponovo raditi ono što želim, a ne šta mi doktori ili bilo ko drugi, kaže da treba. U tom period se desilo da sam progutala i iglicu. Jednostavno sam je (kao i većina) stavila na usnu dok sam kačila drugu i naprosto je udahnula. Sve je to bilo u prvoj godini. Preživjela sam. Uspjeli su je izvaditi, stala je na samom ulazu u dušnik, falio je još milimetar. Milimetar do smrti. A poslije sam prestala da se bojim i prestala različita iskušenja sa zdravljem da brojim. Sve sam doživjela kao blagodat. Niko od nas ne zna kad će preseliti na ahiret, a samo rijetkima je dato da to i osvijeste. Ja jesam. Od tada dišem punim plućima i zaista živim ispunjen život. Ali valjalo je naučiti lekcije.

Danas

 Preskočiću puuuno godina. Onaj hadiskudsiji u kome se kaže: “Kad moj rob napravi prema meni jedan korak, ja prema njemu napravim deset, …” je zaista hak. Dokazano mojim životom. Svega sam se bila spremna odreći, a nisam morala ničega. Sve sam dobila i ljepše i bolje nego što sam ikad i pomislila da ću imati. I brak i život i imetak i putovanja. A sve ljepše nego prije i potpunije i sadržajnije. Elhamdulillah. Ništa ja to tražila nisam. A sve je došlo.

Danas imam (elhamdulillah) dvije odrasle kćerke, 22 i 27 godina. Starija je udata. Nosi maramu već deset godina. Živim u zaista lijepom braku sa svojim suprugom. Veoma smo bliski. Zajedno smo dva puta obavili hadždž. Puno smo putovali predhodnih godina, imali krasna i ljetovanja i zimovanja. Puno divnih putovanja i uspomena  na različite destinacije i puno druženja sa krasnim ljudima.

Sa hidžabom sam vozila bicikl godinama, naučila skijati i skijala, planinarila, desetak godina redovno trenirala (aerobic, fitness). Bavim se pčelarstvom već 11 godina, napisala sam knjigu i sa njom proputovala mnoge gradove i države.  Bila sam na mjestima za koje ni u snu nisma pomilila da ću očima vidjeti. Veoma sam uspješna u svom poslu. Dobila sam mnogo priznanja i nagrada za svoj rad i društveni aktivizam. Izdvojiće samo neke od njih: Uspješne žene BiH (Sarajevo, BiH); NajŽena 21.veka (Beograd, Srbija); Dama godine 2018 (Beograd, Srbija); Povelja: dolina kraljeva, vekova i jorgovana (Kopaonik, Srbija); Večernjakov pečat – Ponos BiH (Mostar, BiH); Priznanje Biznis lider održivog razvoja – finalist, UNDP; LadiesInAwards-Jedna drugoj smo podrška (Sarajevo, BiH); Stvaratelji za stoljeće(Dubrovnik, HR), Povelja za životno djelo Općine Ilidža (Ilidža, BiH).

U zadnjih nekoliko godina održala sam niz predavanja na mnogim značajnim kongresima i konferencijama u zemlji i u cijelom regionu. Istakla bih slijedeće: predavač na tribini “Naš nacionalni identitet” oktobar 2019. Prizren, Kosovo; 
Predavač na dvodnevnom seminaru: Kako uspjeti u poduzetništvu; april 2019. Sarajevo, BiH; Predavač na tribini “dr.Sulejman Mašović”, tema: Samopouzdanje-kluč uspjeha, april 2019. Zagreb, Hrvatska; Predavač na JEEP međunarodnoj naučno-stručnoj konferenciji “Evropski put-put uspjeha” 2019. Kopaonik, Srbija; Predavač na Konferenciji “Pouzdanost 2018”, LRC BIZ, Sarajevo, BiH; Predavač na 3.međunarodnoj konferenciji “Žene i točka 2018”, Otočac, Hrvatska; Predavač na 3. kongresu poduzetnica 2018 – Hrvatske i regije, Zagreb, Hrvatska; Predavač na Kongresu “500 poduzetnica” 2018, Ljubljanja, Slovenija; 
Predavač na Konferenciji “Biznis na štiklama” 2018, Novi Sad, Srbija; 
Predavač na 6. međunarednoj konfrenciji o ženskom poduzetništvu “Moć žene” 2018 , 
Podgorica, Crna Gora; 
Predavač (gostujuće predavanje) na Fakultetu za menadžment i poslovnu ekonomiju, tema 
“Izaberi uspjeh” 2018. Kiseljak, BiH; 
Predavač na Međunarodnom naučno-stručnom simpoziju “Ekonomski razvoj i preduzetništvo – perspektive i izazovi” 2017, Vlašić, Bosna i Hercegovina.

(još niz nepobrojanih predavanja, tibina, okruglih stolova, panela i slično)

Autorica sam i koautorica nekoliko stručnih radova, objavljenih u stručnim časopisima u zemlji i van nje.

Veoma sam često u medijima. Ne samo u BiH. Tih gostovanja je na desetine i stotine, na svim poznatim i nepoznatim televizijama, radio emisijama, podkastima, portalima, štampanim časopisima i dnevnim listovima. Odavno ne brojim.

Diplomirala sam na Fakultetu za menadžment i poslovnu ekonomiju, uskoro ću braniti i magistarski rad iz oblasti Poslovne psihologije. Završila sam Cambridge Business Academy i stekla naziv Certificiranog menadžera. Certificirani sam NLP master i certificirani life & business coach. Sve sam ove diplome i certifikate stekla sa hidžabom. Slikam, pišem, bavim se pomalo i kaligrafijom. Vlasnica sam i direktorica porodične kompanije, suvlasnica još jedne i predsjednica jedne nevladine organizacije. Pomalo i politički aktivna.

Da dalje ne nabrajam, mogla bih još. U ovih 18 godina, odkako nosim hidžab, smješten je najveći dio  mog života. I najsadržajniji. Smijela bih reći i najljepši. Neću i ne mogu reći da je to zbog hidžaba. Zbog mene je. Bila sam spremna da se bezuslovno borim za svoj san. Nisam tražila izgovor. Izgovore je uvijek lako naći. A ja sam našla način. To je bio moj korak. Moj mali korak ka Allahu swt. Sve ili ništa…

Kad me pitaju (a pitaju me) da li sam se ikada pokajala što sam se pokrila, moj odgovor je uvijek isti. Jesam!

Pokajala sam se i uvijek se kajem, što nisam hidžab počela nositi onda kada sam to prvi put poželjela. Sa četrnaest ili petnaest godina. Mnogih stvari bih pošteđena bila. Barem ja tako mislim.

Kako god, sad je on dio mene i molim Allaha swt, da ostane do mog preseljenja na bolji svijet.

Ipak, još nešto želim da kažem.

Odavno znam da pod hidžabom ne hodaju ni meleci ni svetice. Ni heroine. Ni neke posebne žene. Sve smo samo žene koje se manje ili više trude i koje griješe.

Odavno znam da hidžab nije jedinica mjere za iman. Ipak je sve u nama. Najvažnije je da smo iskrene i da želimo i drugim ženama, makar koliko i sebi.

Odavno za mene nisu žene sa maramom bolje od onih koje maramu ne nose. Niti sudim bilo kome. Svako zna svoje. I neka svako živi onako kako želi i kako može i kako misli da je živjeti najbolje…

Odavno znam da život nije lagan i da nije bajka. Nikome od nas. Ali sebi puno možemo olakšati, ako smo hrabre, odlučne, obrazovane. Ako se trudimo da u svakoj situaciji damo sebe i svoj maksimum. Bez kalkulacije.

E tek tad se vraća…

Ja sam Adisa Tufo, muslimanka, Bošnjakinja. Ponosna na svoj identitet, svoje porijeklo, svoju zemlju i svoju vjeru.

ADISATUFO.BA

DNK ANALIZA – PORIJEKLO PORODICE SADŽAK

Moj otac Avdo Sadžak je još davne 1942. došao u Sarajevo. Bio je tada mali dječak, jedva sedam godina da je imao, a već pamtio puno. Njegov babo Salko (Avde) Sadžak, tjerajući nekoliko mršavih ovaca ispred sebe, u zavežljajima noseći nešto hrane, pobjegao je sa ženom i troje male djece iz svog rodnog sela Dlanac (Žegulja – Istočna Hercegovina), ostavljajući još toplo ognjište i sve svoje, a bježeći od dušmanske kame i bacanja u jame. To je bilo vrijeme masovnog ubijanja muslimana u Istočnoj Hercegovini (historijska činjenica)

Dlanac

Dedo Salko nikada (iako je čežnja bila prisutna cijeli njegov život) nije želio da porodicu vrati na rodnu grudu, jer se bojao ponovnog divljanja četnika i ustaša po Hercegovini, a to se i desilo u ovoj bližoj historiji, koju i ja pamtim. Nisu se vratila ni njegova braća Sejdo i Ćamil. Jedan je otišao sa porodicom u Tuzlu, a drugi (najmlađi Ćamil) u Mostar. Mnogi njihovi potomci i sada tu žive.  Generacije Sadžaka prije njihovog rođenja, pa i njihovi roditelji, bavili su se stočarstvom, držeći uglavnom sitnu stoku. Zime su provodili u svom selu, a ljeta na Treskavici, gdje su imali svoje kolibe. Mezarje Sadžaka postoji i danas na Treskavici, u blizinu tkz.Đokinog tornja, u prelijepoj prirodi poznatoj sarajevskim, ali i svjetskim planinarima. I sama sam jednom planinareći, (idući pješice od Turova) posjetila prekrasna jezera na Treskavici. Gotovo da ljepšeg mjesta na svijetu nema. Tu, u tom mezaristanu porodice Sadžak, sahranjen je i moj pradjed Avdo, po kojem je moj otac i dobio ime.

Treskavica / pašnjaci na kojima je više od stotinu godina bivala ispaša sitne stoke (ovaca) koja je pripadala porodici Sadžak

Nije moj otac nikada zaboravio “kulu” Sadžaka u kojoj se rodio. Mnogo je bilo protjeranih iz tog sela, svi sa istim prezimenom po cijelom svijetu. Nije Sadžake nigdje više bilo moguće sve sakupiti, osim na velikom bijelom papiru, crtajući porodično stablo i dvadeset godina istrajužujući, ko je koga rodio, ko je čiji i ko to još na planeti Zemlji nosi (ili je nosio) prezime kao i on, a porijeklo mu vodi sa istog mjesta. Iz malog planinskog seoceta Dlanac, u blizini puta Stolac – Trebinje.

Ispred Sadžakove kule u Dlancu prije njene sanacije i adaptacije

Išao je i dalje, odakle Sadžaci u Dlancu, pronašao čak i nešto starih gruntovnica, ali njegova teorija o (bogumilskom) porijeklu ipak se najviše svodi na narodna predanja. Šta je od toga istina, možda nećemo saznati nikada, ali legenda postoji i ako se odlučimo (otac moj i ja) sve skupiti u jednu knjigu, onda će biti objavljeni opširni tekstovi o svemu što je Avdo Sadžak pronašao istražujući svoje porijeklo i porodično stablo. Ti podatci su naravno valjani i upotrebljivi i za sve ostale Sadžake koje zanima historija vlastite porodice.

Detalj iz Sadžakove kule, selo Dlanac

U “stablo” je (detaljno sa potomstvom) unosio samo direktne muške potomke, koji dalje nose prezime Sadžak, dok je sa rođenjem ženske djece, završavao njihovo pominjanje u stablu, što će moderna genetika i dokazati kao ispravno.

Ukratko da podsjetim na ono što svi manje-više znamo. U genetskom materijalu postoje X i Y hromozomi, od kojih (između ostalog) ovisi i spol djeteta. Dijete od majke prilikom začeća dobije isključivo X (ženske) hromozome, a od oca može dobiti ili X ili Y. Ako od oca dobije X rodi se djevojčica, a ako dobije Y rodi se dječak.

Kakve to veze ima sa našom pričom? E pa ima. Postoji vječna zagonetka, koja i intrigira i iritira i budi najtananiju znatiželju na koju mnogi traže odgovor: “Odkud ja ovdje?” E sad, na početku trećeg milenija, postoji surovo precizna metoda za utvrđivanje ličnog porijekla svakoga od nas.

Haplogrupe se mogu bazirati na Y-DNA, onom koji se prenosi s očeva na sinove, što znači da prikazuju samo muške zajedničke pretke. Pored toga, postoji i mtDNA, koja se prenosi s majki na potomke oba spola.

Na internetu se može pronaći puno o ovome i mnogo se može naučiti o haplogrupama koje pokazuju da nacionalnost, vjeroispovijest i kultura, nemaju veze sa našim dalekim porijeklom i da smo na određenom prostoru (na prijmjer na Balkanu, svi manje ili više genetski slični i izmješani). 

Novosagrađena džamija u Dlancu – mjesu gdje život prkosi vremenu

Moj otac je poslao uzorak svog genetskog materijala u Berlin, na najveći evropski institut koji se bavi ovim istraživanjem i za sada je dobio nalaz o svom prahistorijskom porijeklu, a očekuje još rezultata za staru eru, zatim novu eru i povezivanje sa prezimenom koje nosi. Trebaće strpljenja, ali čekaćemo.

Interesantno, na osnovu ovih istraživanja, već jednostavnom naučnom metodom, iz Y hromozoma se izdvaja (gotovo neizmjenjen) “zapis” koji nedvosmisleno dokazuje kojoj haplogrupi naroda pripada određena osoba.

Sadžaci okupljeni na jednoj dženazi u Derventi

Moj otac, a osnovana pretpostavkla je da i svi muškarci (i samo direktni ženski potomci iz prvog reda) rođeni sa prezimenom Sadžak, pripadaju haplogrupi I1 – L22 , tkz.staroevropskoj haplogrupi, koje trenutno najviše ima u Norveškoj (oko 50% stanovništva), a u Bosni oko 5% u odnosu na broj stanovnika. 

Više o haplogrupi I1-L22 možete pročitati na OVOM LINKU

Puno više možete pronaći na internetu, na engleskom jeziku, te produbiti svoje znanje o vlastitom porijeklu.

Avdo Sadžak sa svojim direktnim potomcima, svi pripadaju staroevropskoj haplogrupi I1-L22 (najstariji poznati pripadnici ove haplogrupe su Vikinzi)

Treba još jednom naglasiti da se ovaj genetski zapis o dalekom porijeklu prenosi gotovo neizmjenjen po direktnoj muškoj liniji. Žensko djete se rađa sa ovim zapisom, ali ga ne prenosi dalje. Prenosi se isključivo putem Y hromozoma i znači prenose ga dalje isključivo muški potomci. 

Za porijeklo po majci, također postoji naučna metoda utvrđivanja porijekla, ali to još nismo radili, pa nije ni predmet ovog teksta. Ovdje pišem isklučivo o saznanjima o porijeklu porodice sa čijim sam prezimenom rođena i čije (pra)porijeklo (po ocu) imam.

Napominjem da sam, dok sam istraživala ovo sve naišla na niz stručnih termina, koje sam uspjela prevesti i shvatiti suštinu, a za ovaj tekst sam pokušala da maksimalno jednostavno i na svoj način objasnim svoja saznanja, nebili se još neki nosioci prezimena Sadžak okoristili i zadovoljili svoju znatiželju, ili neki drugi potaknuli da istraže svoje porijeklo, naravno ukoliko im to spada u domen interesovanja. Mnoge ljude to uopće ne zanima…

Da, mnoge ne zanima. Ali nije loše znati. Jer što više učimo i znamo (pa i o sebi i vlastitom porijeklu) sve manje možemo biti podložni različitim vrstama manipulacije, a sve više razmišljati svojom glavom.

ADISATUFO.BA