Kategorija:Blog

DO POSLJEDNJEG DAHA…

Moja priča i nije nužno morala krenuti u ovom pravcu. Imala je milion šansi da bude sasvim drugačija. Ne znam da li bi u tom slučaju bila bolja ili bi bila gora, ali da bi bila sasvim neka druga, to sigurno znam. Onda, nakon toliko događaja koji su smjenjivali jedni druge, nakon toliko mogućnosti koje su se otvarale i zatvarale ispred mene, naučila sam da je život zbir odluka koje donosimo dišući, sjedeći, hodajući, trčeći… I to je sve… Samo zbir odluka koje će nas dovesti ili nas nikada neće dovesti na neke životne staze i u neke situacije koje su jednostavno splet okolnosti…

Čime onda mjerimo uspjeh. Metrima, danima, aplauzima, lajkovima, novcem,… Da li nam znači išta i šta uopće imamo od uspjeha u tuđim očima, ako smo prazni iznutra, ako smo se zaboravili smijati.

Uspješna može biti bilo koja priča, ako je onaj koji se nalazi u glavnoj ulozi sretna i ostvarena osoba. Ako je taj čovjek spoznao razlog svog postojanja i taman da je imao na hiljade pogrešnih koraka, na kraju je svoje tragove ostavljao na putu pravom.

Mene niko nije učio šta je sreća. Saznala sam sama odavno. Sreća nije nigdje zaključana, ali je nikako dohvatiti ne možemo. Ni uprijeti prstom u nju ne možemo, ni zagristi je ni zagrliti… Samo je okusiti možemo i osjetiti je možemo, ako je smjestimo negdje u svojoj duši kao vlastito stanje i vlastiti izbor.  Ali…

Kako tužnima pričati o sreći? Kako tugu razbiti u paramparčad, kad se ona nekada maknuti ne može… ? Da li možemo motivacijom otjerati suze. Ljudi obično plaču, imaju strahove, tuge, sjećanja… Kako se izdići iznad svega toga ili jednostavno se pretvoriti u kamen… Ili te život pretvori u kamen? I to se dešava nakon mnogo boli, kažu…

Ljudi me zovu da im pričam, da ih motivišem, inspirišem, pokrenem sa onog mjesta na kojem ne žele dalje ostati.

I ja pričam, pričam o sebi, ispričam svoju priču, onako kako je ja vidim, onako kako sam je doživjela i proživjela i osjetila… Svojim riječima i svojom dušom. I koliko god puta da je ponovim i koliko god da je dam, ona je i dalje samo moja i ne može se podjeliti ni na dvoje ni da petero… isuviše je lična i isuviše protkana svim mojim odlukama, ispravnim i onima koje to nisu, ali sve su moje i sve su proizvele mene ovakvu kakva sam danas.

Ni tvoji koraci nisu savršeni, ni odluke nisu jedini mogući izbori, svaka raskrsnica je bila kao kružni tok sa puno izlaza, a ti si imao pravo krenuti samo jednim putem. Nijedna se minuta, nije ponovila, nijedna se prilika nije vratila… I kakav god da je bio, bio je tvoj put i na tom putu si naučio nešto…

Zato, ne sakrivaj nokte pod kojima je zemlja ispod iznošenog džempera, ne sklanjaj poderane cipele iz mog vidokruga, ne obaraj pogled ispred mene, ne sakrivaj rane – ta isti smo…  Oboje smo ljudi koji vole i koji se bore da osjete trenutke zadovoljstva i sreće, barem ponekad na ovome svijetu, a onda da istinski užitak osjete u davanju tih istih trenutaka, drugima…

I tako sve u krug… do posljednjeg daha…

OD PRVOG DO POSLJEDNJEG KORAKA …

Najlakše rješenje nekog problema najčešće nije i najbolji put da se izađe iz neke neželjene situacije. Najčešće je upravo suprotno i put koji je spor, za koji će nam trebati dosta vremena i truda, pa nerijetko i novca, taj put će nas često dovesti tačno do planiranog cilja, koliko god da je cilj maglovit sa aspekta ovog trenutka. Kad jednom ovo shvatimo (i prihvatimo) naučili smo važnu životnu lekciju. Iskustvo koje smo stekli na ovaj način naučiti će nas strpljenju i izdržljivosti, naučiti ćemo čekati. Odlagati konačno zadovoljstvo i onaj slatki osjećaj pobjede. I uživati u procesu. Od prvog do posljednjeg koraka. Imati ćemo osjećaj lakoće u nogama, koraci će biti odlučni i samo naizgled spori. Neće odisati nesigurnošću, neće mirisati na poraz ili odustajanje. Zračiti će odlučnošću i snagom, onom prepoznatljivom snagom koju osjeća onaj koji sa razmišljanjem i razumijevanjem korača…

Šta je pobjeda?

Nikada ne može biti pobjednik onaj koga vlastite pobjede uništavaju, koga jedu vlastite medalje i tjeraju da ih ima još. Nikada ne može pobjednik biti, onaj ko igra prljavo… Pobjednici uživaju u svojim trkama. Osjećaju svaki korak, svaki mišić koji se isteže, svaki pokret ruke, glave, kose, dah i vlastito bilo.

Kad ih umor savlada, kad ne mogu više, kad kleknu pod teretom vlastitih emocija, oni nisu odustali… Takvi ne odustaju nikada. Samo skupljaju snagu za još odlučniji skok i vrisak od kojeg se kosa diže na glavi. Vrisak koji ne otvara dvojbu, koji miriše na pobjedu onoga koji je sve svoje bitke dobio.

Pričam o trci, a poredim je sa životom. Sa stavom koji imaš ili nemaš. Sa stavom koji nećeš dobiti rođenjem ni porjeklom, ali hoćeš odgojem i iskustvom. I poštenjem.  

Pitaš kako naučiti pobjeđivati? Kako?

Nije baš lako.

Prvo moraš naučiti gubiti i nakon svakog poraza ostajati na nogama. Moraš istrajati u tome. Kad shvatiš da su padovi samo lekcije, da padaš s razlogom, onda ćeš vremenom početi i u tim, naizgled padovima, uživati, jer ćeš znati da te oni ka cilju vode. I onda osvane dan kad počinješ pobjeđivati. Dođu tvoji dani, tvoje noći, rezultati tvoga rada. Koji neće biti mali.

Svi oni koji nisu znali za ovu igru, koji su u mutnim vodama lovili, podmetali noge, pa se onda sami saplitali, nestaće ti iz vidokruga. Pred tvojim očima polja zelena, iznad tebe nebo plavo, u rukama ruže crvene, a u grudima srce pobjednika… To si ti… To ćeš jednom i postati. Znam.

adisatufo.ba

 

BIZNIS NA ŠTIKLAMA

15.juna 2018. , prvi dan ramazanskog Bajrama, bila sam u Novom Sadu, na Drugoj međunarodnoj stručnoj konferenciji, pod nazivom “Biznis na štiklama” u organizaciji fenomenalne Sofije Bajić i njenog tima. Poziv da učestvujem na ovom događaju došao je jako davno, još početkom godine. Odazvala sam se, a nisam znala da sve to pada baš na Bajram. Kad sam saznala, naravno da sam mogla odustati, ali nisam željela. Nikako nisam željela iznevjeriti Sofiju i propustiti priliku da se družim sa svim tim prekrasnim ženama iz cijelog regiona. U Novi Sad smo stigle 14.juna iza 18h, čekirale se u Hotelu Park i odmah napustile hotel. Uzele smo taxi i uputile se u Sofijin klub, na promociju knjige Sanele Dropuić, na kojoj sam trebala govoriti kao njena recenzentica i prijateljica. Promocija je bila jako opuštena i ugodna, trajala je oko sat vremena, slušale smo opersku divu Antoniu Mirat i uživali u interpretaciji nekoliko fragmenata iz poznatih arija.

Na promociji je govorila Sanela Dropulić, Zori Jakolin iz Slovenije, Sofija Bajić i ja. Bilo je dinamično i zanimljivo. Poslije smo se neko vrijeme družile u klubu, a potom prešle u kafanicu preko puta i nastavile razgovor. Nešto iza 22h smo se vratile u hotel. Loše smo spavale, valjda prumorne, a ujutro opet rano ustale,  obukle se, doručkovale i otišle u salu u kojoj je svaki čas trebala da počne Konferencija.

Na Konferenciji je bilo dinamično, govornici su se smjenjivali i prvi blok je bio zaista zanimljiv. Od samog početka korištenja bežičnog mikrofona, imali smo probleme sa mikrofonijom i čudnim zvukovima. Tonac očito nije najbolje znao svoj posao, ali neka dobra energija je pomogla da se sve prevaziđe i da to ne utiče na atmosferu u sali.

Pauza za kafu, ručak, susreti sa dragim licima iz regiona, zanimljivi predavači, izložbeni prostor prepun zanimljivih proizvoda, sve je to ispunilo dan i jako brzo smo došli do kraja. Moj govor je bio predviđen za oko 14h. Već sam bila umorna, ali sam izašla i govorila desetak minuta. Dosta emotivno. Nekako mi se činilo da nam toga treba, da malo, onako ženski, dotaknemo jedna drugu. Najčešće ne pamtim riječi, uopće se poslije nečijeg govora i ne sjećam šta je rečeno, ali jako dobro pamtim emociju koja me je takla. Emocija traje i drži me do nekog slijedećeg susreta, slijedećeg kongresa ili konferencije, negdje u nekom od gradova Balkana.

Sve te divne žene, stara i nova poznanastva, jedan drugi i drugačiji svijet, koji čak ni objasniti ne znam ljudima izvan njega, ali mi koje smo unutra, jako ga dobro znamo i svaki put iznova doživljavamo isto. Osjećaj povezanosti, podrške, razumjevanja… “Svijeća, koja drugu svijeću pali” odavno smo to postale… Jedna drugoj stišćemo ruke, podižemo ih visoko, zauzimamo stav pobjednika i bodrimo jedna drugu… I to traje…

Nabrajala bih imena svih tih fenomenalnih žena, ali bojim se da ću neko ima izostaviti i nekoga nepravedno preskočiti. Zato neću nabrajati imena, ali svaka zemlja balkanska ima svoje sjeme. Sjeme je u srcima jakih i odlučnih žena koje imaju viziju i žele (ovaj put zajedno) napraviti korak naprijed.

Osjećam koliko smo povezane i sve nas je više. Osjećam da nas nešto jako veže. Osjećam koliko smo slične i koliko nas ta sličnost identifikuje i zbližava.

Žene koje su uzele svoje živote u svoje ruke, izdigle se iznad svog naslijeđa i odgoja i skoro pa goloruke, bez podrške i sa malo para, stale ispred svih i počele živjeti svoj san. Zakoračile u svijet poduzetništva i biznisa. Svijet, u kojem na Balkanu, nema baš puno mjesta za žene. Svijet koji same stvaraju, koji prije njih, u ovom djelu Evrope, uopće ni postojao nije…

Kad ih pitaju kako uspjevaju, kažu: “Znaćeš i ti, kad samo jednom budeš trčala maraton i prošla kroz cilj… , nikad više nakon toga, nećeš prestati trčati… ”  

Odmah nakon 16h, skoro se i ne stigavši pozdraviti sa svima, krenule smo za Sarajevo i stigle kući oko 22h. Stigle smo da već prvog dana Bajrama, čestitamo praznik najbližima. Tijela sma nam bila umorna, ali nas dvije, moja Lejla i ja, ispunjene i zadovoljne, sa punim koferom divnih uspomena na još jedan obećavajući dan na Balkanu…