Kategorija:Blog

Ljubljana “500 poduzetnica” i dame u crvenom …

U Ljubljanu smo doputovale dan prije konferencije i smjestile se u hotel Emonec koji se nalazi u neposrednoj blizini Prešernovog trga, u Volfovoj ulici. Parking je bio prilično udaljen od hotela i to nam je donekle pokvarilo dojam, morale smo se dva puta vraćati do auta da sve iznesemo (tipično ženski), a nismo ni hotelskom sobom bile naročito impresionirane. Ipak bilo je toplo, prostrano i ugodno, čista posteljina i čisti peškiri i naš boravak je mogao da počne. Isto veče smo u hotelu grand Union popile kaficu sa fenomenalnom Zory i njenom saradnicom, (Zory je najveći “krivac”za naš dolazak u Ljubljanu), koji se nalazio na nekoliko minuta hoda od našeg hotela. Sve je bilo spremno za sutrašnji veliki događaj.

Pred nama je bio Kongres pod nazivom “500 poduzetnica” događaj koji je trebao okupiti više od 500 poduzetnica mahom iz Slovenije, ali i iz regiona. 

Osvanulo je jutro. Rano smo se probudeile, morale smo u Hotelu Grand da budemo barem petnaestak minuta prije devet. Nismo željele kasniti. Pažljivo šminkanje (koliko je bilo moguće na sabahu), odjeća sa obaveznim crvenim detaljima i do hotela u ravnim cipelama. Štikle u cekeru, treba na noge stati i ostati uspravan čitav dan. Jako smo se radovale i novim licima, ali i starim poznatim, za koje smo znale da ćemo ih sresti.

Već na samom ulazu i prilikom registracije veliki žamor, redovi i gužva i “more” dama u crvenom, široki osmjesi, stisci ruke i topli zagrljaji obećavali su nevjerovatan dan. Mi smo imale status VIP gošći i nekako smo sve za tren završile, okačile akreditacije i (u štiklama) ušle u dvoranu.

A dvorana kao iz bajke ili iz 1001 noći, puna ljubavi i lijepih žena. Naravno bilo je i osoba “suprotnog spola”, ali pored dama i nisu nešto upadali u oči. Ipak ću naglasiti njihovo prisustvo, jer trebalo je puno samopouzdanja imati, pa se pojaviti među tolikom brojem poduzetnih žena.

I nekoliko minuta poslije devet, čarolija je mogla da počne. Sve ono što je uslijedilo u narednim satima, upravo je i bila čarolija. Predivna pjesma, izuzetni govornici, jaki motivatori, modna revija, gimnastičarka koja lebdi na svilenoj traci, nagrade, priznanja, tombola, ručak, kafe, modna revija…. fotografije, kamere, izjave za medije… Naprosto je teško sve pobrojati, sugurno sam nešto zaboravila. A između svega toga, razgovori i razmjena vizitki, B2B i nova prijateljstva su na pomolu…

Moje predavanje je počele negdje oko 11h. Imala sam tajming (kao i ostali govornici) od nekih dvadesetak minuta. Prezentacija je bila spremna i prevedena na slovenački jezik. Bila sma ushićena, puna ljubavi i zaista presretna što sam u tom danu, baš na tom mjestu. Nisam mogla zamisliti nijedno drugo mjesto koje bih u tom trenutku više poželjela.

Moja Lejla (moja kćerka, moja desna ruka, moja vjerna asistentica) škljocala je aparatom i trudila se da niti jedan važniji trenutak ne ostane nezabilježen, ali ipak je moralo mnogo toga promaći. Sve se nekako brzo smjenjivalo i prolazilo, ili smo mi jednostavno željele da sve duže traje…

Na kraju dana i bezbroj zagrljaja, vratile smo se u hotel, preumorne i prezadovoljne, jedva dočekale tuš i zaspale…

Iza nas je bio još jedan uspješan kongres poduzetnica.

Hvala svim divnim damama koje su se potrudile organizovati “500 poduzetnica” . Nije nas bilo 500, bilo nas je mnogo više i sve smo otišle kućama dodatno inspirisane i odlučne da ovaj svijet učinimo boljim mjestom za život.

(ovo je samo mali dio utisaka, nastaviću ovaj tekst)

 

 

Utisci koje sam ponijela iz Zagreba, sa trećeg Kongresa poduzetnica Hrvatske i regiona

I ovaj osmi mart je bio tako poseban i tako drugačiji.

Nisam  ga obilježavala prije nego je Sanela počela praviti Kongres u Zagrebu, a sad nakon 2017 i 2018. godine, znam da se slijedećem jako, jako radujem. Gotovo da godina bez Kongresa nikako ne bi mogla biti ista.

U Zagreb smo doputovale dva dana ranije, moja kćerka, još jedna saradnica i ja… Odsjele smo u Kongresnom kompleksu, u lijepom apartmanu, u kojem doduše nije radio internet, ali nismo dozvolile da nam to pokvari ugođaj. Bilo je tu kafića i restorana u kojim smo hvatali gradsku otvorenu mrežu, tako da nam nije puno ni nedostajalo. Godilo je i ne biti non stop online.

7.marta u 20h, bile smo gošće u palači «Dverce», na svečanom domjenku dobrodošlice. Fenomenalna atmosfera nas je oslobodila napetosti i mi smo opet znale da je pred nama još jedan odličan Kongres i niz novih poznanstava i druženja…

U jutro 8.marta, probudile smo se jako rano. Cure su prvo pomogle meni da se spremim jer sam već u sedam sati morala biti u kongresnoj dvorani. Stigla je ekipa sa HTV-a i Sanela je odlučila da pored nje, govorim i ja za jutarnji program «Dobro jutro Hrvatska».

Kako nisam ranoranilac, bila sam skoro napola budna u toku snimanja, ali sam sigurna da je bilo super.

Kongres je počeo odmah nakon devet sati. Sajamski prostor je bio prepun izlagača i učesnika i sve je brujalo nekim lijepim žamorom i odisalo pozitivnom energijom.

I previše se sve brzo dešavalo. Uvodničari, govornici i panelisti su smjenjivali jedni druge, svi su bili na svoj način zanimljivi i vrijedilo je svakoga od njih čuti.

Odabir muzike je bio prosto fenomenalan i uživali smo u kompozicijama Siniše Prugovačkog i njegovih prijatelja. Toliko toga sam željela da čujem, sa toliko ljudi da popijem kaficu i razmijenim mišljenje, ali to je bilo gotovo nemoguće, jer su se zanimljivi govornici redali, a fenomenalni izlagači prosto kao magnet privlačili da im priđemo i uzmemo nešto za sebe ili naprosto stisnemo ruku.

Negdje iza podne je došlo vrijeme da se i ja popnem za govornicu i održim svoje predavanje. To je bilo zaista fenomenalno iskustvo, uspostavila sam odličan kontakt sa publikom i osjećala sam se kao da govorim svakome ponaosob, ali su se i slušaoci tako osjećali, kao da svakome od njih posebno govorim. Energija u dvorani je bila prosto nevjerovatna i na kraju su me počastili najvećim aplauzom i predivnim cvijećem od organizatora. Jednostavno sam u svemu uživala. Na pauzi mi je prišao veliki broj ljudi i čestitao sa željom da me zagli, da ispriča nešto o sebi ili me pozove u svoj grad … Fenomenalno zaista. Bila sam jako uzbuđena od navale sve te pozitivne energije, svih tih nevjerovatno dobrih vibracija i snage ljubavi kojom je zračila skoro cijela kongresna dvorana.  Ramjenjivali smo vizit karte, upoznavali se, razgovarali, dogovarali posjete i sastanke, razmjenjavali ideje. Snaga je bila toliko velika, da mi se u nekim momentima činilo da je to ta dobra energija koja mijenja svijet na bolje, da su to te energične žene koje će dati pečat ovom vremenu.

Sanela nas je sve okupila na jednom mjestu. Nisu bile prepreka ni kiša i ni snijeg, ni granice, ni kilometri. Nismo niti jednog trena razmišljale o tome da li postoji nešto što nas razdvaja, naprotiv, razmišljali smo o tome šta nas spaja, a to je ljubav prema životu, ljubav prema znanju, napredovanju, idejama, inovacijama, poduzetništvu. Na jednom mjestu toliko inspiracije. Na jednom mjestu toliko jakih vibracija, kojih ćemo se sjećati cijelu narednu godinu, jer su nam obnovile unutarnju energiju i sigurno u masi uspješnih, našle smo svoju motivaciju da budemo još bolje.

(Hvala ti Sanela, zaista sam uživala… )

Hvala gospođi Saneli Dropulić i njenom timu, na fenomenalnoj organizaciji događaja, hvala svim sponzorima i medijima, hvala gradu Zagrebu što nam je otvorio svoje kapije i svoje srce.

Doći ćemo i naredne godine…

 

Adisa Tufo, poduzetnica iz Sarajeva

Photo by Ognjen Karabegović & Lejla Tufo

NEMA TO BAŠ PUNO VEZE SA ŽIVOTOM

Jučer sam prisustvovala snimanju jedne popularne TV emisije. Tema ono skroz ženska i po nazivu i po ciljevima i po poruci… Sve u osnovi moderno i afirmativno. Trebalo bi da bude zabavno… I onda u jednom momentu, u toku snimanja, shvatim – da mi skoro cijelo vrijeme pričamo o muškarcima i da sugovornice, a i voditeljica idu u tom pravcu.

Izgleda da je ipak ženama jako bitno kako ko na njih reaguje, kako će ko da prokomentariše «ženski aktivizam» . Zaključila bih da «savremena» žena u 21.vijeku živi sa lancima koje je sama sebi nametnula i dok god se tih lanaca ne oslobodi uzalud joj je govoriti o jednakim šansama za sve. Djevojčice će se možda i roditi sa istim šansama kao i dječaci, ali će im rođene majke te šanse umanjiti, počesto i oduzeti, jer će im vlastitim primjerima davati model «slatkice» koja treba nekome da se svidi i ugodi da bi bila odabrana.

Tužno i pretužno… Sa druge strane odgajamo «momčine» koji će naređivati, birati, mijenjati, potrošiti, izgustirati, odbacivati,… Uzalud je nama pričati o ravnopravnosti spolova i počesto priču o ravnopravnosti izjednačavati sa «jednakosti» i govoriti kako su žene samo izgubile kad su tražile jednakost. Suština je u tome da mi ne govorimo o formalnoj jednakosti, jer jednaki nismo. Žena je žena, a muškarac je muškarac, ali smo i jedni i drugi jednako ljudi i trebamo imati ista prava i iste šanse. Uvijek i na svakom koraku. Bez spoticanja i podmetanja nogu. Nažalost, svjedok sam da se prečesto baš žene o vlastite noge sapletu i u vlastite mreže ulove, jer i kad im se da mogućnost javnog nastupa i afirmativnog obraćanja u medijima ili bilo gdje, najveća je briga kako će društvo odreagovati, šta će mahala reći, šta će muževi reći. Da li je zaboga uopće moguće biti dobra supruga i majka i biti uspješna još na nekom polju. Recimo umjetnica, sportistkinja, menadžerica, političarka, trenerica, … ili bilo šta drugo. Po «defoultu», ako si uspješna u bilo čemu, nešto mora da  trpi. Trpi muž, trpe djeca, porodica… A mi pristajemo na te stereotipe. Odgovaramo na pitanja novinara koji se uporno čude kako je to moguće da u svijetu muškaraca zablista jedna zvijezda koja je žena i nije nužno pjevačica. Naravno uz dužno poštovanje i prema pjevačicama i glumicama i svim inim damama koje se trude da dobro rade ono što jako vole.

Tako, ostanem ponekad zatečena, šta žene ženi može napraviti, kako žena ženu je u stanju povrijediti, kako je žena ženi u stanju zavidjeti i nogu joj podmetnuti… Nema to puno veze ni sa jučerašnjim snimanjem, ni sa drugim jučerašnjim događanjima, … da nema to nikako puno veze sa životom. Idemo dalje…