Kategorija:Blog

VRUĆ KROMPIR u Stocu na Bregavi

Maloprije uđem na  svoj blog / stranicu, čisto onako da provjerim statistike. U zadnje vrijeme, od posjete Novom Sadu, aktivnosti sam svela na minimum. Barem aktivnosti koje se tiču dužih putovanja. Previše ih je bilo od početka godine i znala sam da moram napraviti pauzu. Mnogo je bilo poziva koje sam bila prinuđena da odbijem, znala sam da ne mogu “na sto strana” . Završni ispiti na fakultetu, odbrana diplomskog rada, upis na magistarski studij, su aktivnosti koje su mi bile u momentu previše bitne i neodložne i nisam se mogla igrati sa rokovima. Ipak, na jedan kraći put, odavno dogovren, morala sam da odem i nimalo mi nije bilo teško, naprotiv, uživala sam.

“Dani Stolačkih džamija” su kulturno-vjerska manifestacija koja ima svoju tradiciju u gradu na Bregavi i ja sam bila pozvana da uzmem učešća u istoj. Predstavim svoju knjigu, ali i održim neko kraće prikladno predavanje. Bilo mi je veoma zanimljivo što je uporedo sa mojom predavanjem upriličena i izložba umjetničkih radova na foliji, moje dugogodišnje prijateljice Rabije Gutošić. Vrijeme je bilo izuzetno lijepo, ambijent u dvorištu “Careve džamije” prosto magičan, izložba postavljena, sve stolice popunjene.

Žao mi je što sam zaboravila da odmah zabilježim ovdje svoje impresije nakon događaja koji je bio još 25.juna, ali izgleda da sam zaista bila previše okupirana nekim drugim i drugačijim obavezama. Kako dani prolaze i koliko god da je vrijeme ljetovanja i putovanja, ipak događaji stižu jedni druge i oni stari “zastarjevaju” i blijede… Naprosto je tako normalno, zato se i trudim da sve dokumentujem prije nego izblijedi. A Stolac sam objavila na fb odmah i zabravila da i ovdje podjelim. Pomislim nekad da će fb platvorma možda i pasti, možda i fotografije mogu nestati, ali nekako kad su na webu, postojanije su. Slike i pisma, odavno više ne postoje u papirnatom obliku. Mada ponekad nedostaju i nezamjenjivi su…

U Stolac smo, brat, Lejla i ja, krenuli kasno poslijepodne i pravac Dubrave u posjetu mojim roditeljima. Oni, mada imaju stalno mjesto boravka na Ilidži, nekako najviše vole dole, naročito otac, za mamu baš to i ne mogu reći, ali ona njega uredno prati. Nismo se baš zadržavali, imali smo dogovor da oko 19:30 budemo u stolačkom restoranu Han. Naš domaćin je bio Mersed ef. sa suprugom i dvoje mlađe djece.

Pridružila nam se uskoro i Rabija u društvu sa lokalnom mualimom, divnom mladom ženom, koordinatoricom za vjerska pitanja i ženski aktivizam. Atmosfera je bila odlična, preukusne hrane ispred nas više nego dovoljno, razigrani podmaladak efendijin, te opušten razgovor i smijeh, obećavali su lijepu noć. Akšamski ezan nas je pozvao na namaz i svi smo krenuli u džemat, a poslije namaza, između akšama i jacije, bilo je planirano druženje i promocija knjige.

I zaista je sve bilo divno. Mada je moje predavanje bilo namjenjeno i pripremljeno za mlade, u publici je bilo puno više starijih ljudi, pa sam malo i improvizovala, ali sve je prošlu uredno, domaćini su bili zadovoljni, a izložba je definitivno sve začinila. Poslije smo se slikali, grlili, selamili, potpisivala sam knjige, popili smo kafu na kamenom malom trgu ispred džamije, u ambijentu koji me je podsjetio na Dubrovnik ili Dalmaciju. Mada se more nigdje nije vidjelo, osjetila se mediteranska klima, miris juga, miris ljekovitog bilja, miris Hercegovine…

Još jedna noć za pamćenje…

***

 

 

 

 

 

 

 

 

 

” ‘TA ĆE ONA… “

Osvane tako neki dan u kojem joj se i ne ustaje iz toplog kreveta i kad nijedna zraka sunca koja joj probija zavjese i izazovno je miluje po licu, nije dovoljno motivirajuća da bi je natjerala da izađe među ljude. Osvane tako neki dan u kojem pomisli da bi ga najradije provela u krevetu ili u dvorištu, družeći se sa dobrom knjigom, sklonjena od pogleda onih koji ne spadaju u «one najbliže» … Samoća je nekada tako izazovna i pomaže u osluškivanju vlastitog bila, vlastitih emocija i preispitivanja nekih naprečac donesenih odluka.

Pišem ovo gore kao uvod u jednu kolumnu i shvatim se da pišem o sebi i da bih ja ovaj dan najradije provela uz jedan opuštajući roman, koji bi me odvojio «od mene današnje» … Baš bih ovog jutra, u društvu sa Orhanom Pamukom obišla Istanbul i gledala ga njegovim očima i osjećala njegovim čulima. Kako je čudno, da meni, koja odavno već volim Istanbul, kad prošetam njime vođena riječima ovog Nobelovca, kao da zavirim iza zatvorenih prozora istanbulskih domova i upoznam onaj svakodnevni, čulni život tog grada, koji nikako ne mogu da otkrijem, pa ni da zamislim, obilazeći turističke artakcije i identifikujuće se sa vremenima carigradskih sultana…  Volim današnji Istanbul i tako bih rado na nekoliko dana otišla iz Sarajeva i šetala pored Bosfora. Sjedila na Eminonu pored Yeni džamije, pijuckala turski čaj i uživala u gužvi i buci, koju prave ulični prodavači nadvikujući se sa simitdžijama i sve prisutnijim prodavačima «igara na sreću»…

Julsko je jutro i ja sam u Sarajevu.

O Istanbulu samo maštam i pokušavam da ga sebi u mašti «omrznem» prisjećajući se kako je mjesec juli pretopao u ovom gradu i kako je prepun turista i kako ne bih ni u čemu uživala kao inače; da mi po ovoj vrućini ni «Ramizkofte»  ni «Mado» sigurno ne bi prijali…

Spremam se, a najradije ne bih; nevoljko se malo našminkah, uzeh neki brzi doručak i otiđoh na posao.

Toliko radimo, trudimo se, nekad su rezultati blistavi, nekada ne…

Često govorim da je u biznisu potpuno nebitno da li ste muškarac ili žena, a sve češće i sve više uviđam da je to i više nego bitno i da je najčešće presudno, jer društvo će se u jednom momentu potruditi da vas na razne indirektne načine kazni i osudi, jer radite nešto što nije uobičajeno i prihvaćeno u okruženju.

Izašla sam iz sjene svoga supruga u trenutku kad sam, po svom shvatanju, na neki način i bila primorana da to uradim, a možda i nisam jer nije to tako izgledalo u očima drugih. Ostvarila sam neke svoje snove, realizovala ideje, putujem, družim se, krećem se u društvu sebi sličnih žena, koje se nisu tek zadovoljile ličnim uspjesima, nego pokušavaju osnažiti i druge žene oko sebe i tu nastaje problem. Ne samo da nas najčešće neće podržati suprotni spol, nego će nas osuditi i žene, jer smo napravile nešto što se mnoge oko nas i ne usuđuju da požele…

A onda se desilo…

Prije nekoliko dana, sjedeći na prijateljskoj kafici sa mojim suprugom, jedan “porodični prijatelj” mu se onako k'o «čudi» što je kormilo porodične firme “prepustio ženi” i okarakteriše to kao njegovu «najveću grešku» . Ta zna li on da se ženi uvijek daje «na kašičicu». Evo naprimjer on, tako puno ima i zarađuje, a zna svoju porodicu dovesti do toga da u kući nemaju šta da jedu, da bukvalno gladuju. On im sve daje i pruža «na grame» da se ne bi «osilili». I oni njega poštuju i boje se i slušaju i nikome ne pada na pamet da digne glas iznad njegovog… 

I tako ja jutros dođem na posao i sve ovo saznam i onako, ne nasekira mene to što neko «savjetuje» mog supruga, jer mislim da smo nas dvoje dovoljno zreli i sposobni da sami možemo donositi životne odluke, da nas to (rekla-kazala) ne može puno uzdrmati; ali me pogodi takav odnos prema ženi, prema ženi u biznisu, prema ženi koja je možda i mogla odabrati da ostane u sjeni, da njeni kapaciteti, kao i kapaciteti tolikog broja žena nikada ne budu otkriveni, samo da se ne bi «njegova visost MUŠKO» osjećala ugroženo, ili «nedaj Bože», okrnjene muškosti, zbog te ženskosti koja se petlja u «muške stvari» …

Tužno.

Pretužno i nažalost istinito…

«'ta će ona… «

«Kud se nadigla?»

«Kome će ona da priča i da savjetuje… «

«Bolje da sjedi u kući i priFati se oklagije…»

Možda bi i bilo bolje da sam jutros poslušala svoja čula i ostala uz Orhana Pamuka. Barem bih “hodala” ulicama Istanbula i zamišljala kakve li su sudbine većine žena, koje žive iza odškrinutih prozora, potiskuju čežnje, guše snove provodeći dane u čajankama, prepričavanju dnevnih dešavanja u komšiluku ili porodici, udajući kćeri, ženeći sinove i unedogled spremajući dolmice, poče i mantije, pa tim jelima čija priprema zahtijeva vječnost, opravdavaju svoju jedinu dnevnu aktivnost…

Možda bi bilo bolje da sam jutros ostala spavati, jer i Orhan Pamuk raspali moju maštu i tjera me da stalno pravim paralele između onoga što jesam i onoga što bih tek mogla biti; te ako ja dođem dotle i dotle, dokle li će tek moje kćeri stići…

Možda ne bih razmišljala o tome koliko je važno osnažiti ženu, koliko ta jaka žena ima samopouzdanja, koliko je porodica sa jakom ženom jača, koliko su djeca iz takve porodice obrazovanija, čvršća i smjelija … I koliko će, baš takva djeca, jaka djeca, i ženska i muška, imati bolju i sretniju budućnost. Sami će je sagraditi.

Samo društvo u kojem je svaka njegova jedinka sretna i zadovoljna, može biti sretno društvo.

Sve ostalo je iluzija…

 

DO POSLJEDNJEG DAHA…

Moja priča i nije nužno morala krenuti u ovom pravcu. Imala je milion šansi da bude sasvim drugačija. Ne znam da li bi u tom slučaju bila bolja ili bi bila gora, ali da bi bila sasvim neka druga, to sigurno znam. Onda, nakon toliko događaja koji su smjenjivali jedni druge, nakon toliko mogućnosti koje su se otvarale i zatvarale ispred mene, naučila sam da je život zbir odluka koje donosimo dišući, sjedeći, hodajući, trčeći… I to je sve… Samo zbir odluka koje će nas dovesti ili nas nikada neće dovesti na neke životne staze i u neke situacije koje su jednostavno splet okolnosti…

Čime onda mjerimo uspjeh. Metrima, danima, aplauzima, lajkovima, novcem,… Da li nam znači išta i šta uopće imamo od uspjeha u tuđim očima, ako smo prazni iznutra, ako smo se zaboravili smijati.

Uspješna može biti bilo koja priča, ako je onaj koji se nalazi u glavnoj ulozi sretna i ostvarena osoba. Ako je taj čovjek spoznao razlog svog postojanja i taman da je imao na hiljade pogrešnih koraka, na kraju je svoje tragove ostavljao na putu pravom.

Mene niko nije učio šta je sreća. Saznala sam sama odavno. Sreća nije nigdje zaključana, ali je nikako dohvatiti ne možemo. Ni uprijeti prstom u nju ne možemo, ni zagristi je ni zagrliti… Samo je okusiti možemo i osjetiti je možemo, ako je smjestimo negdje u svojoj duši kao vlastito stanje i vlastiti izbor.  Ali…

Kako tužnima pričati o sreći? Kako tugu razbiti u paramparčad, kad se ona nekada maknuti ne može… ? Da li možemo motivacijom otjerati suze. Ljudi obično plaču, imaju strahove, tuge, sjećanja… Kako se izdići iznad svega toga ili jednostavno se pretvoriti u kamen… Ili te život pretvori u kamen? I to se dešava nakon mnogo boli, kažu…

Ljudi me zovu da im pričam, da ih motivišem, inspirišem, pokrenem sa onog mjesta na kojem ne žele dalje ostati.

I ja pričam, pričam o sebi, ispričam svoju priču, onako kako je ja vidim, onako kako sam je doživjela i proživjela i osjetila… Svojim riječima i svojom dušom. I koliko god puta da je ponovim i koliko god da je dam, ona je i dalje samo moja i ne može se podjeliti ni na dvoje ni da petero… isuviše je lična i isuviše protkana svim mojim odlukama, ispravnim i onima koje to nisu, ali sve su moje i sve su proizvele mene ovakvu kakva sam danas.

Ni tvoji koraci nisu savršeni, ni odluke nisu jedini mogući izbori, svaka raskrsnica je bila kao kružni tok sa puno izlaza, a ti si imao pravo krenuti samo jednim putem. Nijedna se minuta, nije ponovila, nijedna se prilika nije vratila… I kakav god da je bio, bio je tvoj put i na tom putu si naučio nešto…

Zato, ne sakrivaj nokte pod kojima je zemlja ispod iznošenog džempera, ne sklanjaj poderane cipele iz mog vidokruga, ne obaraj pogled ispred mene, ne sakrivaj rane – ta isti smo…  Oboje smo ljudi koji vole i koji se bore da osjete trenutke zadovoljstva i sreće, barem ponekad na ovome svijetu, a onda da istinski užitak osjete u davanju tih istih trenutaka, drugima…

I tako sve u krug… do posljednjeg daha…