Kategorija:Blog

MOJA RECENZIJA NA KNJIGU “NOVI POČETAK” AUTORICE ENISE ZULOVIĆ

“Iskušenja nas ili ojačaju ili slome. U svakom slučaju, promijene…

To se desilo i Enisi. Osnažilo i ojačalo jednu krhku i dobru dušu. Napravilo u njoj rezove koji su je natjerali da zaviri u sebe, da otkrije nove talente, da ogoli sebi sebe i pokuša se konačno zavoljeti.

Mada među redovima ove knjige šalje poruku: stavi sebe iznad drugih, voli sebe više nego druge, Enisa priznaje da tu lekciju još nije savladala.

Ono što stavlja iznad sebe, to je njena porodica. Porodica koja joj je bila i ostala najjači motiv i najveća podrška, u svim danima borbe sa opakom bolešću, borbe koja nije ni danas prestala… Mada karcinom trenutno miruje, poslijedice svega onoga što je Enisa prošla su itekako žive i aktuelne, stalne terapije, kontrole, iščekivanja, strahovi, strepnje, nadanja… to nikada ne prestaje niti je manjeg intenziteta.

A Enisa piše. Enisa nama daje sebe. Šalje pozitivnu vibraciju, daje ljubav i zahtjeva je.

Kaže: «Nije sramota, nemojte biti svoje bitke sami!”

Izuzetno jaka poruka. Njome Enisa prkosi svemu usađenom odgojem i tradicijom i svojom drhtavom i ranjivom dušom. Meni je ovom rečenicom, mada i cijelom ovom knjigom, poslala jasnu poruku: digni glavi, pruži mi ruku, nasmiješi se…, odkud znaš da neće već sutra i tebi isto zatrebati…? A u isto vrijeme dovi da se nikad nikome ne desi nešto slično.

Enisa se na Boga dragog oslanja, ali je svjesna da joj je dragi Bog dao sve te ljude koji su se našli uz nju da joj budu oslonac i motiv da istraje.

Danas, poslije pet godina borbe, kemoterapija, zračenja, operacija, strahova, iščekivanja, slutnji, suza, krvi, smijeha, … i ljubavi, poslije pet godina čiste ljubavi koju je emitovala i apsorbovala – Enisa, poslije poruke kroz knjigu “Bolest nije kraj”, poslije toliko putovanja, promocija i novih saznanja, … poslije svega još jedna knjiga. “NOVI POČETAK”!

Ovo je prvi početak kojeg je Enisa svjesna, ovo je život u kojem se i sekunde cijene, u kojem se djeca grle jače, suprug voli iskrenije, a blizina roditelja doživljava kao poseban blagoslov…

Nikad više ništa neće biti isto, kaže Enisa i miri se sa tim. Neće biti isto i nije isto, ali je sigurno intenzivnije, sadržajnije, voljenije, potpunije, osvještenije nego je to bilo ikada prije.

Enisu Krupalija Zulović znam jako dugo i nije slučajno što sam sebi dala za pravo da komentarišem ne samo njene riječi ispisane na papiru, nego i emocije koja osjetim da teku između ovih redova i koje svojom snagom nas često natjeraju i da zadrhtimo.

Preporučujem ovo štivo svima, ne samo ljudima koji se bore sa teškim bolestima, nego baš svima do kojih doprijeti može. Niko neće ovo čitati, a de se neće dobro zamisliti nad sobom, svojim životom i vremenom. Da, vremenom koje ima i koje zdrav čovjek ne zna da cijeni. Prosuće se mnogima sati i minuti, kao voda koja teče kroz posudu bez dna, zauvijek odu i ne ostave trag.

Enisa Zulović itekako ostavlja trag i svojim načinom života i odgojem svoje djece i ovim knjigama i ljubavlju. Da, ljubavlju! Mene je njome takla…”

Fotografija snimljena 17.oktobra 2018. na promociji knjige “Novi početak”.

Adisa Tufo

NISMO ISTI

Iza nas još jedna izborna noć, a danas nastavak brojanja glasova, sumiranje rezultata koji se nisu mnogo promijenili od preliminarnih koje smo imali već u ponoć… Dan pun vijesti, radosti jednih i uglavnom osporavanja od strane onih koji gube i njihove konstantne sumnja u regularnost izbornog procesa… Stara priča, već toliko puta i slušana i gledana i ispričana.

Desile su se neke promjene. Član predsjedništva iz reda hrvatskog naroda na sreću nije onaj koga smo svi očekivali; jedna nova stranka je ostvarila vidljiv rezultat na KS, dok je na ostaloj teritoriji Države potpuno nevidljiva; te (za mene) sasvim očekivano, SDA je dobila najbolje rezultate na svim nivoima vlasti. Najbolje da, ali fenomenalne ne.  Moraće nažalost opet u koaliciju, a pokazalo se do sada da te koalicije itekako koštaju, da previše ustupaka traže ti koalicioni partneri, a da ti ustupci nikako nisu dobri za ovu zemlju.

U RS-u za predsjedništvo pobijedio Dodik. Očekivano. Ne vjerujem da je iko u Federaciji i pomislio da će biti drugačije, mada bi za RS možda i bilo bolje da je Ivanić imao bolji rezultat. Za nas je sasvim svejedno. Slično su obojica što se politike tiče, ali je Ivanić bolji političar, duže bi balansirao po žici, a Dodik igra otvorenih karata i sasvim je jasno šta ima u rukama. On ne politizira, osim u odnosima prema Srbiji i Rusiji. Navikli smo već.

Postoji nešto u svemu ovome što nikako ne volim. Izjednačavanje između SNSD-a, HDZ-a i SDA. Kako i po čemu ovo troje može imati isti predznak. SNSD i HDZ su nacionalne i nacionalističke stranke, podržavaju zločin i ratne zločince, a njihovi članovi ili sljedbenici tih članova su učestvovali u agresiji na Bosnu i Heregovinu. Učestvovali su u ubijanju, silovanju, paljenju, mučenju, genocidu, progonu, udruženom zločinačkom poduhvatu i ko zna u čemu još. A ako nisu lično, onda ih barem velika većina podržava sve to što su drugi činili ili veliča osuđene ratne zločince. Ne kažem svi, ali definitivno mnogi… I dan danas nisu odustali od svoje prvobitne rušilačke ideje i usrdno se zalažu za razbijanje i mijenjanje granica BiH. Jedni smatraju Beograd svojim glavnim gradom, drugi Zagreb, niti ijedni Sarajevo.

Stranka Demokratske Akcije je nacionalna probošnjačka stranka, koja u svojim redovima ima i pripadnike drugih vjeroispovijesti, učestvovala je u odbrani Bosne i Hercegovine od agresora, zalaže se za očuvanje državnih granica BiH, osuđuje sve zločine i zločince, bez obzira ko ih je učinio i kada, javno se ograđujući od istih, bori se za prosperitet svih naroda i narodnosti, svih građana ove države, teži evropskim integracijama i ulasku u NATO i EU. Borila se za potpisivanje reformske agende i izborila i sad se bori za njeno provođenje. Često čini različite ustupke svima, samo u svrhu «dobrih komšijskih odnosa». Pristaje na sve  što po meni nikako ne bi trebala pristati i opet je svrstavaju u isti koš sa ortodoksnim nacionalističkim strankama u BiH.

I toliko je lome. I iznutra i sa vana. Lome je non stop svakoga dana i ne mogu da je slome. Pa kome to jeste, a kome nije u interesu da ova država ide naprijed. Računajte. Da li je jedan plus jedan dva ili tri. Ne, jedan plus dva, kod nas je dva. Jedan na jednu stranu, dva na drugu i nikako «na selamet».

 

Opet se desi da ljudi odaberu SDA. I odabrali su. Neki. Nekima nije bilo dosta što su toliko zla nanijeli iznutra bošnjačkom narodu, nego sad gledaju sa kim će još pod ruku da skroz slome jedinu političku opciju koja brani njihove nacionalne interese.

Neki pišu odvratne poruke na fb i ponose se njima. Mene je stid što su takvi. Pročitam, pa se pravim da nisam. Pa pronalazim opravdanja, pa…

Nije isto SDA, nije ni sa kim ili ni sa čim uporediva SDA. Ne idealizujem. Nije savršena, daleko je od toga. Baš kao što niti jedan njen član nije savršen. Svi imamo mane i ljudski je da se trudimo da ih ispravljamo. Da radimo na njima. Ono što ne valja, to se popravlja, a ne ruše se odavno uspostavljeni stubovi koji ovu zemlju iole uspravnom drže.

Meni je drago da je Komšić u Predsjedništvu i da ima više mišljenja i više strana, to može dovesti do konstruktivnog dijaloga i dobrih rezultata, ali ako svi pušu u isti rog. Volim Željka KOmšića. Volim njegovu retoriku i politiku. Nekako čvrsto vjerujem da će Komšić i Džaferović činiti pozitivnu stranu našeg Predsjedništva i da neće Dodik uspjeti u svojim prljavim namjerama, a svi znamo da ima samo jedan cilj, nacionalistički cilj jasno definisan još u Načertaniju Ilije Grašanina, preko Miloševića i Karadžića, do dana današnjeg.

 

(A moje komšije se zbog stolica rasuše ko kokice kad se kokaju u otvorenoj šerpi…)

 

Usudiću se dodati i ovo:

Jedan poznati sarajevski imam je na svom fb profilu uoči izborne šutnje napisao slijedeće:

“Primijetio sam neke prijatelje da agituju po društvenim mrežama za par partija, ali baš ono agresivno. Upitao sam neke direktno, a neke preko zajedničkih prijatelja, je li oni imaju neki interes, je li ih neko tjera na to? Znate šta je odgovor bio u konačnici: “Stranka mi je dala posao; meni su sredili ugovor; meni su obećali to i to…” A onda su neki pitali što hafiz/ja ni za kog ne agitujem, pa sam im poručio: “Hafiz nikome ništa nije dužan. Zato. I žao mi je što i vi ne uživate u slasti te slobode!” Zaista, glasajte za koga želite, ili po savjesti ili po dugu, ali nikad ne zaboravite da je Allah stvorio čovjeka da samo Njemu Uzvišenom robuje!”

Nisam agitovala na svom fb profilu ni za koga posebno; osim par poruka Alije Izetbegovića i jedne patriotske Šefika Džaferovića, nisam objavila ništa vezano za izbore, pa se i nisam osjećala prozvanom; ali zbog poruke da SDA podržavaju samo oni koji navodno moraju, moradoh i ja reagovati.

Napisala sam slijedeći komentar, a na komentar dobih “31 like” čitaoca i mnoge komentare podrške.

“Meni niti jedna stranka nikad ništa nije dala, svo što imamo stekli smo suprug i ja svojim radom, elhamdulillah. Ali volim SDA i podržavam je svim srcem. Ne zato što mi nešto treba, jer od dunjalučkih stvari imam sve elhamdulillah; ne zato što su u njoj savršeni ljudi, jer takvi nigdje ne postoje; ne zato što nekoga baška volim u toj stranci, jer ljude ne volim i ne cijenim ni po stranačkoj ni po bilo kojoj drugoj pripadnosti, osim po insanijetu; ne zato što nekoga svog imam, a da je neka fora u Stranci, jer niko od moje uže i šire porodice nikakve funkcije u njoj nema… Bila sam kandidat na listi za OV i nisam prošla, pa se ni na koga naljutila nisam. Divno sam iskustvo imala i mnogo divnih ljudi upoznala… Podržavam je srcem i na raspolaganju sam Stranci za ono što joj pomoći mogu, jer sam sigurna da je jedino SDA – pokret koji nas može držati zajedno i da ideja Alije Izetbegovića još uvijek jako živi unutar SDA. A ovo je vrijeme kad se moramo držati zajedno… I koliko god da je lome, iznutra i sa vana, još je slomili nisu. I neće, akoBogda… A u svakom žitu kukolja ima, dunjaluk je takav… Ni pod maramama, ni pod ahmedijama ne hodaju meleci, a kamoli među običnim svijetom…”

****

A voljela bih da doživim vrijeme u kojem će BiH biti građanska država, koja će imati predsjednika, a ne predsjedništvo; država u kojoj se neće ljudi birati po nacionalnom ključu nego po sposobnosti, postignutim rezultatima i aktivnosti. Država u kojoj neće biti “mali milion” ministara i ministarstava, entiteta i kantona, država koja će cijela “ali ustinu cijela” biti i moja i tvoja i naša…

Nema sretnog društva u kojem svaki njegov pojedinac nije sretan. Imamo srenih pojedinaca, ali za sretno društvo trebaće vremena. Kad se promjeni neki “ludi čip” u ljudima, onda će se mijenjati i Ustav, a doće neka druga vremena.

A za Bošnjake je uvijek bilo najlakše… najčešće su se savijali kako vjetar puše. Ako slučajno nekad i pokažu da imaju malo jaču kičmu, sve se okolo zatalasa… Tako bi i ovaj put nakon prvih izbornih rezultata…

A.T.

 

S T R A H

Najveća i najdublja tamnica, u koju čovjek sam sebe zatvara, je strah. Dođe iznenada, kao vrisak iznutra, kao žestok alarm u čovjeku koji će nekad da ga zaledi, nekad natjera na bijeg. Ljudski je bojati se, ali je ljudski i pobjediti strahove i uzdignuti se iznad njih. Nikad se ne predati.

Čega se najčešće bojimo?

Koji su to imaginarni strahovi koji se javljaju u nekim danima, u nekim satima i prave od jakih, slabe ljude?

Puno sam o tome razmišljala, a kroz svoja iskustva i iskustva drugih, ponešto sam i naučila, donijela svoje zaključke. Poslije o tome razgovarala, pisala.

Čega se ljudi boje…?

Ljudi se najviše bolje tuđeg mišljenja i osude okoline!

I najčešće je taj strah jači od straha od neuspjeha. Čak nije problem ni pasti, ako to niko neće vidjeti. Ali ako neko vidi i ispriča ili samo pogledom osudi…? Šta onda?  Kako se nositi sa tim’…?

Kako?

Lako!

Veoma sam se lako izdigla iznad toga. Znala sam da ako želim koračati stazom uspjeha i zaista nešto postići u životu, moram prestati da dajem važnost bilo kome ili bilo čemu, osim sebi i cilju koji želim dostići.

Zašto bi mi bio bitan bilo čiji stav, kad ja imam svoj. Da li će iko ikada brinuti moje brige, plaćati moje račune ili živjeti moje snove… Neće…

Zašto se ja ne bavim tuđim životima i ne razmišljam o tuđim uspjesima ili neuspjesima?!

Zato što sam isuviše zauzeta sobom, svojim ciljevima, svojim ličnim usponima i padovima, konstantnom edukacijom, radom na sebi i stjecanju kompetencija koje će me približiti mojim ciljevima. Ako imam slobodno vrijeme onda ga koristim da pomognem drugima koji su na mojoj stazi i dijele moje vrijednosti… i to je sve. A oni koji pričaju iza leđa, nisu slučajno tu – iza leđa… Oni će uvijek tu i ostati. Ja ću nastaviti ići naprijed i biti sretna na tom putu, jer je samo to moj izbor. Odlučila sam da živim svoje snove, da ne čekam sutrašnji dan ili neka buduća vremena da budem sretna. Sretna sam danas. I baš danas je osvanuo, možda najbolji i najljepši  dan u mom životu…
Zašto ga kvariti besmislenim strahovima, dozvoliti lošim mislima i lošoj energiji da gospodari nama ili što je još gore, dozvoliti lošim ljudima da nam pokvare dan ili nametnu neki svoj strah.

I danas, svaki dan, neko baš to pokuša. Da li svjesno ili nesvijesno, neko će vidjeti put posut ružama, a neko vidi samo trnje. Neko će pričati samo o fenomenalnom mirisu koji osjeća, a neko će pričati o krvi i boli koju izazove ubod trna.

U životu ima i jednoga i drugoga. Lijepog i ružnog,  smijeha i suza, radosti i tuga… A čemu ćemo mi otvoriti vrata i kojoj emociji dozvoliti da prodre u naše pore, samo je do nas, naše percepcije i ličnog izbora.

Nisu uspješni oni najpametniji, niti oni najbogatiji, ospješni su oni koji imaju hrabrosti da životu pogledaju u oči i žive svoj san… A ja životu u oči gledam!

adisatufo.ba