Kategorija:Blog

RASTANAK SA VOLJENIM

Objavljeno na fb 17.11.2020. nekad iza ponoći…

Otisao je moj babo. Tako iznenada. Bez selama. Da do kraja zivota ceznem sto ga nisam jos jednom zagrlila, poljubila, trazila halala, … Sto se nismo ispricali barem jos jednom…. Ode, danas. Tako iznenada. Ni pomislila nisam da ce se ovaj dan zavrsiti rastankom. Rastankom sa covjekom kojeg sam toliko voljela, koji je uvijek bio dio mog zivota i koji je usadio u mene najvece ljudske vrijednosti. Ode moj babo… Ni zagrlila ga nisam. On je bio i ostao moja snaga i moja sigurnost. Moj ponos. Uvijek jesam i uvijek hocu sa najvecim ponosom izgovarati ime koje nakvise volim. Avdo Sadzak Moj otac. U ovoj noci bola i neizmjerne tuge, molim Allaha da olaksa ove trenutke i njemu i mami i nama. Bio je najvoljeniji otac. Bio je najbolji covjek. Bio je najvrijedniji i najposteniji insan. Znao dati i primiti ljubav. Znao voljeti. I dok god mi zivimo, njegova djeca koju je naucio zivotu, zivjece u nama u on. Sve njegovo smo mi. Njegov Dlanac, Hercegovina, Butmir, Sarajevo, … , a cijeli svijet u njegovom srcu velikom. U meni ce dio njega zivjeti dok zivim… Kucace u meni srce njegovo. Jos jedna stranica mog zivota je zatvorena. A ova bol velika nece nikada prestati. Inna lillahi we inna ilejhi radz’un. Volim te babo. Neka te meleci grle dok ja ne dodjem…

Moj babo, Avdo Sadžak, ispred džamije koju je izgradio zajedno sa svojim Sinom Emirom, u rodnom selu Dlanac u Istočnoj Hercegovini
Umrlica
Danas (18.novembar 2020.) u Butmiru, u haremu Sohodoli, klanjana je dženaza i sahranjeno je tijelo mog voljenog babe, Avde Sadžaka iz Sarajeva. Rođen je u kasnu jesen 1934. godine u malom selu Dlanac, u istočnoj Hercegovini. 1942.godine, bježeći od četičke kame i bacanja muslimaskog življa u jame, moj dedo Salko je sa svojom hanumom Arifom rođ.Salman, tjerajući ispred sebe nekoliko mršavih ovaca, a u naručju noseći troje male djece, došao do Sarajeva i kao muhadžir nastanio se u Butmiru. Moj babo je odrastao u Butmiru, odatle se školovao, tu je kupio zemlju, napravio kuću, zasnovao porodicu, podizao djecu. Od 1973. pa sve do 2000. mjesto stanovanja mu je bilo u Novom Sarajevu, ali se onda opet vratio u Butmir, napravio sebi stan na onom prvom mjestu gdje je i kuću pravio početkom šezdesetih i želio je da tu bude i ukopan. U haremu Sohodoli, pored roditelja.
Njegove prve kabur komšije danas su njegovi roditelji. Vjerujem da su se obradovali jedni drugima i da im se u ovoj noći duše grle, sretne što su opet zajedno. Vjerujem da su im kaburovi svijetli i prostrani i da mirišu na Hercegovinu. Vjerujem da moj babo i na onom mjestu na kojem je sada, osjeća miris dubravske visoravni, a da mu pogled doseže sve do Žegulje, pa dalje do mora…
Vjerujem da je moj babo sad sretan. Da lako odgovara na pitanja kaburskim melecima i da će mu biti predočeno najljepše mjesto u Džennetu, spremno samo za njega, al i za sve one koji su živjeli časno i dostojanstveno, moralno i iskreno, poput njega.
Moj babo je bio inženjer mašinstva, penziju zaradio u Energoinvestu, proputovao pola svijeta, vidio što mnogi nisu ni za pet života, a opet ništa nije volio k'o Hercegovinu. I Butmir. I porodicu.
Naučio nas je da živimo časno, da volimo svoju vjeru i svoju zemlju. Da puno radimo, ali i da budemo humani i pomažemo slabije, da se ne uzvisujemo lažno i budemo ponizni. Ponizni pred bogom dragim, ponosni pred ljudima. Naučio nas je da poštujemo ljude koji rade i koji se bore da čestito zarade svoju koru hljeba.
Kad smo bili mali (Emir i ja) živjeli smo preko puta škole u Butmiru. A iza škole, pa sve do Ilidže, bila su nepregledna polja kukuruza. Samo oni koji su rasli u to vrijeme, kad nije bilo ničega u izobilju kao sada, znaju šta su djeci značili pečenjci. Ne obazirući se na čuvare, svi su kesama nosili kukuruze iz “poljoprivrede”. Svi osim nas. Mi nismo smjeli. Ni kukuruz otkinuti u “državnoj” njivi, a kamoli šljivu ili jabuku u komšijskoj bašči; nikad nešto što nije striktno naše, uzeti iodakle, ikada u životu. Na tome, na tim vrijednostima nas je odgajao i takvi smo i danas. Nikada nismo imali previše, ali smo uvijek bili prezadovoljni sa onim što imamo, jer smo sve svojim rukama stekli. Volimo i poštujemo sebe i svoje, a tuđe (bilo šta) za nas je vrelije od vatre džehenemske i tome se ne primičemo.
Volimo svoje kuće, svoje mahale, ovaj grad, volimo sve ljude bez obzira na ime, prezime, vjeru, naciju i boju kožu, pod uslovom da su dostojanstveni i da poštuju sebe. Mi volimo sebe i svoje. I Bosnu i cijeli svijet. A najviše Hercegovinu…
Duša moga babe je prije dva dana napustila njegovo slabo tijelo. Živio je dostojanstveno i preselio je dostojanstveno. Njemu je to bilo važno. I nama je.
Napravio je džamiju u rodnom selu. I uvakufio je. Da dobronamjerni u njoj molitvu obavljaju i da na Gospodara nikad ne zaboravljaju…
Bio je na Hadždžu. I mama je hadžija. I Emir i ja. Vidjeli smo mi dosta svijeta, vidjeli sveta mjesta Mekku i Medinu, ali naša najsvetija mjesta su tamo gdje je naša porodica. Naša zemlja je ondje gdje su kosti i nišani naših predaka.
Naša najsvetija zemlja je Bosna i Hercegovina.
Ponosna sam kćerka Avde Sadžaka. Njemu je danas, u Butmiru, klanjana dženaza. Njega su danas ispratili prijatelji.
Ispratili dostojansveno moga babu, čovjeka koji je živio i preselio časno, pošteno, moralno i dostojanstveno.
Hvala svima koji su se javili telefonom , porukom, komentarom na društvenim mrežama, učenjem Hatme, Ya'sina, dovom. Hvala svima koji su došli na dženazu da isprate moga babu.
Pitao me je nedavno kada ću sve one materijale koje je pripremio pretvoriti u knjigu. Rekla sam da hoću. Biće knjiga koja će govoriti, ne samo o Sadžacima i Hercegovini, nego i o njemu. On i njegov način života su više od ispisanog romana. On nije htio da knjiga govori o njemu, ali ja neću moći drugačije…
(… i ne plačem ja što je babo preselio na Ahiret, znam da ćemo svi jednom tamo. Dunjaluk je ionako kratkotrajno boravište. Ja plačem zbog rastanka, plačem jer više nemam kome da pričam ni gdje sam bila, ni šta sam vidjela, ni koga sam srela, ni u kojem gradu sam bila, ni koju sam nagradu dobila. Plačem jer više nemam kome da se javim, kad nakon duge vožnje dođem na granicu i uhvatim bh. signal. Ne osjećam da je ikome više na cijelom svijetu istinski stalo i da razumije… Prvi put sam sama…)
Jedna od mnogobrojnih zajedničkih fotografija

This slideshow requires JavaScript.

Što se tiče vjerskih adeta u našem mjestu vezanih za rahmetlije, ja se lično na to nisam obazirala. braća su se pobrinula oko dženaze. Bula ni klasičnih tewhida svojstvenih našoj mahali nije bilo. Mi (mama, ja, snahe i sve unuke) zajedno smo, za vrijeme dženaze u  njigovoj kući učile Kur'an i dovile za njega. Dan ranije, u popodnevnim satima, počele smo učiti hatmu i pozvale i druge da nam se pridruže. Hatmu smo završili prije podne namaza. Dove su proučene tada u kući, za vrijeme trajanje dženaze.

Poslije toga smo se dogovrili da se svaku večer u 19h okupimo kod mame i da zajedno učimo Kur'an i dovimo i molimo Allaha swt da oprosti njemu i svima nama i da nas u džennetu sastavi. I to je završeno sinoć. Naravno i dalje ćemo svaki dan doviti i moliti Allaha za oprost.

Njegova knjiga je zatvorena. Molim Allaha swt da mu je na Sudnjem danu dostavi s prijeda i sa desne strane. Amin. Otišao je svome gospodaru.

Moj babo, mama, sa mnom, sinovima, zetom i snahama – nekad smo se zvali PORODICA i bili smo sretni.

U vjerodostojnoj predaji od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: ”Kada čovjek umre, prekidaju se njegova dobra djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim se drugi koriste, ili dobro dijete koje za njega upućuje dove.”

Iako je njegova knjiga zatvorena, ovo troje je na dunjaluku ostalo. I sve dok bude postojalo sjećanje i sve dok budu postojale dove i sve dok bude postojala familija Sadžak i džamija u Dlancu i knjiga koja će biti objavljena, a u njoj će biti ono što je on pisao i istraživao; on će kroz to živjeti i knjiga njegovih dobrih djela će se puniti.

On je svoj boravak na Dunjaluku iskoristio, a šta će biti sa nama, ostaje da se vidi…

Neka mu dragi Allah otvori džennetska prostranstva i neka zauvijek uživa. Amin.

RETROSPEKTIVA

24-25.novembar 2020. oko ponoći pišem

Previše je toga obilježilo moj život u posljednjih mjesec i nešto… Nisam pisala ovdje, mada sam objavljivala često na facebooku i instagramu.

Dešavale su se lijepe i manje lijepe stvari, ali je jedna jako teška, obilježila ne samo ovaj mjesec novembar, nego i ovu godinu i mnoge godine najvjerovatnije.

16.novembra, od poslijedica pandemije virusa Covid_19,  na bolji svijet preselio je moj babo. Sve ono što sam pisala na svom fb profilu tim povodom, objediniću u jedan tekst i zajedno sa fotografijama sa njegove dženaze, arhivirati ovdje, da se sačuva, jer ni ja ne znam kad ću – ni koliko mi je još vremena ostalo. Ne zna niko. Moj svijet od dana njegovog preseljenje više nikad neće biti isti, ali prihvatam da je to Allahova odredba i da nije moglo biti drugačije. A faliće mi dok god dišem. Svi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti.

Hiljade ljudi mi je pisalo da susosjeća sa mojom boli. Zvalo telefonom. Rijetko sam se javljala na telefon. Patila sam u tišini i znam da ovo moram da odbolujem. I dalje bolujem i bolovaću dugo još. Ovo su dani kad nisam jaka.

Naš mjesni imam je tražio da se zbog sutacije sa pandemijom ne stavlja na umrlicu vrijeme dženaze. Nismo stavili, a ipak je bilo mnogo ljudi. Ispraćen je dostojanstveno, onako kako je i živjeo… Za manje od 24 sata okupili smo se oko Kur'ana i proučili hatmu. Dok je trajala dženaza, sva ženska čeljad iz naše najuže porodice, učila je u njegovoj kući Kur'an i dove. Plakali jesmo, jer nismo mogle drugačije. Previše smo voljele… Previše je boljeo rastanak. Evo svaku večer, iza jacije, skupimo se u njegovoj kući, učimo Kur'an i dovimo. To su naše hedije njemu. Molimo Allaha da mu oprosti grijehe i da mu olakša boravak u Berzahu i da nas sve zajedno ponovo u Džennetu sastavi … Molimo … Mi vjerujemo da se samo jednom umire, ali dva puta živi. Vjerujemo da ćemo opet biti zajedno. Na nekim boljim mjestima, u nekom boljem svijetu, … Vjerujemo…

Detalj sa babine dženaze 18.novembra 2020. Sohodoli – Butmir

2.novembra, navečer sam dobila prve simptome korone, a već 3.novembra nisam mogla ustati iz kreveta. Kašalj, bolovi u kostima i temperatura. Bilo mi je jasno da sam se zarazila. Od nagađanja gdje i kako nisam imala ništa, bila sma zaražena i valjalo se uhvatiti u koštac sa činjenicom da me virus nije mimoišao, a nadala sam se da hoće, da ću ja to nekako iskulirati. Ali ne dade se… Testirala sam se tek 4.novembra (na preporuku dr.iz ambulante porodične medicine da ne idem na test prerano) i isti dan slikala pluća. Do Covid ambulante na Ilidži (mada sam imala uputnicu) nisam uspjela doći. Otišla jesam, ali na nogama nisam mogla stajati, a ne svoj red dočekati. Sigurno je 20 ljudi bilo prije mene. Otišla sam u “Eurofarm” uraditi test, a onda u “Sanasu” slikati pluća. Mada sam kašljala i imala temperaturu, pluća su tada još bila ok. Isti dan sam počela piti Sumamed i u narednim danima sam popila dvije kutije. Test je bio pozitivan. Izolacija je ionako počela 2.11. uvečer. Temperatura je trajala 5-6 dana, možda i više, ali obamrlost traje još. Nisam pila samo Sumamed, nego još čitavu paletu lijekova i suplemenata. Ja sam se izvukla, babo nije… Njega sam zadnji put vidjela 2.novembra. Pravila sam mu ćufte za ručak. Mama je tad još bila u gipsu i jako jako loše. Rekao mi je da su preukusne i da mu sva kuća miriše. Da sam samo pomislila da je to zadnji put da ga vidim i da mu nešto napravim, a nisam… Nadala sam se ja da ćemo mi još trajati… Nije po našem nikad. Uvijek je kako Allah odredi. Elhamdulillah. Drugo niti smijem niti mogu reći.

01.11.2020. Večer prije pojave prvih simptoma zaraze virusom Covid_19 Ilidža, Centar

27.oktobar je dan kada je predizborna kampanja bila uveliko u toku i kad je MO Butmir imao šetnju sa kandidatima SDA kroz moju mahalu. Kako sam ja od osnivanja (i do danas, samo) članica SDA, naravno da sam željela podržati lokalne izbore. Nisam imala nikakvu obavezu, nisam imala nikakvu ulogu u kampanji, nisam bila kandidatkinja niti članica OIŠ-a, niti sam trebala ikome u cijeloj toj priči. Ali nekad na početku kampanje, isprovocirana tekstovima onih koji svoje ulaske u kampanju za lokalne izbore baziraju na pljuvanju svega što je SDA ikada uradila, te na žestokom izjednačavanju Alijine politike sa politikom ratnih zločinaca Tuđmana, Bobana, Miloševića, Karadžića i inih… , a i onako vična peru i retorici, napisala sam jedan tekst podrške stranci i kandidatima SDA koji se mogao iznijeti u vidu jedne vrste performansa  i te večeri sam ga podjelila sa prisutnima. Tu, na jednoj livadi u centralnom dijelu Butmira, na skupu kojim se obilježio završetak predizborne šetnje kroz Butmir. (Govorila sam posljednja. Da onako kroz umjetnički izraz i iskaz, na svoj način stavim pečat na sva predhodna obraćanja). Prije mene su bili politički govori, a ja sam podijelila emociju. Da ne bude samo moja, da svima pripada… Svjesno sam rekla – to što sam rekla. Rekla sam istinu i podržala političku opciju koju volim, mada ona mene nije baš puno voljela, ali meni to i nije bilo toliko bitno, ionako sam gradila i izgradila svoj svijet van politike.

Nakon silaska sa bine ljudi su mi čestitali, ljubili ruke, … To što sam se uopće petljala u politička dešavanja, bilo je najviše zato što ne volim stajati po strani. Nego (kao ona ptičica što je u svome kljunu nosila kapljicu vode da ugasi buktinju u kojoj je bio Ibrahim a.s.) tako sam i ja željela javno pokazati svoje opredjeljenje. I dati neki doprinos. Bez obzira što svi kažu nemoj, nije vrijeme i slično, bez obzira što je krajnji ishod bio manje više svima poznat, bez obzira što meni lično ni iz džepa ni u džep – bilo šta da se desi, ja nisam ostala samo posmatrač. Ja ne radim ništa radi drugih i ne, nije istina da sam vojevala tuđe bitke. To je bila moja borba i moja kampanja i ja sam pozivala na jedinstvo i na izgradnju BiH na temeljima koji JESU temelji BiH. Krv i kosti (uglavnom) nevinih ljudi. Cijena nezavisnosti je bila veoma visoka. Podjele znače slabljenje (ionako slabog).

Gadili su mi se  i dalje mi se gade, svi oni koji su jednom g…… sjedili na dvije stolice, klateći se i tamo i ovamo – čekali da vide šta će biti – pa će onda k'o “obejaniti” da su oni oduvjek za tog i tog (za “pobjednika” koji god da je).

Niti jednog momenta se nisam zavaravala da je SDA idealna. Niti sam mislila niti mislim. Niti je opozicija idealna. Sve to čine (nesavršeni) ljudi. Dok se mi ne promjenimo, nikada do istinske promjene neće doći. I šta radimo sad? Cjepkamo se. Mi nesavršeni, izlomljeni, polupraznih novčanika, hrvemo se k'o psi oko već oglođane kosti i samo smo dio nečijeg scenarija. Biće šeitanskog… Nema veze ni ime, ni prezime, ni nacija, ni vjeroispovijest… Sve su to te koščece koje bacaju među nas oni koji imaju koristi od našeg nejedinstva i nesloge. Jednom smo to vidjeli i osjetili poslijedice, a sad gledamo opet. I ako vrisneš “ne diraj nam temelje” – ne valjaš! A temelji su nam isti. I nama i “njima” … Jedan smo narod.

Detalj sa predizbornog skupa u Butmiru 27.10.2020.

Mene je moj performans prilično “popularizovao”, bilo je čak i zanimljivo gledati pojedine petoparačke portale kako stavljaju bombastične naslove i dijele video sa mog youtube kanala. Moj drug advokat kaže, hajde Diso da reagujemo. Video je preuzet sa tvog kanala bez dozvole, mada je video patriotski i daleko od nekog nakaradnog sadržaja sasvim nesvojstvenog meni, pokušavaju bombastičnim naslovima povećati čitanost i gledanost. Mene minimalizirati. Zapalo ih! Ma ljudima ionako da je “hljeba i igara” čitaju i zabavljaju se… Nisam se oglašavalo po ovom pitanju, nije mi bilo bitno. Isprozivali su me pošteno, nada mnom je izvršen medijski linč i javno “čerečenje”. Niko se nije oglasio, niti jedna organizacija koja je uvijek glasna kad se ovako nešto uradi ženi, ovaj put je ostala nijema. Ja se nisam oglašavala, jer sam to čekala. Da se oglase. Čekala i ne dočekala… Da sam iz neke lijeve političke opcije, ne bi to bilo tiho. Ovako – “pljujte po njoj do besvjesti.” (a nikad se nisam osjećala lakšom – sapraše mi grijehe nabrzinu i temeljito, kao niko nikada prije, elhamdulillah) Ja pljuvala po njima nisam i neću, previše je to nisko da bih i pročitala o čemu su govorili. Svako ionako daje ono što ima i što u sebi nosi. Pokazali su ko su! A i ja sam.

Sad ovo elaboriram, jer prije nisam. Ali kad već počeh, napisaću još koju rečenicu. Svi znaju kakve su sve naslove portali objavljivali i kakvi su sve gnusni i neosnovani komentari pisani. I pustilo se sve… Oglasio se OO SDA Ilidža sa jednim postom kojim osuđuje napad na mene i to je bilo sve. Da, i General je na skupu u Rakovici javno osudio napad na mene. Naglašavajući da osim istine, ništa drugo nisma rekla.

Drugi valjda ne osuđuju, raduju se. Šta li…? S druge strane moji inboxi su prepuni riječi podrške. Stotine poruka od ljudi iz BiH, Srbije, CG, Kosova, Hrvatske, Slovenije, cijele Evrope, Amerike, Australije; svih onih gradova i gradića gdje sam svojom nogom kročila. Svi razumiju šta sam rekla, samo me ovdje, u mojoj općini baš i ne razumiju…

(Razumiju itekako, nego sam pogodila u centar, pa zaboljelo…)

E poslije Butmira, bilo je još samo par skupova na kojima sam imala priliku izaći na binu. Naravno kraće i drugačiji performans, jer nisam više u svojoj mahali. Bila sam i u Rakovici i Centru Ilidže i Blažuju i dobila temperaturu… Da me nije korona zaustavila išla bih ja do kraja i svaku večer govorila Fikri, “…ako stanu protiv tebe – pobijedi ih!”

Nisam ja to rekla samo njemu, nego svima nama. Zajedno. Isto kao što sam na Ilidži rekla – jedan smo narod! I jesmo. Meni je jasno da smo jedan narod i ništa mi na svijetu nema mrže nego podjele. Po bilo kom osnovu. Ljudi se jedino dijele na ljude i neljude. Ja nikad ne bih izabrala nekog ko “danas ovako – sutra onako”. Kako koji vjetar puhne, on se tako savije. A to savijanje i podanički mentalitet, ovdje (na Balkanu) nije ništa novo… Nažalost.

Ljudi hoće promjene i ova omladina obećava promjene i izglasali promjene. MašaAllah! Ja ne bih smjela nikad nikome obećati promjenu bilo čega osim sebe.

“Allah swt, neće izmjeniti stanje jednog naroda, dok taj narod ne promijeni sebe.” Tačka!

E sad ti meni reci kako misliš promijeniti naše stanje – kad smo mi sve jedno te isti. A kakav narod takve mu i vođe. Opet tačka!

Nisam ja imala (i nemam) ništa lično protiv bilo koga iz opozicije. Neke ljude među njima privatno prezirem, u mojim očima su manji od ništa, ali neke izuzetno poštujem. I svakom svačije.

Promjena dolazi. Promjenila se samo g….. na stolicama, a sve ostalo odgojeno i zadojeno i stasalo u SDA. Kakava promjena. Samo podjela. I nasjedanje na  šuplju priču da je “za sve kriva SDA”. SDA nikad nije bila vlast. Uvijek dio vlasti i uvijek sa velikom tendencijom koračanja linijom manjeg otpora i popuštanja svima redom i zadovoljavanja različitih apetita. Zato je sad platila ceh. Sve jednom dođe na naplatu.

Ali zar će sad sa novim g……. na “glavnim stolicama” nestati korupcija, nepotizam; zar ćemo konačno imati “pravo na pravdu” i hoće li se stati u kraj “namještenim tenderima”, stranačkom zapošljavanju, …  Neće. Jer nije to ni do koga, nego do nas. I ako nismo učesnici i dio te priče, sama činjenica da šutimo govori o nama svima – sve. Cilj je bio srušiti SDA. Ok. Operacija završena uspješno! Ok.  Šta sad?

E kad objaviše rezultate, samo pomislih “Allah zna u čemu je hajr”. Pomislih, baš da vas vidim u ringu. Biće “dukat da uđem – dva da izađem”.  A ako (kojim slučajem) ne bude tako – biće mi drago, čestitaću (sa sveg srca). Naumpade mi jedna stara izreka onako poznata u narodu, a sad bi se mogla upotrijebiti: “Dabogda kćeri da te kadija uzme, cigani se oko kuće motaju…”

Nikako ne može biti da ovo nije dobro za SDA. E, kako će se sad Stranka očistiti i kako će se vidjeti ko je tu bio iz uvjerenja, ideje, ljubavi, a ko “nebili hajrovao”. Oni što traže ličnog hajra u stranačkoj pripadnosti i treba da idu gdje im je bolje. Oni prelijeću po već znanoj putanji. Ptice selice.

A ipak se lično nadam da će sva ona divna i obrazovana omladina, koja će sad ući u vijećničke klupe, uraditi i poneki hajr. Radili su i ovi do sada. Sve su to naša djeca. Iz naših mahala… Nisu marsovci. Mi rodile i odgojile. (ne baš ja lično, ali moje komšinice, drugarice, žene iz busa, … ma sve odavde poniklo, kako zadojile, tako i dobile)

Dosta za ovaj put. Ovo su teme na koje ću se vraćati. Mjesec koji nikako neću pamtiti po dobrom. Ovdje su smještene moje lekcije. Važne lekcije. Zato treba analizirati. Kad god je boljelo, nije boljelo uzalud. 

I ovo što me korona zaustavila kad sam samo željela pomoći u kampanji – teško mi je palo, ali moram naučiti lekciju koja mi je namjenjena.

I ovo što mi babo ode ovako iznenada, bez selama, kad ni pomislila nisam da se takvo nešto može desiti – velika je lekcija – životna lekcija – i ja moram uzeti ono što je meni namjenjeno. Nije to samo ova bol i praznina sa kojom mi valja živjeti do kraja života, veće je od toga i moje je.

Namjenjeno meni, sićušoj Allahovoj robinji, koja i dalje, bez obzira na krvava i bolna stopala, uporno i sa osmjehom, po trnju korača… 

 

Politika: Šta je treće?

Već nekoliko dana želim da zabilježim svoja razmišljanja vezana za politiku i političku situaciju u BiH. Ne moramo biti naročito pametni niti načitani, da bismo zaključili da nešto nije ok. A opet ne moramo biti ni dio političkih procesa, pa da ne vidimo koliko je situacija bezizlazna ako se stalno podgrijava nacionalni ključ, prilikom formiranja vlasti. Onda, veoma je lako zaključiti da ni u tom nacionalnom ključu nema nikakve pravednosti, jer npr.Bošnjacima je tu nanesena velika nepravda, Bošnjaka jeste najviše, a teritorijalno su zbijeni, i samo trećina su u odlučivanju. A onda neki od pripadnika manjinskih naroda, kao što su židovi ili romi, nemaju nikakvu mogućnost da budu kandidovani i birani na bilo koju funkciju. Dalje, nikome ne smeta da jačaju, izrtazito nacionalne hrvatske i srpske stranke, a bošnjaci se razbijaju u paramparčad i svi kritikuju SDA, Bošnjaci najviše. I sve pod velom demokratije. Odavno nam je jasno šta ta demokratija znači i šta predstavlja. Sad vidimo šta se dešava u “demokratskoj” Americi. Rasizam ni dan danas nije umro. Čovječanstvo je krenulo nizbrdo… Sumnjam da će stati.

Dakle, pratim intenzivno godinama već, politička dešavanja u BiH. Družim se sa ljudima aktivnim u politici i iz političke opcije kojoj pripadam, a i iz drugih političkih partija. Pozicije i opozicije. I ženama i muškarcima. Podjednako. U čemu je razlika i kave su sličnosti?

Ljudi koji su na vlasti, trude se da te pozicije zadrže. Način i cijena da taj cilj i ostvare, manje više je nebitan. Za komadić vlasti, ni jedna “cijena” nije visoka.

Oni koji su opozicija, trude se da budu pozicija. Također način i “cijena” da dođu do rezultata koje su sebi zacrtali, sasvim su nebitni. Udara se nisko, da niže ne može i nešto što je u sportu poznato kao fer-plej ili pravila igre, ovdje aposlutno ne važi.

Ciljevi i jednih i drugih, opravdavaju svako sredstvo.

Nisam od onih što stoje po strani i samo posmatraju.  Ako me nešto zainteresuje, nastojim da to i naučim. A ako nešto želim kritikovati i ako nešto vidim kao negativno, najčešće šutjeću – osim u slučaju kada vidim način i mogućnost da unaprijedim postojeće stanje. Ako ne vidim način, neću ni kritikovati one koji nešto rade i imaju kakve takve rezultate.

Uvijek sam smatrala cveoma neumjesnim ponašanje navijača dok gledaju gledaju fudbalsku utakmicu ispred TV ekrana i komentarišu negodujući svaki  potez trenera, igrača na terenu ili sudija i sve bi oni ko nešto bolje, a pojma o fudbalu nemaju.
E, tako ja nekako vidim one što pljuju po političarima, a nikada nisu pokušali organizovati ni akciju prikupljanja smeća u svojoj ulici, a kamoli neku predizbornu kampanju ili samostalno donijeli odluku koja je imala kakav-takav pozitivan rezultat u sredini u kojoj žive.

Između totalnog pacifizma i nezainteresiranosti za politiku i one druge krajnosti kad niko nije dovoljno dobar, mora postojati i nešto treće.

Šta je to treće?

 

******