Bakir

Bakir

“Vrlo je važno ne odustati. Tek tako možete nešto i učiniti.”
Stephen Hawking

Nisam voljela sve odluke i svako ponašanje, ni govore, a ni šutnju, pogotovo ne neke rečenice našeg Predsjednika, ali sam ga uvijek poštovala. Kao instituciju. Kao čovjeka koji je sada na čelu političke opcije kojoj pripadam, kao čovjeka koji predstavlja mene i moje interese u vrhu ove Države. A sad, kad ga toliko blate i napadaju sa svih strana, počinjem i da ga istinski volim. Ne bi ga toliko blatili da ga se ne boje. Ne bi se toliko trudili da ga srozaju, da ga ne vide visoko. Nisu ga uvukli u svoje jadne spletke, u svoju pokvarenu mašineriju.

Pljuju po njemu ovi preko Drine na sav glas, iznose teške laži, koje da nisu smiješne, možda bi neko i povjerovao u njih. Govore i još jednom potvrđuju riječi Dobrice Ćosića o ukorijenjenoj laži u jednom narodu.

Ali «psi laju, a karavane prolaze» … Uvijek je tako bilo.

Počinjem da ga volim, jer ga većina mog naroda sada ne voli. A većina ne zna. Većina nasjeda na laži i spletke i dezinformacije onih koji bi za «dinar i mater prodali» , a gdje neće za puno veće cifre lagati i olajavati. Ili samo da su “cool”. Postao je trend u narodu udarati po svom. Pa u koga nego u Bošnjaka.

Puno je problema u ovoj državi, puno je problema da nam ne trebaju novi.

Ne nasjedajte na laži i provokacije. Nije Bakir kriv što je izvršena agresija na ovu zemlju. Nije Bakir kriv što su uništili i srušili i pokrali sve što se uništiti i srušiti i pokrasti moglo. Nije Bakir kriv što se mi među sobom ne možemo, što sloge nema, što vjere nema, što ljubavi nema…

Nije kriv što nacionalizam još živi u druga dva konstitutivna naroda i što jedino još Bošnjaci vjeruju u bratstvo i jedinstvo. Samo gdje su Bošnjaci većina, tu svi mirno žive i tu je Jugoslavija u malom. Sve je drugo očišćeno i prečišćeno.

Zna to Evropa, zna cijeli svijet, ali ih baš boli briga za nama. Pustili nas da se međusobno glođemo, da vijest dana bude kišobran koji nosi Bakirova supruga ili tašna u njenoj ruci. Pustila nas Evropa da sami ubijemo svaki trun ponosa u sebi. Da se divimo lopovima, a pljujemo po čestitima, … eto dotle smo došli…

Drag mi je sada naš Bakir. I neću dati da na njega iko ijednu ružnu u mom društvu kaže. Ako kaže, onda laže. A lažovi sa mnom ne mogu…

Znam da mu nije lako. Okružen je ljudima kojima ne vjeruje. Mnogo ih je koji su ga izdali. Da li je mogao drugačije. Svi znamo da neki ljudi nisu trebali i nisu smjeli biti u njegovoj blizini. A probili su se. Pošten čovjek u svakome poštenog gleda. Te i Bakir tako. Vjerovao je.

Sad zna da im tu nije bilo mjesto. Sad ne vjeruje. Sad je zreliji. Drugačiji. Zatvoreniji. Sad ga još jače boli…

Znam da mu nije lako. Zato ću da dovim. Da ostane visoko podignute glave, u inat dušmanima. Da ga dragi Bog zaštiti od svih onih koji mu se prijateljima prave, a od neprijatelja će se zaštiti sam. Da manje vjeruje ljudima. Da više vjeruje razumu i srcu.

Doviću da mu Bog da zdravlja… Njemu i njegovoj porodici.

Daće, inšaAllah.