RASTANAK SA VOLJENIM

RASTANAK SA VOLJENIM

Objavljeno na fb 17.11.2020. nekad iza ponoći…

Otisao je moj babo. Tako iznenada. Bez selama. Da do kraja zivota ceznem sto ga nisam jos jednom zagrlila, poljubila, trazila halala, … Sto se nismo ispricali barem jos jednom…. Ode, danas. Tako iznenada. Ni pomislila nisam da ce se ovaj dan zavrsiti rastankom. Rastankom sa covjekom kojeg sam toliko voljela, koji je uvijek bio dio mog zivota i koji je usadio u mene najvece ljudske vrijednosti. Ode moj babo… Ni zagrlila ga nisam. On je bio i ostao moja snaga i moja sigurnost. Moj ponos. Uvijek jesam i uvijek hocu sa najvecim ponosom izgovarati ime koje nakvise volim. Avdo Sadzak Moj otac. U ovoj noci bola i neizmjerne tuge, molim Allaha da olaksa ove trenutke i njemu i mami i nama. Bio je najvoljeniji otac. Bio je najbolji covjek. Bio je najvrijedniji i najposteniji insan. Znao dati i primiti ljubav. Znao voljeti. I dok god mi zivimo, njegova djeca koju je naucio zivotu, zivjece u nama u on. Sve njegovo smo mi. Njegov Dlanac, Hercegovina, Butmir, Sarajevo, … , a cijeli svijet u njegovom srcu velikom. U meni ce dio njega zivjeti dok zivim… Kucace u meni srce njegovo. Jos jedna stranica mog zivota je zatvorena. A ova bol velika nece nikada prestati. Inna lillahi we inna ilejhi radz’un. Volim te babo. Neka te meleci grle dok ja ne dodjem…

Moj babo, Avdo Sadžak, ispred džamije koju je izgradio zajedno sa svojim Sinom Emirom, u rodnom selu Dlanac u Istočnoj Hercegovini
Umrlica
Danas (18.novembar 2020.) u Butmiru, u haremu Sohodoli, klanjana je dženaza i sahranjeno je tijelo mog voljenog babe, Avde Sadžaka iz Sarajeva. Rođen je u kasnu jesen 1934. godine u malom selu Dlanac, u istočnoj Hercegovini. 1942.godine, bježeći od četičke kame i bacanja muslimaskog življa u jame, moj dedo Salko je sa svojom hanumom Arifom rođ.Salman, tjerajući ispred sebe nekoliko mršavih ovaca, a u naručju noseći troje male djece, došao do Sarajeva i kao muhadžir nastanio se u Butmiru. Moj babo je odrastao u Butmiru, odatle se školovao, tu je kupio zemlju, napravio kuću, zasnovao porodicu, podizao djecu. Od 1973. pa sve do 2000. mjesto stanovanja mu je bilo u Novom Sarajevu, ali se onda opet vratio u Butmir, napravio sebi stan na onom prvom mjestu gdje je i kuću pravio početkom šezdesetih i želio je da tu bude i ukopan. U haremu Sohodoli, pored roditelja.
Njegove prve kabur komšije danas su njegovi roditelji. Vjerujem da su se obradovali jedni drugima i da im se u ovoj noći duše grle, sretne što su opet zajedno. Vjerujem da su im kaburovi svijetli i prostrani i da mirišu na Hercegovinu. Vjerujem da moj babo i na onom mjestu na kojem je sada, osjeća miris dubravske visoravni, a da mu pogled doseže sve do Žegulje, pa dalje do mora…
Vjerujem da je moj babo sad sretan. Da lako odgovara na pitanja kaburskim melecima i da će mu biti predočeno najljepše mjesto u Džennetu, spremno samo za njega, al i za sve one koji su živjeli časno i dostojanstveno, moralno i iskreno, poput njega.
Moj babo je bio inženjer mašinstva, penziju zaradio u Energoinvestu, proputovao pola svijeta, vidio što mnogi nisu ni za pet života, a opet ništa nije volio k'o Hercegovinu. I Butmir. I porodicu.
Naučio nas je da živimo časno, da volimo svoju vjeru i svoju zemlju. Da puno radimo, ali i da budemo humani i pomažemo slabije, da se ne uzvisujemo lažno i budemo ponizni. Ponizni pred bogom dragim, ponosni pred ljudima. Naučio nas je da poštujemo ljude koji rade i koji se bore da čestito zarade svoju koru hljeba.
Kad smo bili mali (Emir i ja) živjeli smo preko puta škole u Butmiru. A iza škole, pa sve do Ilidže, bila su nepregledna polja kukuruza. Samo oni koji su rasli u to vrijeme, kad nije bilo ničega u izobilju kao sada, znaju šta su djeci značili pečenjci. Ne obazirući se na čuvare, svi su kesama nosili kukuruze iz “poljoprivrede”. Svi osim nas. Mi nismo smjeli. Ni kukuruz otkinuti u “državnoj” njivi, a kamoli šljivu ili jabuku u komšijskoj bašči; nikad nešto što nije striktno naše, uzeti iodakle, ikada u životu. Na tome, na tim vrijednostima nas je odgajao i takvi smo i danas. Nikada nismo imali previše, ali smo uvijek bili prezadovoljni sa onim što imamo, jer smo sve svojim rukama stekli. Volimo i poštujemo sebe i svoje, a tuđe (bilo šta) za nas je vrelije od vatre džehenemske i tome se ne primičemo.
Volimo svoje kuće, svoje mahale, ovaj grad, volimo sve ljude bez obzira na ime, prezime, vjeru, naciju i boju kožu, pod uslovom da su dostojanstveni i da poštuju sebe. Mi volimo sebe i svoje. I Bosnu i cijeli svijet. A najviše Hercegovinu…
Duša moga babe je prije dva dana napustila njegovo slabo tijelo. Živio je dostojanstveno i preselio je dostojanstveno. Njemu je to bilo važno. I nama je.
Napravio je džamiju u rodnom selu. I uvakufio je. Da dobronamjerni u njoj molitvu obavljaju i da na Gospodara nikad ne zaboravljaju…
Bio je na Hadždžu. I mama je hadžija. I Emir i ja. Vidjeli smo mi dosta svijeta, vidjeli sveta mjesta Mekku i Medinu, ali naša najsvetija mjesta su tamo gdje je naša porodica. Naša zemlja je ondje gdje su kosti i nišani naših predaka.
Naša najsvetija zemlja je Bosna i Hercegovina.
Ponosna sam kćerka Avde Sadžaka. Njemu je danas, u Butmiru, klanjana dženaza. Njega su danas ispratili prijatelji.
Ispratili dostojansveno moga babu, čovjeka koji je živio i preselio časno, pošteno, moralno i dostojanstveno.
Hvala svima koji su se javili telefonom , porukom, komentarom na društvenim mrežama, učenjem Hatme, Ya'sina, dovom. Hvala svima koji su došli na dženazu da isprate moga babu.
Pitao me je nedavno kada ću sve one materijale koje je pripremio pretvoriti u knjigu. Rekla sam da hoću. Biće knjiga koja će govoriti, ne samo o Sadžacima i Hercegovini, nego i o njemu. On i njegov način života su više od ispisanog romana. On nije htio da knjiga govori o njemu, ali ja neću moći drugačije…
(… i ne plačem ja što je babo preselio na Ahiret, znam da ćemo svi jednom tamo. Dunjaluk je ionako kratkotrajno boravište. Ja plačem zbog rastanka, plačem jer više nemam kome da pričam ni gdje sam bila, ni šta sam vidjela, ni koga sam srela, ni u kojem gradu sam bila, ni koju sam nagradu dobila. Plačem jer više nemam kome da se javim, kad nakon duge vožnje dođem na granicu i uhvatim bh. signal. Ne osjećam da je ikome više na cijelom svijetu istinski stalo i da razumije… Prvi put sam sama…)
Jedna od mnogobrojnih zajedničkih fotografija

This slideshow requires JavaScript.

Što se tiče vjerskih adeta u našem mjestu vezanih za rahmetlije, ja se lično na to nisam obazirala. braća su se pobrinula oko dženaze. Bula ni klasičnih tewhida svojstvenih našoj mahali nije bilo. Mi (mama, ja, snahe i sve unuke) zajedno smo, za vrijeme dženaze u  njigovoj kući učile Kur'an i dovile za njega. Dan ranije, u popodnevnim satima, počele smo učiti hatmu i pozvale i druge da nam se pridruže. Hatmu smo završili prije podne namaza. Dove su proučene tada u kući, za vrijeme trajanje dženaze.

Poslije toga smo se dogovrili da se svaku večer u 19h okupimo kod mame i da zajedno učimo Kur'an i dovimo i molimo Allaha swt da oprosti njemu i svima nama i da nas u džennetu sastavi. I to je završeno sinoć. Naravno i dalje ćemo svaki dan doviti i moliti Allaha za oprost.

Njegova knjiga je zatvorena. Molim Allaha swt da mu je na Sudnjem danu dostavi s prijeda i sa desne strane. Amin. Otišao je svome gospodaru.

Moj babo, mama, sa mnom, sinovima, zetom i snahama – nekad smo se zvali PORODICA i bili smo sretni.

U vjerodostojnoj predaji od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: ”Kada čovjek umre, prekidaju se njegova dobra djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim se drugi koriste, ili dobro dijete koje za njega upućuje dove.”

Iako je njegova knjiga zatvorena, ovo troje je na dunjaluku ostalo. I sve dok bude postojalo sjećanje i sve dok budu postojale dove i sve dok bude postojala familija Sadžak i džamija u Dlancu i knjiga koja će biti objavljena, a u njoj će biti ono što je on pisao i istraživao; on će kroz to živjeti i knjiga njegovih dobrih djela će se puniti.

On je svoj boravak na Dunjaluku iskoristio, a šta će biti sa nama, ostaje da se vidi…

Neka mu dragi Allah otvori džennetska prostranstva i neka zauvijek uživa. Amin.